Prije neki dan pročitah baš ovđe na Analitici dobro ilustrovan lamentozni tekst “Ranohrišćanske crkve na Duklji promijenile vlasnika“ u vezi sa novom, aktivno-pasivnom devastacijom Duklje i baš-me-brigizmu u odnosu na sudbinu tog, za nas makar nominalno važnog spomenika kulture, na koji se mnogi prečesto pozivaju iz različitih razloga. Ako bi se uzelo u obzir koliko je toga, a pogotovo u zadnje vrijeme, napisano o Duklji, stekao bi se utisak da su tamo radovi na istraživanju i zaštiti poodmakli makar na nivou Pompeje. Ali, to je samo uobičajena fatamorgana.
Primjeri koji su dati u autorskom tekstu svakome normalnom boli bi oči i makar izazvali konjuktivitis, ali ovi izazivaju i mučninu. Čitam, a ne vjerujem, jer mi ne ide u glavu da je Država nezainteresovana za zemljište na kojem se nalaze ranohrišćanske dukljanske bazilike, koje su, kako se u tekstu navodi, u spisima državnog katastra pajtonovski zavedene kao „neplodno zemljište“ i poklonjene SPC, dok s druge strane razne inspekcije i organi tolerišu „investitora“, koji ore stotinama metara duge kanale po arheološkom lokalitetu, a samim tim i po kolektivnoj savjesti i nečijim profesionalnim obavezama, iza čega ostaje još jedan trajni ožiljak, ovog puta „linearne arheologije“ rovokopača.
Sa tezom o „neplodnom zemljištu“ ne bih mogao da se složim iz mnogo razloga, ponajviše zbog činjenice da nije nimalo normalno da se na arheološki lokalitet, odnosno zemljište sa ostacima ranohrišćanskih bazilika primjenjuje „agrarna“ klasifikacija, kao da je tu trebalo da se sadi krtola, jer je na toj zemlji davno posijano drugačije sjeme, sjeme istorije, čiji „plodovi“ opstaju uprkos svemu, pa i naopakom mentalitetu koji još teži da na istome gradi sopstveni identitet, raznim tajkunskim interesima, uvrnutim institucionalnim kriterijumima, licemjerju i simuliranju zaštite.
Međutim, s obzirom na domaću „invenciju“ nije isključeno da se tu nešto promijeni, pogotovo ako nekome padne na pamet da rečeno „neplodno zemljište“ (čitaj: trlezina, bezvrijedno tlo) dobro uzore i pođubri, jer makar đubreta, onog prirodnog, imamo do mile volje, pa će umjesto istorijskog sjećanja zaista nići krtola, možda i paprika, čime bi se ispunila očekivanja katastarskih „procjenitelja“. A i kamenje je dobro za kakvi obor.
Međutim, s obzirom na afinitete novog vlasnika kojeg pominje komentator u tekstu, izvjesnije je da tu nikne neko drugo „istorijsko sjećanje“, ukoliko se „investitor“ sjeti da na mjesto nepotrebnih ranohrišćanskih bazilika podigne „starije i ljepše svetinje“, kao na primjer i zašto da ne, nešto u poznatom kontejnerskom stilu „svetinje“ na vrhu Rumije, koju je tamo posadio vihor svetog helikoptera.
Sjećam se da su i tada, a prošlo je više od deceniju, neki iz Ministarstva kulture obećavali odlučne mjere zaštite državnih interesa. Samo nijesu rekli kad, pa još uvijek čekamo.
Raskubanje i uništavanje Duklje nije nikakva novost, ali bi novost bila da se napokon tome stane na put, kao i da se sa deklarativne „zaštite“ spomenika kulture za političko-promotivne i predizborne potrebe pređe na nešto konkretno, nešto iskrenije od ubjeđivanja javnosti u „ozbiljnost namjere“.
Još u vrijeme knjaza Nikole, materjal sa Duklje je korišćen za izgradnju vladarske rezidencije na Kruševcu, o čemu je već pisano, a ako se uporede arheološki planovi koje su ostavili Stikoti i drugi istraživači s kraja 19-og i početka 20-og vijeka sa današnjim stanjem, jasno se vidi koliko su razne intervencije „pojele“. Neki vele: izvršena su „snimanja“ lokaliteta savremenim sredstvima, pa znamo što je tu bilo, ali, šta vrijedi „šta je bilo“ i ono „ispod“, kad je „ono iznad“ većim dijelom đavo davno odnio.
Ko čeka dočeka, pa smo prošle godine dočekali da neko „opuva“ Martinića gradinu, ono što se makar na „teorijskoj razini“ smatralo ili smatra „slovenskom Dukljom“. Neko je raskopao i uništio moguće dokaze da je to zaista bila „slovenska Duklja“, prije nego su se nadležni sjetili da „munjevito“ odreaguju, pa sad svi mogu samo da nagađaju. Eto, izgubili smo i drugu Duklju, čak prije nego smo je pronašli.
I tako, očekivao sam da neko sa zvaničnih adresa odreaguje povodom zadnjih devastacija i indolencije, makar forme radi i tolikih javnih najava „očuvanja svega što je naše“, ali do sad ništa. Malo čudno, s obzirom na broj onih koji se kunu u „dosljednost“ i „dukljanske korijene“. Očekivao sam glas dukljanskih akademika, od kojih su neki su i u DANU i u CANU, ili neđe „pomeđu“, jer kad se okupe, čela onako naboranih od teškog razmišljanja, mogli bi čudo da naprave.
Ministarstvo kulture je Duklju proglasilo jednim od svojih prioriteta i krenulo da radi „master plan“. A đe su muzeji i razno-razni istraživači, kojima je Duklja u srcu, a nekima možda više pri džepu, da „promptno“ odreaguju? Treba, naravno, pomenuti i Upravu za inspekcijske poslove, državni organ koji ima nadležnost i u smislu inspekcijske kontrole nad zaštitom kulturne baštine. A možda samo još uvijek nijesu imali vremena da se smisle, jer ih je ovakva stvar sigurno iznenadila.
Da bi popunili vrijeme, predlažem svima da ponovo pogledaju fotografije Duklje s početka 20-og vijeka, preuzete iz albuma Rudolfa Mosingera, urađenog 1910. i Stikotijeve studije publikovane 1913. godine. Kako nekad bijaše ...
https://www.portalanalitika.me/clanak/ranohriscanske-crkve-na-duklji-promijenile-vlasnika
