Dugo je trebalo, a i onda se svelo na dvije odlične domaće studije i fantastičnu knjigu britanskog povjesničara, koji se ozbiljno istraživački zainteresirao za temu, da se postjugoslavenska akademska i intelektualna javnost počne baviti navijačkim pokretom u cjelini na ovim prostorima.
Napravili su to Ivan Đorđević, u knjizi „Antropolog među navijačima“, koju je objavio XX vek u Beogradu, zatim britanski povjesničar Richard Mills, sa svojom knjigom, koja u hrvatskom, Profilovom izdanju, nosi naslov „Nogomet i politika u Jugoslaviji“, da bi priču za sada zaključio Dražen Lalić, čovjek koji je inače napisao i biografiju Torcide iznutra, s knjigom „Nogomet i politika“, u Frakturinom zagrebačkom izdanju. Prije njih, navijačkim pokretom i odnosom politike i sporta bavio se sustavno tek splitski sociolog Srđan Vrcan.
Malobrojnost ovakvih radova s jedne strane nije začuđujuća, imajući u vidu elitizam akademske zajednice, ali s druge itekako jeste, budući da među mlađim generacijama znanstvenika i intelektualaca ima sve više ljudi koji odlaze na nogometne utakmice ponajprije, a potom i zato što bez razumijevanja nastanka navijačkog pokreta osamdesetih i ekstremističke desne ideologije koju je uglavnom preuzeo, teško možemo u potpunosti razumijeti svo to ideološko pa i stvarno nasilje koje proizvodi. Od Marakane nedavno, preko Splita prije petnaestak dana, do Podgorice ove sedmice, da ne govorim o silnim ustaškim muralima ili onim najpoznatijim u regiji, u čast Ratka Mladića u Njegoševoj ulici u Beogradu, oko kojeg se angažirala država.
Ukratko, jedino mjesto gdje konzervirana Jugoslavija iz osamdesetih zapravo netaknuta živi, nisu nostalgični pop-kulturni sentimenti, niti godišnjice partizanskih ofanziva ili Titov rođendan, nego upravo na tribinama diljem nekad zajedničke zemlje. Takva konzerviranost u vremenu i nacionalistička ideologija, koja kombinira sentimente prema kolaboracionistima iz Drugog svjetskog rata, kojoj je tek pridodana glorifikacija ratova i glavnih ratnih figura iz devedesetih godina, zapravo je glavno obilježje navijačkog pokreta u skoro svim skupinama. Izuzetak su tek navijači mostarskog Veleža, kragujevačkog Radničkog i crnogorske reprezentacije.
Jer ako smo osamdesetih, koje opet zaslužuju posebnu studiju, imali dvije glavne i prepoznate struje društvenih kretanja, onu buđenja nacionalizma i klerikalizma s jedne strane, a s druge nikad jaču muzičku, kazališnu i filmsku scenu koja je činila mogućim jednu sasvim drugačiju zajedničku budućnost, pravi kontrakulturni odgovor toj sceni jeste bio navijački pokret kao treća ključna struja društvenih kretanja, koji je čak i pripušten u mainstream javnost kroz idealizaciju u magazinu „Ćao Tifo“. Da ne govorimo o njegovoj sraslosti s državom i ulogama u prekidima utakmica godinu - dvije uoči rata, na neodigranom derbiju Dinamo - Zvezda ili onom prekinutom između Hajduka i Partizana, uz kasniju, do danas važeću mitologizaciju tih događaja.
Sve to dovodi nas do rezultatski nebitne, ali za razumijevanje odnosa u regiji i među ovdašnjim društvima znakovite utakmice između Crne Gore i Hrvatske. Gdje smo na samoj utakmici, ali i oko nje, vidjeli napade na navijače Hrvatske, očito od strane srpskih nacionalističko-navijačkih i s državom Srbijom povezanih ljudi, zatim odvratni ustašluk na n-tu od strane navijača Hrvatske na samoj utakmici, te zabavno i ohrabrujuće skandiranje domaćih navijača „Ustaše i četnici, zajedno ste bježali“, koje se sasvim logično nadovezalo na njihovu poruku s prve utakmice u Hrvatskoj „S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“. Tu su poruku, usput, proustaški orijentirani navijači Hrvatske izravno odbacili s porukom o tome da nema oprosta.
I, naravno da poruke crnogorskih navijača zaslužuju sve simpatije i da su, k tome, kad je riječ o zajedničkom ustaško-četničkom bježanju, ali i o zajedničkom ratovanju protiv partizana istinite. Međutim, problem je što su oni nastavili zajednički ratovati protiv svih vrijednosti partizanske borbe i zajedničke zemlje koju je ta borba stvorila i nemaju nikakvog razloga bježati. Prvo zato jer ih je zastrašujuće puno, a potom i zato jer su i dalje nakačeni na države i vladajuće nacionalističke partije. Ta je veza jednako konzervirana preživjela iz osamdesetih do danas, pri čemu oni djeluju istovremeno kao pretorijanska garda režima i kao neki perverzni izokrenuti skojevci današnjih fašista.
A to je problem koji jeste često u medijskim temama, ali koji je jedva dotaknut u akademskom svijetu, dok ga u političkom svijetu antinacionalistička opozicija upadljivo zaobilazi, bojeći se konfrontacija. No, dok god to ostane tako i dok ekstremisti budu držali tribine, ništa se suštinski neće promijeniti.
