Martinović, koji je specijalizirao istorijsku tematiku, kaže da su odvajkada pleme, vojska, vjera i Crnogorska crkva ujedinjeni u ideji o nezavisnoj Crnoj Gori i snažno utemeljene u crnogorsko nacionalno biće, državotvornu svijest i identitet crnogorske nacije.
“Zato ćete primijetiti da su crkva i vojska dvije institucije kojima građani savremene Crne Gore ukazuju najviše povjerenja, pri čemu pod crkvom podrazumijevaju svetinje, crkve kao istorijska mjesta donošenja sudbonosnih odluka, a ne crkvu kao organizaciju bilo kojeg imena ili personifikaciju u bilo kojoj ličnosti. Sa znatnom razlikom da je tadašnja crkva ulagala maksimalne napore na očuvanju nezavisnosti Crne Gore, kao osnovne ideje vodilje”, rekao je Martinović u intervju za Portal Analitika.
On se osvrnu na jedan crnogorski specifikum.
“Osvrnite se samo na činjenicu, ma koliko ona naizgled djelovala netačno, da je Crne Gora jedina od država regiona koja nema svog “velikog brata” niti “tradicionalnog prijatelja”. Ovo nipošto ne treba uzimati kao preporuku da treba nešto slično da postoji, ali govori o potrebi da se na jakim istorijskim i drugim vezama stvaraju tješnja prijateljstva, koja bi u prvom redu donijela privilegovani odnos za njene građane, školovanje, poslovanje, i kulturnu saradnju”, kazao je Martinović.
ANALITIKA: Trinaest godina nakon obnove nezavisnosti čini mi se da crnogorska identitetska stvar u defanzivi, dok, utisak je dijela javnosti, imamo bujanje srpskog, bošnjačkog i albanskog nacionalizma. Šta je uzrok tome?
MARTINOVIĆ: Uzroci su brojni, međutim posljednih nekoliko godina nacionalizam i drugi desničarski pokreti su u usponu ne samo na ovim prostorima već i širom svijeta.
Pacifički, integracioni i internacionalni pokreti pokrenuti prije više decenija nijesu dali očekivane rezultate niti ponudili vrijednosti potrebne za normalno funkcionisanje svake, a pogotovu tako kompleksne zajednice kako je društvo.
Došlo je do prezasićenja javnosti idejama o nekim međunarodnim institucijama i organizacijama, sa kojima obični građani nemaju niti dodira niti koristi, ali ni najelementarnije razumijevanje tih procesa.
Često se u javnom diskursu mogu čuti poruke ili konstatacije o nerazumijevanju građana određenih pojmova ili termina, ali niko ne postavlja pitanje zašto bi građani trebali da znaju tako kompleksne pojmove, mislim da je dovoljno da razumiju njihove pozitivne efekte u svakodnevnom životu. Centrifugalne sile su u zamahu i ponovo imamo jačanje takvih pokreta.
To je naročito prisutno na Balkanu jer većina nacionalnih i etničkih zajednica nije prošla očekivani razvojni put, pa i dalje “muče boljke” 19. vijeka. Tu spada i crnogorska nacionalna zajednica koja je državnu organizaciju imala mnogo ranije i trajnije nego sve druge koje pominjete. Međutim, neke od njih još u 19. vijeku, a neke na kraju 20. vijeka formirale su i svijest o postojanju i institucije, za razliku od Crne Gore koja je državnu i identitetsku premisu gradila na ideji o borbi za održanje nezavisnosti, da bi je kasnije izgubila podređujući je nekim drugim idejama.
Narod sa najstarijom državom i slobodom o kojoj su svoju riječ rekli najslavniji velikani doveo je sebe u situaciji da nije okončao ono što je davno trebalo da bude završeno, pretvarajući vjekovnu borbu za slobodu u sopstveni hendikep novog doba. Ali tu je što je, u tradiciji Crnogoraca nije oplakivanje vlastite sudbine, već istrajnost u postavljenim ciljevima.
ANALITIKA: Da li je crnogorski identitet uopšte oblikovan?
MARTINOVIĆ: Upravo to. Pomenuo bih nekoliko stvari. Crnogorski identitet je uvijek u defanzivi jer se još nije oblikovao. Svako društvo, pa i crnogorsko treba da prođe kroz evolutivni put.
Na određenoj razvojnoj tački taj put je bio prekinut kao i kod većine naroda Balkana, i taj put mora biti nastavljen i okončan do kraja, bez obzira što postoje snažne tendecije da se, u tenutku kad nije do kraja etabliran identitet,mjesto ustupi nadnacionalnim ili kosmopolitiskim idejama. U svijetu ne postoji nijedan valjan internacionalista koji prethodno nije bio dobar patriota.
Poljednji vijek Crnogorac je lako upadao u romantičarske ali i moderne ideje sa kojima se srijećao. Oni su bili najveći zagovornici različitih pokreta od osobodilačkih, unionističkih, kasnije jugoslovenskih i internacionalnih, zatim velikonacionalističkih pa sve do današnjih panslavenskih, evropskih ili evroatlanskih. Prosto je nevjerovatna ta opsesija da se nečemu velikome priklone, dozvoljavajući da ih to umnogome determiniše, pa makar ih vodilo u sunovrat.
Kao da mu je malo ono što jeste, Crnogorac je uvijek težio da bude i ono što su drugi i to obavezno veći i od tih drugih, uz potrebu da budu najglasniji pa i po cijenu vlastitih interesa. Ali opet sa druge strane da nijesu bili takvi ne bi bilo 30 generala i admirala u ruskoj vojsci, ne bi bilo američkih heroja u svim ratovima, ne bi bilo slavnog crnogorskog odreda na Verdenu, Deligradu, ne bi bilo ni Krita ni Kamčatke, ne bi bilo epopeja, niti bi Napoleon pitao za Crnogorce, niti bi ime Crne Gore stajao na Trijumfalnoj kapiji u Parizu, niti bi njemački car Vilhem II podsticao svoje vojnike da budu kao Crnogorci, niti bi Viktor Igor kao dječak birao da bude Crnogorac, niti bi ih Gledston veličao, niti Puškin o njima pjevao i mnogo čega drugog.
Na sve to pa i te krajnosti treba gledati kao na dio ukupnog crnogorskog identiteta, isticati i objektivno sagledavati sve njegove posebnosti, a one to definitivno jesu.
ANALITIKA: Koja je onda prava mjera odnosa prema državi?
MARTINOVIĆ: Ipak mislim da se mjera pravog odnosa prema državi ogleda u onom odgovoru vojvode Gavra Vukovića, na pitanje koje mu je postavioknez Petar Karađorđević kada mu je prigovorio zašto vjerno služi crnogorskome knjazu.
Ministar Vuković mu je odgovorio: “Uzeti na sebe jednu ulogu, kao što je biti ministar jednog vladara, pa nesavjesno igrati na štetu svoje domovine i vladara, a za račun drugoga, bilo bi ni manje ni više nego izdajstvo.” Mislim da je ovo lekcija koju današnji građani Crne Gore tek trebaju da nauče.
ANALITIKA: Dobitnik ste nagrade dijaspore, a prethodno dvije velike državne nagrade za knjige o dijaspori, ali i nekadašnjoj vojsci Crne Gore. Možete li nam reći koliko je bilo Albanaca, odnosno Muslimana u CG vojsci Kralja Nikole? Da li ih je bilo sa oficirskim činom?
MARTINOVIĆ: Na senzibilitet knjaza i kralja Nikole prema položaju drugih vjera i nacionalnosti, manjine su odgovarale između ostalog i svojim angažovanjem u crnogorskoj vojsci.
Dozvolite da Vam ovo veoma interesantno pitanje koje nije detaljnije tretirano u crnogorskoj istoriografiji malo detaljnije elaboriram. Njihovo učešće možemo pratiti još kad su udarene prve osnove modernoj crnogorskoj vojsci u reformama knjaza Danila 1854-1855. godine.
U tadašnjoj Danilovoj tzv. krstonosnoj vojsci postojao je bataljon sastavljen dominantno od pripadnika islamske vjeroispovijesti, a njihovi oficiri, podoficiri i barajaktari imali su posebne vojne oznake na kapama.
Stričevim koracima nastavio je i knjaz Nikola što se naročito manifestovalo nakon Berlinskog kongresa kada je Crna Gora znatno proširena teritorijama naseljenimalbanskim i muslimanskim stanovništvom.
Dobijanjem statusa građana oni su bili potpuno ravnopravni sa svim pravima ali i obavezama, tako su formirani bataljoni sa njihovim vojnim starješinama, od kojih je bio najbrojniji Podgorički bataljon jačine 550 vojnika u šest četa sa komandirom Selimom Bibezićem.
Naravno u tom period postojalo je i dosta otpora da se pristupi crnogorskoj vojsci, pa je sinove pojedinih uglednih glavara knjaz Nikola oslobađao službe, a oni koji nijesu htjeli da pristupe crnogorskoj vojsci imali su mogućnost plaćanja nizamije (vojnice), da bi se nešto kasnije situacija drastično promijenila.U početku njihove aktivnosti nijesu bile vezane za obavljanje borbenih zadataka, dok za vrijeme Prvog balkanskog rata i Prvog svjetskog rata bilježimo njihov aktivniji borbeni angažman.
ANALITIKA: Imamo njihov angažman u Prvom svjetskom ratu?
MARTINOVIĆ: Tako je u Prvom balkanskom ratu dejstvovala Tuška brigade koja je bila jedno vrijeme pod komandom Sokolj Baca Ivezaja, novoproizvedenog brigadira crnogorske vojske.
Pored jednog brigadira, imali su i više drugih visokih oficira poput vojvode Bećir-bega Osmanagića, bega Mušovića koji je služio kao oficir-ordonans na Dvoru knjaza Nikole i mnogih drugih komandira i kapetana crnogorske vojske.
Kralj Nikola je uvijek na svom Dvoru kao ađutante, ordonanse ili gardiste držao albanske ili muslimanske predstavnike.
U Prvom svjetskom ratu postojala je Muslimanska birgada pod komandom brigadira Mila Đuraškovića, a koja je dejstvovala na Lovćenskom frontu. Kao crnogorski oficiri i uglednici značajan dio pripadnika albanske i muslimanske populacije bio je interniran u austrougarske logore. U vrijeme kada je Crna Gora nestajala jedan broj njihovih prvaka ostao je priviržen kralju Nikoli i stao je u zaštitu državnih prava. Tako su u crnogorskoj vojsci u emigraciji bili poznati komandiri Nika Đelošević i Ali Riza, braća Osmanagići i mnogo drugi.
Ličan odnos sa kraljom Nikolom i povezanost sa crnogorskom državom, opredijelio je jedan dio njihovih oficira i prvaka da pokažu iskrenu i predanu privrženost Crnoj Gori i njenim interesima. O tome svjedoče fotografije crnogorskih oficira albanske i muslimanske pripadnosti kako sa crnogorskim odlikovanjima i grbovima učestvuju u svečanostima na Cetinju, kako su angažovali kao počasna straža pred dvorom princa Danila i slično.
Međutim na ovakav međusobni odnos nerijetko su uticale težnje pojedinih velikih sila, tako da su epizode potpune integracije u crnogorskoj vojsci, pratile i epizode konfrotacija. Naravno ne može biti riječi o generalizaciji već o pojedinačnim sudbinama i opredjeljenjima. Uglavnom, zaključio bih da su oni sa oznakama, uniformama i jedinicama imali svoje posebno mjesto u crnogorskoj vojsci, da su dali istaknute oficire i starješine koji su djelovali u skladu sa vojnim i drugim interesima vojske u kojoj su službovali.
ANALITIKA: Šta mislite o ustavnom patriotizmu koga su proklamovali dio stručne i političke javnosti? Da li je to moguće u Crnoj Gori?
MARTINOVIĆ: Bez namjere da komentarišem ponuđenja rješenja, jer smatram da je svaka ponuda bolja od nepostojanja rješenja, za praktičnu funkcionalnost ustavnog patriotizma neophodno je prethodno postojanje bitnih elemenata, među kojima je najvažniji nivo prosvijećenosti jednog društva.
Ovaj pojam vezuje se uglavnom za viševjekovna građanska društva sa davnom zaokruženim državnim i drugim okvirima. Kako su na ovim prostorima građanska društva prilično su nove kategorije, bojim se da ovaj naizgled primamljiv koncept, u datim okolnostima teško bi bio primjenjiv.
Tim prije što uslovno govoreći ustavni patriotizam nije nov fenomen na ovom dijelu Balkana, on je testiran nekoliko puta na primjeru dvije Jugoslavije, pri čemu su se obije države urušile u krvi, prva nakon 23, a druga nakon 36 godina postojanja.
Tim događajima, na pragmatičnoj i racionalnoj osnovi čini se da je obesmišljena ideja o vjerovanju da bi se nešto tebalo dogoditi i treći put i to svega desetak godina nakon što je, nadamo se, završen proces dezintegracije. Polazeći od značenja koncepta ustavni patriotizam u slobodnom prevodu moglo bi se reći da znači “obavezna ili usiljena ljubav prema domovini” (ustav kao pravno obavezujući akt i patriotizam kao ljubav/odnos prema domovini). Ne sumnjajući u dobornamjernost aktuelizacije ovog koncepta, možete da zamislite što bi tako iznuđena ljubav značila onima koji bi trebalo da je pokažu, i državi koja bi trebala da primi tu ljubav.
Vapaji za ustavnim patriotizmom kada smo svjedoci događaja iz neprosvijećenog srednjeg vijeka, a čiji koncept bi pritom trebalo da prihate baš oni koji za otadžbinu drže druge države, nažalost samo su utopija i pokušaj nerealnog kompromisa. Sva je prilika da će ovaj dobro zamišljen koncept čekati bar još neko vrijeme dok balkanski narodi izađu iz svojih čvrsto zauzetih busija i prihvate nešto na čemu velike nacije vjekovima grade svoju državnost.
ANALITIKA: Koji je po Vama najveći domet koji je država postigla u ovih 13 godina. Je li se moglo bolje?
MARTINOVIĆ: Uzimajući u obzir različite i ne baš uvijek smirijuće okolnosti kao i društvenu ukupnost života na turbulentonom Balkanu, ipak stabilnost je još uvijek naveće dostignuće koje bi se trebalo naglasiti i uvažiti bez obzira kako se neko opredjeljivao ili mislio.
Svaka država svoje djelovanje ostvaruje kroz spoljnu i unutrašnju politiku.
U kontekstu postojećih okolnosti na spoljnopolitičkom planu pokazalo se promišljanje o stvarnim interesima Crne Gore, naročito kroz dostizanje najvećeg mogućeg garanta državne sigurnosti.
Međutim, snažan međunarodni potencijal koji se ogleda u postojanju jakih istorijskih, kulturoloških i društvenih osnova sa pojedinim državama čini se da tek treba da bude ostvaren.
Osvrnite se samo na činjenicu, ma koliko ona naizgled djelovala netačno, da je Crne Gora jedina od država regiona koja nema svog “velikog brata” niti “tradicionalnog prijatelja”. Ovo nipošto ne treba uzimati kao preporuku da treba nešto slično da postoji, ali govori o potrebi da se na jakim istorijskim i drugim vezama stvaraju tješnja prijateljstva, koja bi u prvom redu donijela privilegovani odnos za njene građane, školovanje, poslovanje, kulturnu saradnju itd.
Pogledajte samo pojedine države regiona koje su iskoristile samo par godina zajedničke istorije da izgrade takve odnose sa tim državama koje traju desetinama godina. Crna Gora bogata je tim potencijalom, a sa državama treba graditi odnose valorizjući tačke oko kojih se okupljamo, a takvih je u našoj istoriji mnogo.
Jedan takav potencijal predstavlja naša dijaspora stara i nova, ali i zajedničke ličnosti ili događaji, poput kraljice Jelene, Vasosa Mavrovunotis, Kritskog odreda, učešća Crnogoraca na Verdenu, brojnih putopisaca, generala i uglednika na raznim kontinentima i slično. Pri čemu za sve navedeno, naravno treba da postoji jasan strateški okvir, u suštini strateška kultura promišljanja o sebi i drugima u skorijoj, srednjoj i dalekoj budućnosti.
ANALITIKA: Na unutrašnjem planu se moglo daleko više? Da li nam je potrebna nova generacija boraca za nezavisnost?
MARTINOVIĆ: Na unutrašnjem planu okolnosti su bile drugačije, a samim tim i rezultati, pa smo i danas. 13 godina nakon, u nedoumicine da li se rodila ili nije nova generacija boraca za nezavisnost Crne Gore kako ste rekli, već da li se rodila generacija koja će Crnu Goru smatrati svojom otadžbinom ili će kao poznati pjesnik Vladimir Visocki žaliti u životu ovom što nema korijena dva.
Crna Gora treba da stvori snažne i stabilne institucije u kojima će raditi ljudi koji će se voditi onom Kenedijevom maksimom da ne treba očekivati od države što treba nama da da, već što mi treba da damo državi. Istom tom maksimom vodili su se naši preci.
Nije to tako davno bilo kada su na poziv Crne Gore, prelazili okean, ratujući o svome perperu i tainu, a danas potomci tih istih uz cjelokupnu državnu logistiku prešli bi taj isti okean da budu što dalje i protiv svoje domovine. Ne možemo, a da ne primijetimo da se nešto krupno dogodilo sa nama u posljednji vijek. Posljedice toga da je država čitavih stotinu godina bila odmetnuta od vlastite ideje, prisutne su i danas u svakodnevnom životu.
Bez obzira kako se opredjelivali ili koju stranu zagovarali prinicipijelno je zapitati se o iracionalnosti onoga što radimo. Usudio bih se primijetiti da nas je zahvatila malodušnost, podsmijevajući se i sebi i drugima, prestali smo da se radujemo, predajući se sitnim interesima, a sa nedostatkom velikih strasti izostanu neminovno i velika djela. Da zaključim - Vizija otjelotvorena u strategijama i institucije koje funkcionišu na obrazovanim i osjećajnim profesionalcima su ključ uspjeha svakog društva.
ANALITIKA: Zbog čega je SPC, prema istraživanjima javnog mnjenja ima tako visoku popularnost, iako se otvoreno bori protiv vrijednosti CG države: jezika, multietničosti, građanskog koncepta društva, EU, NATO-a?
MARTINOVIĆ: Odnos države i crkve u Crnoj Gori predstavlja svojevrstan specifikum,još od početka 16. vijeka u rukama crnogorski mitropolita nije samo duhovna već i svjetovna odnosno državna vlast.
Splet istorijskih okolnosti od Crne Gore stvorio je vladikat, a od mitropolita vladare države i crkve. Ovako uređen državni sistem trajao je sve do 1852. godine.
Punih tri i po vijeka država i crkva bile su neraskidivo ispreplijetane u svome jedinstvu borbe za odbranu i očuvanje crnogorske nezavisnosti.
U tom period vladare Crne Gore tj. mitroplite crnogorske crkve birao je Opšte crnogorski zbor kao najviše narodno predstavništvo sastavljeno od svih punoljetnih Crnogoraca.
Crkva je tokom više vjekova bila je nesporni branič slobode i nezavisnosti Crne Gore i pratila sudbinu i države i naroda, bila je stub oko koje se jedan značajan period u istoriji vodila borba za nezavisnost, u kojem su duhovni pastiri na čelu države sa perom i mačem bili vojni komandanti u konstantnim ratovima koje je Crne Gora vodila za samostalnost i slobodu.
Pored jedinstva sakralne i profane vlasti, često je postojalo i jedinstvo ratničke odnosno vojne vlasti. Tako je u drugoj polovini 19. vijeka pa do osvita 20. vijeka Ilija Plamenac ministar vojni u Knjaževini Crnoj Goribio svještenik po pozivu. Poznati junaci i oficiri bili su duhovnici ali i vojni komandanti u miru i u ratu.
U svemu ovome iskristalisao se još jedan fenomen, da u ovakvoj teokratskoj državi, mitropoliti budu više državnici, a manje duhovnici, da narod bude najmanje ritualni vjernik, a mnogo više branitelj vjere i crkve. Kroz istoriju Crnogorci nijesu praktikovali i javno manifestovali vjerske rituale. Crnogorac koji je čitav život provodio kao ratnik, nije imao običaj da ljubi svještena lica u ruku, da od njih stvara bilo kakav autoritet osim ličnog, ljudskog ili ratničkog.
Pri čemu ni svještenici od ratnika nijesu pravili stado. Sve do vremena knjaza Nikole svješetnici su nosili crnogorsku naRodnu nošnju sa naoružanjem, a vrlo rijetko su nosili bradu, jedino po čemu su se razlikovali od drugih to je bio krst koji su nosili na grudima.
Uz to i sami svještenici su bili više ratnici i glavari, a ponajmanje vjerski učitelji. Brojni putopisci opisujući odnos Crnogorca prema vjeri govore o tome da nije često odlazio u crkvu, da je poštovao svetinju ali da mu je samo jednom u godini bilo dovoljno da sa nekog uzvišenja vidi Ostrog ili Cetinjski manastir. U vjerskim obredima Crnogorac nije bio ponizan, niti pokoran, držao se ponosito i po vojnički, nije padao pod sugestivni uticaj, niti je bio slijepi sljedbenik religije i njenih poglavara. Ali je Crnogorac bio istrajan i nepokolebljiv u odbrani nezavisnosti i Crne Gore i njene vjere kao jednog od osnovnih postulata.
Iz ove specifičnosti proizilazi da su pleme, vojska i vjera ujedinjene u ideji o nezavisnoj Crnoj Gori snažno utemeljene u crnogorsko nacionalno biće, državotvornu svijest i identitet crnogorske nacije.
Zato ćete primijetiti da su crkva i vojska dvije institucije kojima građani savremene Crne Gore ukazuju najviše povjerenja, pri čemu pod crkvom podrazumijevaju svetinje, crkve kao istorijska mjesta donošenja sudbonosnih odluka, a ne crkvu kao organizaciju bilo kojeg imena ili personifikaciju u bilo kojoj ličnosti. U konstatacijama kome građani Crne Gore ukazuju najveće povjerenje treba biti veoma obazriv i eksplicitan. Mogli bi da postavimo drugačije pitanjerecimo kakvo bi bilo mišljenje svih onih koji joj iskazuju povjerenje prema pojedinim ličnostima ili pojedinim elementima koje ste pomenuli.
Čini mi se da ta podrška ne bi bila ni priližno tako visoko, zato moramo jasno determinisati klučne pojmove i njihove elemente. Snagu pojedinih institucija ne treba predimenzionirati, ipak najveći dio građana odlazi u vjerske objekte da bi se poklonili svetinjama, da bi obavili intimni religiozni čin, ne obazirući se na imena ili ljude koji su prisutni u njima.
Sa znatnom razlikom da je tadašnja crkva ulagala maksimalne napore na očuvanju nezavisnosti Crne Gore, kao osnovne ideje vodilje.
ANALITIKA: Svojim monografijama i istraživanjem utemeljili ste vojnu istoriografiju u Crnoj Gori, čime se trenutno bavite i koji su Vaši budući planovi?
MARTINOVIĆ: Kad jednom krene misao, a sa njom i pisana riječ onda se ona teško zaustavlja, ma koliko se odupirali ona prosto gura na dalje i još. Iako sam obećao da ću relaksirati moja istraživanja, trenutno se čeka publikovanje obimne monografije sa izložbom, koja je posvećena crnogorskim oficirima i borcima u emigraciji, koju sam pripremio sa mojim uvaženim saradnicima Đurom Čelebićem i Sašom Berkuljanom.
Nedavno je okončan i ogroman posao novog vizuelnog identiteta, uniformi i oznaka Vojske Crne Gore. U toku je i realizacija emisije o sličnim temama sa RTCG-om i urednicom Marijom Ivanović, koja će vjerujem izazvati ogromnu pažnju javnosti po svom sadržaju i interesantnosti. Uskoro se očekuje i emitovanje dokumentarnog filma o Letećem crnogorskom koru 1876. godine. A u pripremi je i veoma zanmljiva knjiga o Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu i dejstvu jednog odreda crnogorske vojske. Realizacijom ovih aktivnosti, nadam se da ću se u potpunosti okrenuti drugim ličnim vrijednostima, kojima ostajem trajno posvećen.
