Iako uopštavanje nikad nije najbolji princip vrlo malo ćemo pogriješiti ako za naše balkanske prostore kažemo da su uvijek kroz istoriju bili turbulentni, prepuni nacionalnih, teritorijalnih i vjerskih ambicija da se ovlada ljudima, njihovim dušama i prostorom u određenim istorijskim trenucima, u kojima su se, s jedne strane, slavile pobjede, a sa druge strane doživljavale tragedije, smrt i nesreće. Jedni su slavili svoje junake, drugi oplakivali svoje mrtve, osakaćene i unesrećene. Isti datumi se slave i oplakuju.
Kad se to događa u okviru jednog jedinstvenog državnog prostora, u okvirima jednog te istog vjekovnog etničkog nasljeđa, raslojenog sticajem istorijskih okolnosti, onda to poprima razmjere tragedije. Ta tragedija poprima śenke farse kada se ostaje gluv na činjenice i u prošlosti traže, ne istine, već isključivo argumenti za svoje tvrdnje. U ovom slučaju govorimo o tragičnom nestanku države Crne Gore 1918. godine i namjeri da se činjenice ospore isključivo mišljenjem jednog istoričara.
MANTIJE I MITOMANIJE
Poslanici SNP-a Bogdan Božović i Slađana Kaluđerović podnijeli su amandman na Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš, kojim se predlaže da se u članu 1 riječi „nasilne aneksije države“ zamijene riječima „ujedinjenja Crne Gore i Srbije“. Kažu, osnov su pronašli u knjizi istoričara Dima Vujovića „Podgorička skupština“, u kojoj on smatra da je ta „Velika skuština srpskog naroda u Crnoj Gori“ izraz opšteg raspoloženja naroda u Crnoj Gori. Pomenuti poslanici su ostali gluvi na sijaset napisanih izvještaja stranih posmatrača, činjenice da nijedna zemlja, osim Srbije, koja je i organizator te nazovi skupštine i koja je priznala tek nakon mjesec dana, nije priznala ni legalitet ni legitimitet, način kako je sprovedena i da je sprovedena u uslovima vojne okupacije, bez poštovanja još uvijek postojanja države Crne Gore i njenih zakona, kršenja svih demokratskih principa i odsustva minimuma uslova kako bi se utvrdila ta pomenuta „volja naroda“.
Pomenuta poslanica Kaluđerović je svoje obrazovne i političke kapacitete dokazala izjavom da je demokratija volja većine i da su odluke većine mjerodavne za sve. Slično pojedincima iz partije Slobodana Miloševića iz devedesetih prošlog stoljeća, koji su se proslavili izjavama da ako oni odluče „da je zemlja četvrtasta, ona će biti četvrtasta“. Volja većine je promjenjiva kategoirija i ako bi svaka vlast sprovodila svoju samovolju to teško da može biti demokratija, već bi to više ličilo na lakrdiju od države. Zato je opšti konsenzus u nauci da je demokratija prevashodno poštovanje zakona, demokratskih procedura, podjele vlasti na tri grane, uvažavanje nezavisnih institucija, nevladenog sektora i stručnih mišljenja. Jednom riječju, sve ono što nemamo poodavno, a naročito nakon avgustovske promjene vlasti 2020. godine.
Najveći problem Crne Gore je što mi u politici imamo ljude kojima je politika jedini način da obezbjede egzistenciju. Nedostatak bilo koje sposobnosti u stručnom i političkom djelovanju nadomješćuju površnim i populističkim bavljenjem temama da bi popunili javni prostor, a kojima par exellance treba da se bave ljudi od struke. Crna Gora se nalazi u više nego nezavidnoj ekonomskoj suituaciji, sa ogromnim dubiozama u svim segmentima ekonomske politike, pa je bavljenje temama o kojima nemaju pojma samo skretanje pažnje na teme koje su uvijek aktuelne u podjelama u Crnoj Gori. Za te teme će naći uvijek slične sebi, sa oskudnim poznavanje elementarnih naučnih saznanja, koji svoje neznanje crpe od mantija i mitomanije. Umjesto da se zapitaju javno kako rješiti pitanje platnog deficita koji se mjeri u preko dvije milijarde eura, budžetskih deficita u penzionom i zdravstvenom fondu, rastu BDP isključivo na rastu potrošnje, što Crnu Goru vodi finansijskom bankrotu, oni pokušavaju da nam objasne kako je farsa od tzv. Podgoričke skupštine u uslovima prisustva okupacionih vojski pet zemalja, bez poštovanja važećeg zakona o izboru poslanika, bez biračkih spiskova, izraz bilo kakve volje? Za koju sami učesnici kažu da je revolucionarna, da nije zasnovana na zakonima Crne Gore.
KRFSKA DEKLARACIJA
Nije se sudbina Crne Gore određivala na tzv. Podgoričkoj skupštini, već na Krfu u ljeto 1916. godine kada je objelodanjen projekat po kojem je, dvije godine kasnije, Crna Gora izgubila svoj suverenitet i nezavisnost. Ili da mi Kaluđerović i Božović objasne kako je to Krfska deklaracija 20. jula 1917. godine predviđela što će izglasati tzv. Podgorička skupština godinu i par mjeseci kasnije? Ili da mi objasne pisma nastala na Krfu u julu i avgustu 1916. godine kojima crnogorski potuđenici Todor Božović i Jovan Ðonović predlažu Pašiću kako nasilno anektirati Crnu Goru, cijeneći da je pravo vrijeme za bezuslovno prisajedinje Crne Gore Srbiji. U pismu Ljubomiru Davidoviću, ministru prosvjete i crkvenih poslova u srpskoj vladi, iznose detaljan plan kako izvesti planirano prisajedinjenje. Veliki broj pisama je upućen srpskoj vladi sa raznih adresa kojima izlažu planove za anektiranje Crne Gore, razlikovali su se samo u nijansama. Da je projekat Božovića i Ðonovića zvanično usvojen, govori način organizovanja i odluke Podgoričke skupštine, održane novembra 1918. godine, koje svjedoče da se nestajanje Crne Gore odvilo po njihovom planu.
„Zato je potrebno osigurati da srpska vojska bude u mogućnosti da uđe na teritoriju Crne Gore prije drugih ... Mi mislimo, svakako, da je ovo najzgodniji put za likvidaciju crnogorskog pitanja, kada se Crna Gora još ne smatra kao jedna obična neoslobođena provincija... Ako nađete da treba usvojiti ovaj naš projekat, mi ćemo organizovati cio posao i podnijeti Vam detaljne liste ljudi i detaljan program rada“. (Božović i Đonović, Krf, 24. jula 1916.g)
Dolaskom srpskih trupa u Crnu Goru, nakon njenog oslobođenja od strane crnogorskih oslobodičakih jedinica i komita i formiranjem nelegalnog Centralnog izvršnog odbora za ujedinjenje, počinje organizovan rad na prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Taj Centralni izvršni odbor obrazovao je Svetozar Tomić, državljanin Srbije, po nalogu i zadatku dobijenom od Nikole Pašića, predśednika vlade Srbije. Pored Svetozara Tomića kao „glave odbora“, članovi su bili Petar Kosović, državljanin Srbije i Janko Spasojević i Milosav Raičević, državljani Crne Gore. Takav nakaradni i nezakoniti Centralni izvršni odbor je donio odluku (7. novembra) da se raspišu izbori za opštecrnogorsku narodnu skupštinu „koja bi suvereno odlučivala o ujedinjenju Crne Gore i Srbije“. Tom odlukom je suspendovana primjena tada važećeg crnogorskog Zakona o izboru narodnijeh poslanika, po kojem su, prema ustavnim određenjima, jedino legalno mogli biti birani predstavnici naroda. Argumentacija za nepoštovanje zakona je nađena u teroru srpske vojske pod komandom Dragutina Milutinovića, koji je za sebe govorio da je „guverner Crne Gore“!
„Nastavite najenergičnije i svim sredstvima, da se na teritoriji koju je naša vojska okupirala, uguši svaka agitacija, pa ma od koga dolazila. Za ovo vam stoje na raspoloženje sva sredstva koja možete raspolagati bez ikakvog prezanja“ - naređenje je načelnika Vrhovne komande Živojina Mišića upućeno komadantu Jadranskih trupa u Crnoj Gori Milutinoviću, 19. 11. 1918. godine.
LAŽNA SKUPŠTINA
Utvrđujući samovoljno pravila izbora Centralni izvršni odbor je zakazao Skupštinu u Podgorici za 24. novembar 1918. godine. Po tim pravilima predviđeno je da se izbor poslanika vrši javnim i posrednim glasanjem, dizanjem ruku na skupovima, kao da je Crna Gora afrička kolonija, bez biračkih spiskova i zakona. Tako izabrani povjerenici iz cijelog okruga sastajali su se u śedištu okruga i poimeničnim glasanjem izabrali predložene poslanike za cio okrug. Nijesu postojali nikakvi birački spiskovi za izbor povjerenika, niti se zna ko je i kako prisustvovao njihovom izboru na improvizovanim skupovima (postojali su jedni isti birači koji su šetali od izbornog mjesta do izbornog mjesta). Tako se sprječavalo da se izabere bilo ko ko bi narušavao jednoglasje u ubijanju Crne Gore. U to vrijeme se nalazilo oko 9.950 Crnogoraca interniraca na prostorima Ugarske i Austrije (među njima: 17 generala i 709 oficira, više ranijih poslanika i načelnika, gotovo svi profesori i učitelji iz Crne Gore, više sveštenika i drugih obrazovnih ličnosti), a u tzv. „radnim logorima“ više od 15.000 Crnogoraca. Svima njima nije dozvoljen povratak u Crnu Goru i učešće u izborima. Kao što nije bilo dozvoljeno glasanje svima koji su se odmetnuli zbog okupacije Crne Gore.
Koliko je besmislena tvrdnja da je Podgorička skupština izraz „narodne volje“ govori činjenica da na izborima od 28. novembra 1920. nikakva lista kandidata koji su protiv aneksije nije bila dozvoljena. Podnošenje sličnih lista predstavljalo je za beogradsku vladu zločin veleizdaje, te je bilo zabranjeno dekretom ministra unutrašnjih poslova srpske vlade, gospodina Draškovića. Kralj Nikola je u intervjuu, kojeg je dao piscu i novinaru Herbertu Vivijenu, jezgrovito opisao teror, koji je u vrijeme srpske okupacije vladao u Crnoj Gori, ovim riječima: „Iz Crne Gore nemam vijesti, jer je srpska okupaciona vojska ustanovila kordon kroz koji ne puštaju ni pisma ni ljude. Dobijam izvještaje, koji mi moji povjerenici donose po cijenu života. Izgleda da tamo vlada pravi teror. Ubijaju se bez suda ljudi, žene i đeca, bombe se bačaju u kuće mojih prijatelja a novac se prosipa kao voda da bi se Crnogorci odrekli zakletve. Sigurno ste čuli o mome smjenjivanju i o aneksiji Crne Gore. Ali to je izglasala lažna Skupština, koju su Srbi nazvali Velikom skupštinom – ime koje ne poštoji po našemu Ustavu. Niko tu skupštinu nije birao, već su je izabrale razbojničke čete u ime Srbije“.
Čak i beogradski radikalski listovi donosili su članke o zvjerstvima zvanične Srbije u Crnoj Gori. „Tribuna“ (28.IX 1920) je otkrila i priznala sva ona strahovita zvjerstva koja su se dešavala u Crnoj Gori.
Na kraju, po običaju, još malo Francuza: „La Revue Contemporain“ (Pariz, maja 1922.) u tekstu svog direktora Anri D' Osmana, pod naslovom „Crna Gora ne može umrijeti“', piše: „Poslije takvih intriga, u kojima bi umiješan g. Andrea Bartolo, kojega je g. Poenkare zauvijek udaljio iz Kej d' Orseja, ta nepravda bi dozvoljena! Mi ćemo to znati jednog dana, ali ljudska savjest, ta neminovna pravda, o kojoj govoraše Gambeta neće dozvoliti Srbima da stave, tako reći, u njihov džep jednu 1000-godišnju državu, jedan herojski i kavaljerski narod. Francuska, koja se borila 4 godine za trijumf pravde, ne može tolerisati takav postupak... I Njemačka je pokušala nametnuti svijetu tu monstruoznost, ali sila ne nadvladava pravo. Mi to bar mislimo. Zakonita Vlada Crne Gore uvijek je zahtijevala za tu zemlju jedan plebiscit, koji čak nije bio osporavan stanovnicima Koruške, Šlezviga i Šlezije. Sadašnja situacija Crne Gore ni u čemu se ne razlikuje od one u Belgiji i Srbiji, koja je bila stvorena austro-njemačkom okupacijom. Zar nije potvrdio G. Bonomi, predśednik italijanske vlade, u svome govoru od 23. jula 1921, da 'sadašnje faktičko stanje Crne Gore, stvoreno od strane Srbije, nije dobilo nikakvu međunarodnu sankciju'. Saveznički skupovi nijesu imali kuraži da pristupe rješavanju crnogorskog pitanja, tj. da prinude Srbiju na evakuaciju iz Crne Gore, da bi crnogorski narod mogao slobodno raspolagati samim sobom... Mi smo uvjereni da će doći dan, kada će se pravda dati gorštacima Crne Gore, koji traže svoja prava, kao što Francuzi neumorno traže svoja“.
