Predsjednik SNP-a gospodin Vladimir Joković koji, realno, opciono pretenduje da bude glavni ili uz glavne faktore planirane, projektovane, buduće (“manjinske”) Vlade Crne Gore, ako se, uopšte, ona dogovori i formira u zamišljenom formatu, izrekao je, nedavno, jednu surovu i, nadasve, neprihvatljivu istorijsku neistinu, koja direktno i grubo vrijeđa, ponižava nacionalne Crnogorce i slobodnu, zasebnu i suverenu, viševjekovnu, istorijsku i modernu, crnogorsku naciju i crnogorski narod u etničkom smislu, iz kojeg se davno konstituisala crnogorska nacionalna posebnost.
Doduše, gospodin Joković, nije stručan da o tome kompetentno i referentno govori u naučnom smislu, ali bi on, kao političar i poslanik u Skupštini Crne Gore, makar trebao voditi računa o tome što javno priča, a posebno bi trebao uzeti u obzir, spoznati, saznati, ono što je precizirano eksplicitno u utvrđenim provjerenim i potvrđenim istorijskim činjenicama. Primarnim i prvorazrednim istorijskim izvorima, u kojima se nalaze činjenice, na osnovu kojih se piše istorija. Jer, nema istorije bez istorijskih izvora, iako, sami po sebi, izvori, nijesu istorija.
No, da budem sasvim korektan i konkretan.
Gospodin Vladimir Joković, lider SNP, groteskno falsifikuje istoriju Crne Gore. Naime, na RTCG, u emisiji "Dvogled" 30. maja 2021. doslovno je saopštio sljedeće:
“Sad se priča da je neko rekao za crnogorsku naciju... Prvi pojam i prvi natpis o crnogorskoj naciji znate kada je bio? U okupiranoj Crnoj Gori, 1942. na Cetinju… Mi moramo ispraviti sve istorijske falsifikate.”
Dakle, gospodin Vladimir Joković, u poplavi vlastitog neznanja istorije, tvrdi da je crnogorska nacija izmišljena nacija, ili skorašnja (“novokompovana”) nacija, te da je ona navodno, po njemu, prvi put pomenuta 1942. godine, i to na Cetinju u vrijeme italijanske okupacije Crne Gore.
Ta njegova izjava je više nego politički skandal. I potpuni falsifikat. I jako zabrinjava.
Znatno kasnije (10. marta 2022), gospodin Vladimir Joković je, pod pritiskom javnosti i utemeljenih brojnih kritika, bezuspješno pokušao da se, donekle koriguje, popravi za tu svoju velikosrpsku, nacionalističku izjavu, kazavši ovo:
“Ne negiram crnogorsku naciju”, ali dodavši, potom, (premda nije ni istoričar, niti istraživač), da je lično gledao u dokumentima iz 19. vijeka i u nekim knjigama, te da se tamo, po njegovoj ocjeni, kaže da su Crnogorci bili tada, “svi Srbi istočno-pravoslavne vjere”.
Što je on pokušao, elem, da naknadno ispravi samoga sebe ispalo je, u konačnici, to i ilustrativno i upečatljivo, iako indirektno emanirano, tako da je gospodin Joković samo još više zapao u živi pijesak vlastitih obmana i osvjedočenog neznanja istorije crnogorske nacije.
Ali je on, implicitno, pa i eksplicitno, manifestovao ono što stvarno misli i djela, koliko god to pokušavao, mimirijski, relativizovati i sakriti, kada je u pitanju njegov odnos prema crnogorskom nacionalnom identitetu i samoj Crnoj Gori, koja je nezavisna i međunarodno priznata država.
Zna se da je gospodin Vladimir Joković na referendumu 2006. bio, kao SNP u cjelini, izričito protiv obnavljanja nezavisnosti Crne Gore kao što je svima poznat Jokovićev današnji, a i raniji SNP-a stav (tada on nije bio predsjednik te partije, ali je isto djelao) protiv učlanjenja Crne Gore u NATO.
Lider SNP-a, gospodin Vladimir Joković, a to je esencija ovog mog reagovanja, decidirano saopštava da je potvrdio samo to da se nije za vlastitu grešku (izjavu) izvinio, već da je i dalje, ideološko-politički indoktriniran, ali dosljedan u svojim greškama i pokušaju negiranja i asimilacije crnogorske nacije.
Ukratko, moje je mišljenje da je gospodin Joković samo rekao, čak i iskreno, ono što on zaista misli, kada se to tiče crnogorske nacije. I nema te dimne zavjese, kulise, oblande, ambalaže, koje to mogu sakriti, kamuflirati.
Da se pozabavimo malo, sa stanovišta istorijskih izvora, dokumenata, besmislom i netačnošću navedenih Jokovićevih izjava o crnogorskoj naciji. I, one njegove prvobitne iz 2021, i one naknadne iz 2022, na popravnom ispitu iz istorije, na kojemu bi sigurno pao da ga je kojim slučajem i zvanično univerzitetski polagao.
Mnoštvo je istorijskih izvora, primarnih i prvorazrednih, arhivskih dokumenata, koji potpuno demantuju ovu Jokovićevu pogrešnu i netačnu, politikansku izjavu sa stanovišta činjenica i argumenata, a ja ću ovom prilikom navesti samo jedan, krucijalni izvor, koji je više nego dovoljan u raskrinkavanju njegove priče i rasplamsane medijske priče i stava onih koji misle slično ili isto kao i gospodin Vladimir Joković.
Naime, u međudržavnom (ili međunarodnom) ugovoru između Crne Gore i Austrije, zaključenom, sačinjenom, u Stanjevićima 6. maja 1839, a potpisanom u Budvi 7. maja 1839, koji se odnosi na prodaju manastira Stanjevići - Austriji od strane organa vlasti Crne Gore na čelu sa vladikom Petrom II Petrovićem Njegošem i glavarima Crne Gore, odnosno, predstavnicima crnogorskih nahija, izričito se navodi crnogorska nacija, odnosno, Nacija Crnogorska, u čije ime oni i potpisuju taj ugovor.
Naime, u ugovoru o prodaji manastira Stanjevići, kaže se, u stavki 9 ugovora, i ovo:
«Prodavac, to est Ego Visoko Preosveštenstvo Gospod. Petar Petrović Njegoš Mitropolit Crnogorski i Brdski i s njim soglasno i dogovoreno glavari Nahijah Crnogorskijeh ovden prisustvujušći i koji pristaju ovome Kontraktu, renuncijavaju za sebe za njihove pretnike i nasljednike i za onijeh koji prikaživaju Naciju Crnogorsku i istu Naciju, svakijem pravom javnenijem osobenijama vrhu pomenutom Manastiru, prinadležašće potvrdiva i od njihove strane nastojašći Kontrakt od kupovine i prodaje“.
(Citirano prema: Ljubomir Kapisoda Stanjević, “Stanjevići – stogodišnja rezidencija dinastije Petrović Njegoš”, CNB Crne Gore, Cetinje, 1998, str. 389-390. Ljubomir Kapisoda bio je istaknuti istraživač, etnolog, antropolog i dugogodišnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore).
Navedeni Ugovor, u ime Crne Gore, su potpisali:
U ime Nahije Crmničke: Serdar i Senator Marko Plamenac i Perjanik Petar Filipov;
U ime Nahije Riječke: Serdar i Senator Filip Đurašković i Perjanik Nikola Pejović.
U ime Nahije Katunske:Serdar i Senator Milo Martinović i Kapetan Perjanika Nikola Kaluđerović;
U ime Nahije Lješanske: Vojvoda i Senator Čoketa Uskoković i Perjanik Butor Perov;
U ime Nahije Bjelopavlićke: Serdar i Senator Ramo Bošković i Vojvoda Jovan Knežević;
U ime Nahije Piperske: Senator Todor Božović i Perjanik Petar Marković.
Na kraju u ime Nacije Crnogorske taj ugovor je potpisao Vladika Crnogorski P. P. Njegoš.
U ime Austrije, navedeni ugovor je ovlašćeno potpisao, Guvernijalni austrijski ovlašćeni predstavnik vlasti Austrije u Boki Kotorskoj Gavrilo (Gabrijel) Ivačić, vojvoda.
Svjedok pri zaključenju tog ugovora bio je austrijski kapetan Federiko (Fridrih) Orešković.
Nakon konačnog zaključenja tog ugovora u Budvi 7. maja 1839, on je stupio na snagu.
Taj ugovor i zapisnik o njegovom zaključenju i potpisivanju istoga o kupovini i prodaji Manastira Stanjevići, između Crne Gore i Austrije, ovjeren je, odnosno, potvrđen u Notarskoj kancelariji Carsko-Kraljevske Preture u Budvi, pod oznakom N. 138 i upisan je u registar iste za godinu 1839. Pod slovom A i na stranama P. 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29.
Radi se o Notarskoj kancelariji Bernadi, u čije ime je posao potvrde obavio i potpisao povjerenik Veratur.
Ergo, kome vjerovati, istorijskim izvorima i zvaničnom, službenom ugovoru između Crne Gore i Austrije, u kome se izričito navodi Crnogorska Nacija - Nacija Crnogorska, iz maja 1839. godine, ili lideru SNP g. Vladimiru Jokoviću, kao i drugim velikosrpskim asimilatorima i negatorima, iz klero-nacionalističkih krugova.
I to blasfemičnim negatorima (u pokušaju) samosvojne, autohtone, istorijske crnogorske nacije?
Mislim da dileme nema. Ili, ne bi trebalo da je bude.
I da odgovor slijedi sam po sebi.
Istorijske činjenice su neprikosnovene i pobijati se ne mogu. Meni je jasno, odavno, sve. Stara je filozofema: «Ne vjerujte Danajcima ni kad darove donose».
Ja ne vjerujem SNP-u. I ne, naročito, njihovoj vlastoljubivosti, gramzivosti, laktanju, po svemu, izgleda, samo za fotelje.
Daj Bože da griješim. A pitanje je, supstancijalno, đe su u svemu tome Crna Gora i Crnogorci - i Ustav Crne Gore?
Građanska država Crna Gora. Euro-atlantska i antišovinistička.
Ili će nam krojiti kapu i živote onaj i oni koji veli da nema Crnogoraca i crnogorske nacije do 1942, i to da smo tek tada nastali po nalogu okupacione italijanske vlasti na Cetinju 1942?
Grozomora. Ja tome svijetu ne samo da ne pripadam, već sam kategorički protiv. Mnogo je pitanja ali odgovora mnogih nema!!! Fundamentalnih.
