ZGRABI
FILM
Kako se moj život značajno promijenio prije godinu jer sam postala mama, tako se i količina slobodnog vremena za gledanje filmova, serija, čitanje i slušanje muzike značajno smanjila. Došlo je do promjene u onom smislu da sada ne dajem drugu šansu nečemu što mi se ne dopada, ali i ne čitam ili ne gledam do kraja samo da bih kompletirala djelo. Nemam taj luksuz trošenja vremena „tek onako“, pa je i uživanje u pogledanom ili odslušanom još veće. Zanimaju me priče o malim ljudima, otuđenju, međuljudskim odnosima. Volim da pogledam i dobru komediju, odnosno dramu sa komičnim elementima.
Svjedoci smo toga da nagrada ne pokazuje pravu vrijednost nekog filma, pa sam prilično sumnjičava (vidi pod - Zaobiđi). Tako nijesam imala prevelika očekivanja kada sam počela da gledam japanski film koji je dobio Zlatnu palmu u Kanu 2018. godine. Film „Shoplifters“ (Hirokazu Koreda) predstavlja zaista umjetničko djelo i neće vas ostaviti ravnodušnim. Djeluje da je to još jedna priča o siromašnoj porodici koja jedva preživljava. Likovi u filmu žive u užasnim uslovima, ali tu nema gorčine niti pomirenosti sa propašću, njihov optimizam je snažan i upečatljiv. Pokazuje se da to nije ni porodica u pravom smislu. Ovo je u suštini film o tome da je ljubav najvažnija spona, čak i tamo gdje je sve drugo mimo racionalnog i zakonski prihvatljivog.
Automatska asocijacija poslije ovog je film „The Florida Project“ (Šon Bejker, 2017). Kod njega nemamo katarzu na kraju, nema spasa ali imamo neorealizam na američki način, drugu stranu ogledala u odnosu na „Shoplifters“.
Film „Parasite“ (Bong Džun-ho, 2019) dobitnik je Zlatne palme. Opet slična tematika, ali ništa nije isto. Žanr film je prilično teško utvrditi. U pitanju je crna komedija sa primjesama akcionog filma, ali i dramaskim elementima. Film se bavi zaista teškom temom današnjice i odnosi nam tvrdnju da jaz između bogatih i siromašnih nikad neće postati manji. Ali, žanrovske odrednice gledaoca djelimično anesteziraju od uživljavanja pa djeluje kao da se to sve dešava tamo nekom, tamo daleko.
Da malo razvedrim na kraju, evo i komedije. Ovog puta preporučujem film koji sam pogledala prije nekoliko dana na HBO GO. U pitanju je „Comic Sans“ hrvatskog reditelja Nevija Marasovića. Odlično prikazan odnos između oca i sina, sazrijevanja i kasnog odrastanja.
TV
Danas je televizija miks medija koji povezuju internet i televiziju u užem smislu. Platforme Netflix i HBO donose ogroman izbor i nije se lako snaći u svemu tome, a i na televiziji je nikad više serija.
Moja preporuka sa Netflixa je „Derry Girls“, irska polusatna komična serija o irskoj tinejdžerki i njenoj porodici koji žive devedesetih godina u Irskoj.
„Patrick Melrose“ je jedna od boljih serija koju sam odgledala. Istoimenog glavnog lika briljantno donosi Benedikt Kamberbač. Sve su tzv. mini serije, sitkomi ili filmovi u više epizoda. Od klasičnih serija uvijek mogu da gledam „Breaking Bad“ ili „Sopranove“. Na televiziji trenutno pratim seriju „Besa“.
Tu su uvijek i knjige. Preporučujem „Nikuda ne idem“ kratke priče Rumene Bužarovske, kao i roman „Vernon Trodon“ autorke Viržini Depent.
MUZIKA
Uvijek Lenard Koen, Sia, indi pop kao pravac, a od novih mladih nada izvanredna Bili Ajliš.
ZAOBIĐI
FILM / TV / MUZIKA
Uvijek imam neku vrstu empatije da je u svaki film ili drugo umjetničko djelo uloženo mnogo rada i niko nije htio da to ispadne loše, već je u pitanju loša sreća. Ali, još uvijek mi je žao što sam odgledala film „Bohemian Rhapsody“. Bilo mi je nejverovatno da je Oskara dobio glumac koji je u najboljem slučaju parodirao lik Fredija Merkjurjia. A tek drugi aspekti filma… Bolje da ne pišem. Još jednom se pokazalo koliko je poznata nagrada obezvrijeđena.
Druga sezona serije „Big Little Lies“ mi nikako nije „legla.“ Osjetilo se da je promijenjen reditelj.
