Kultura

Kičica pod obručem

Dokaz da se košarka u Crnoj Gori rascvjetavala kao igra osobenih, širokih i svestranih tipova je to da su dio KK Budućnost, kao igrači ili funkcioneri, bila trojica slikara. Među trojicom ovih košarkaških umjetnika je i jedan ministar pravde, vrhunski pravnik, ostvaren tužilac... Sve to stane u ime Lato.
FOTO: Arhiva Pobjede
FOTO: Arhiva Pobjede
Objektiv/PobjedaIzvor

Ponosni prvotimac

Kada je Miodrag Latković Lato, imao prvu samostalnu izložbu u Titogradu 1971. godine - bio je ponosni prvotimac Budućnosti. U plavo-bijelom dresu jugoslovenskog drugoligaša, ovaj tako osoben i svestran talenat, vrhunske radne etike karakteristične za naše porodice tog vremena, već je tada imao tri godine seniorskog staža! I to kao bek-krilo u dresu sa brojem sedam, u ekipi iz Njegoševog parka koja je stasavala pod mentorstvom Petra Blažovića... A slikarski dar „brusio“ je usmjeren senzibilitetom ujaka Aleksandra Aca Prijića, jednog od naših velikih slikara 20. vijeka.

Lato je košarku igrao do 1978. godine. Iste godine je dočekao i najveću otkupnu nagradu na Međunarodnoj izložbi „Artisti in via Suppa“ u italijanskom Bariju! U igračkim danima nije dočekao dugo priželjkivane mečeve u dvorani u svom gradu. Ipak, baš zbog kvaliteta i dometa njegove generacije, u Titogradu ranih 70-ih rasla je ideja o potrebi za jednom lijepom dvoranom poput „Morače“. A Latković, pravnik, zamjenik osnovnog i višeg tužioca u glavnom gradu, pa zamjenik državnog tužioca, ostao je aktivan sudionik košarkaških zbivanja - kroz funkcije u košarkaškim savezima bivše državne zajednice i Crne Gore. I uz sve to - devet samostalnih i 12 grupnih slikarskih izložbi!

U onoj prvoj prvoligaškoj generaciji Budućnosti sa početka 80-ih, u jednoj od najjačih liga Evrope, standardan centar bio je Kolašinac Slavenko Rakočević. Osobena figura, štrkljavi dvometraš, moderna „petica“... U generaciji trenera Rusmira Halilovića, baš onoj što je izborila prvi istorijski plasman u Prvu ligu 1980. godine, imao je više od 20 poena u prosjeku!

E, taj bradonja Rako, koji u duelu pod obručem nije ostao dužan ni pred velikanima poput Ćosića, Jelovca, Radovanovića, Žižića, Jerkova, takođe je ostvaren slikar. Sa bokserskom legendom, još jednim umjetnikom među sportistima, Miodragom Perunovićem, zbližilo ga je baš slikarstvo...

Živa spojnica

I konačno: nigdje Budućnost nije tako blizu slikararstvu kao u djelu Nikole Vujoševića. Jer Morača, njen kanjon, su trajna opsesija i inspiracija našeg poznatog akademca. Upravo u periodu kada je građen Sportski centar „Morača“, bio je dio uprave košarkaškog kluba i aktivan sudionik izgradnje.

Košarku nije igrao - ali jeste bio talenat Fudbalskog kluba Budućnost. U reprezentaciji Crne Gore igrao je na jednom jugoslovenskom šampionatu - ali u šahu! I konačno, dio uprave Budućnosti bio je u tri mandata... Od borbe za prvoligaški status, do jakog kluba u jugoslovenskoj, najjačoj ligi kontinenta 80-ih.

Dom Nikole Vujoševića, tamo prekoputa gdje je nekad bio Kino „Kultura“, je riznica jakih sjećanja brojnih decenija Podgorice. Sežu i do predratnih dana - onog odrastanja, drugovanja sa našim oskarovcem Dušanom Vukotićem...

Nikola je najbolja živa spojnica svih generacija Budućnosti, od prvih dana kluba, koji ove godine slavi 70 godina postojanja. Kroz bliskost sa svojim „odličnim đakom“ Latom, pa velikanom crnogorske i evropske košarke Duškom Ivanovićem... Pa pokojnim Polijem Bojanićem, nezaboravnim trenerom one prve trofejne generacije Budućnosti 90-ih, koji je baš kao i Lato sestrić slikara Aleksandra Prijića.

Priče o Latu, Slavenku i Nikoli na ovaj način samo su okrznute. I samo su neke od nebrojenih životnih veza koje spajaju umjetnost i sport, prošlost i moderna vremena Podgorice. Snove o onome što jeste i što bi moglo biti. I te strme moračke obale Budućnosti.

Stojan STAMENIĆ

Portal Analitika