Jedanaestomjesečnoj djevojčici Adrijani u njenom rodnom gradu dijagnostikovan je rak jetre, hepatoblastom, koji je uzrokovao otkazivanje jetre. Na osnovu preporuka ljekara u Crnoj Gori, njena porodica odlučila je da otputuje na liječenje u Tursku, u bolnicu Acıbadem.
Adrijanina majka objašnjava da je pri rođenju bila potpuno zdrava beba sve do jednog trenutka kada se sve promijenilo. Adrijana je odjednom postala nemirna, počela je da plače i odbijala je da jede i da spava. Tako je sve počelo.
„Kad je imala nekih pet mjeseci, počeli smo ići od jednog ljekara do drugog i raditi razne analize. Na ultrazvučnim pregledima otkrili su da je problem u njenoj jetri. Budući da nismo mogli dobiti odgovarajuće liječenje u Crnoj Gori, a ljekari su nam savjetovali da dođemo u Tursku, odmah smo prihvatili, bez oklijevanja. Jedino važno bilo je spasiti život moje kćeri.“
Potraga za pravom terapijom za Adrijanu
Kada su ljekari iz Acibadema dobili Adrijanin zdravstveni karton, kompletan slučaj pregledao je multidisciplinarni konzilijum. Specijalisti iz nekoliko medicinskih oblasti, uključujući hirurge, radiologe, dječje onkologe i dječje gastroenterologe, razgovarali su o njenom stanju i zajednički zaključili da osim transplantacije jetre ne postoji druga mogućnost liječenja.
Iako su hemoterapija i uklanjanje kancerogenog dijela jetre često efikasni u liječenju hepatoblastoma, Adrijanin tumor u potpunosti je prekrivao desni režanj jetre i već je zahvatio glavne krvne sudove. Iz tog razloga, jedina moguća opcija bila je ukloniti cijelu jetru i zamijeniti je.
U ovom slučaju glavni izazov bio je kako pronaći odgovarajuću jetru. Srećom, krvna grupa njenog oca bila je kompatibilna i on je bio spreman da donira dio svoje jetre.
Početak Adrijaninog liječenja u Acıbademu, u Turskoj
Prvo je Adrijana neko vrijeme primala hemoterapiju kako bi se tumor u njenoj jetri smanjio. Za vrijeme tog procesa dovršene su sve potrebne pripreme za transplantaciju. Nakon toga, Adrijani je izvršena transplantacija jetre pomoću komadića jetre uzete od njenog oca, a izvršio ju je prošireni tim predvođen profesorom Hamdijem Karakajalijem, šefom Odjeljenja za transplantaciju organa u bolnici Acıbadem Atakent.
Profesor Karakajali nakon operacije dao je komentar: „Bio je to ogroman tumor i potpuno je ispunio unutrašnjost jetre. Zbog toga, osim bolova u trbuhu, pritisak uzrokovan tumorom može dovesti do mnogih simptoma koji mogu postati opasni po život. Budući da smo uklonili tumor zajedno s jetrom i zamijenili ga novom zdravom jetrom, Adrijana sada nastavlja svoj život kao zdrava beba. Nadam se da će tako biti i ubuduće.“
Transplantacija jetre predstavlja izuzetno složen postupak, koji je kod djece još izazovniji. Nakon što se komadić jetre ukloni od odraslog donora, prevelik je za stomak dojenčeta poput Adrijane. Zbog toga se jetra mora smanjiti bez ugrožavanja njenog integriteta, oštećenja krvnih sudova ili žučnih kanala ili narušavanja njene funkcionalne sposobnosti. Zahvaljujući opsežnom iskustvu stručnjaka iz Acibadema koji rade transplantacije jetre kod djece, svi ovi izazovi uspješno su savladani. Adrijana će, nadamo se, uživati u normalnom djetinjstvu i voditi zdrav život u budućnosti.
Stopa uspješnosti tima za transplantaciju jetre Acıbadem u ovakvim slučajevima prelazi 90 posto. Do danas su profesor Karakajali i njegove kolege izveli ovu operaciju na više od 200 dojenčadi te pratili rezultate liječenja s izvrsnim rezultatima.
Ponovno uživanje u životu
Nakon svih teškoća i ove duge borbe, Adrijana i njeni roditelji spremni su da otputuju kući zdravi, srećni, nasmijani i bez većih briga. Majka je sljedećim riječima izrazila svoja osjećanja i zahvalnost:
„Prije svega, duboko smo zahvalni turskim ljekarima i kompletnom medicinskom osoblju. Zadovoljni smo cjelokupnim iskustvom i sve je tačno onako kako i treba da bude. Moram priznati, nikada nisam vidjela zabrinutost na licima naših ljekara. Adrijanino stanje bilo je zaista kritično, ali zahvaljujući njima, ona je danas ovdje s nama, nasmijana. Najviše se radujemo jednostavnim stvarima poput šetnje parkom, igranja i zajedničkog doručka kod kuće, nas troje zajedno kao porodica, bez velikih briga ili problema. Ti jednostavni trenuci znače najviše. Danas, ono što osjećam iznad svega je neizmjerna sreća, jer znam da je pred njom dug i zdrav život.“
