Postoji li osoba koja može da ne voli Silvestera Stalonea? Ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog prvih djelova „Ramba“ i „Rokija“. Sada sedamdeset trogodišnji Slaj odavno je ikona za čije junake boksuju srca miliona. Baš je zbog toga teško ne ostati začuđen pred filmom „Rambo: Last Blood“. I to ne zato što nam peti, navodno i posljednji dio legendarne franšize uopšte nije bio potreban, nego zbog toga što nikako nije trebalo da bude ovakav.
Bez obzira na to što živimo u doba franšiza bez kraja i konca, nekako očekujete da Stalone bude bolji čuvar sopstvene zaostavštine.
Klasična osveta
Na primjer, koliko god bio tranjav drugi dio filma „Creed“, prvi je dokazao da franšiza posvećena sinu Rokijevog kultnog rivala Apola može da ima budućnost. I da Stalone umije da prihvati svoje godine, „primiri“ i prilagodi svog legendarnog junaka narativu tako da ne djeluje nabudženo, nekultivisano, kao da mu tu nije mjesto. Nažalost, „Rambo: Last Blood“ ne budi ni iole sličan osjećaj.
Ovo je jedan od onih generičkih, trivijalnih, ko-zna-kojih-po-redu akcionih filmova na koji ne biste ni obratili pažnju na bioskopskom repertoaru da na posteru nema Stalonea. I relativno obećavajućeg naslova „Last Blood“ koji referiše na davnašnji, kultni „First Blood“ (Ted Kotčef, 1982) koji je prije skoro četiri decenije regrutovao armiju Rambovih fanova.
Za razliku od originala, koliko-toliko i manjkavih nastavaka, „Last Blood“ nema da nam kaže ništa specijalno o nasilju. Iskusan kao asistent režije, ali ne i u „glavnoj stolici“, režiser Edrijen Grunberg, čiji je ovo tek drugi film nakon akcije „Get the Gringo“ (2002) sa Melom Gibsonom, posegnuo je za postulatima klasičnog trilera osvete (samo mu fali Lijam Nison) – i poklizao se svud gdje je mogao.
Manjak razuma
„Rambo: Last Blood“, kao što mu ime kaže, cijedi do posljednje kapi krvi – ali ne samo Rambove nove oponente, članove meksičkog kartela koji otimaju njegovu sestričnu Gabrijelu (Ivet Monreal). Glavne žrtve cijeđenja, koje pod pokroviteljstvom lijenog režisera izvodi scenaristički tim (Metju Sajrolnik i Stalone, ne ponovili se zajedno), jesu zaostavština glavnog lika – i njihovo visočanstvo gledaoci.
Scenario petog „Ramba“ nalik je prekriženoj nuli. Vjerovali ili ne, za film iz trampovskog doba, u kojem „privilegovani bijelac“ roka gomilu Meksikanaca bez ikakvih posljedica, „Last Blood“ je skroz apolitičan. Nema u njemu ničega, čak ni propagandističkog pokušaja poruke. I to čak ne bi ni bilo problematično da su Stalone i Grunberg nadoknadili nedostatak razuma i lošu glumu (ne zna se ko je plastičniji od koga) iole kvalitetnom akcijom. No, ovdje rambovsko rokanje dolazi tek na kraju.
Osim dužine trajanja (rahatnih 89 minuta), finiš je najbolje što je ponudilo posljednje poglavlje „Ramba“. Tek tu, na izlasku iz Staloneove sage old skul fanovi osjetiće se kao kod kuće. Samostrijel, nagazne bombe, zamke, šiljci, noževi, puške, vađenje srca naživo – simfonija nasilja koja se sve vrijeme čekala konačno je tu.
Zalazak sunca
Nažalost, dok dođete do traženog „Bog oprašta, ali Rambo ne“ i uvjerite se da vaš (anti)heroj zaista zna koliko je tamno ljudsko srce, odavno je kasno. Staloneov novi izdanak „vijagra kinematografije“ nije proradio na vrijeme. Momenat je prošao, a tabletica je počela da djeluje taman kad ste se pomirili sa tim da od akcije neće biti ništa.
Stalone je najavljivao „Last Blood“ kao oproštaj od Ramba, a onda se predomislio i počeo da koketira sa idejom da snimi i šesti dio, ako ovaj dobro prođe. Na kraju, malo je reći da film nije dočekan kako je Slaj to priželjkivao. I to je super.
Usamljeni vuk na kraju jeste dobio jedini kraj koji ste mogli da zamislite za njega: jednu verandu, farmu konja i zalazak sunca krvav od sjenki prošlosti. Prvi ostanak nakon četiri odlaska u nemir, nesigurnost, nepoznato. Stalone bi stvarno bio đubre kad bi mu to uzeo, pa čak i kada bi „šestica“ bila iole gledljiva za razliku od ove jeftine i lijene rabote.
Jedini pravi recept za očuvanje Staloneove zaostavštine jeste mantra „više Rokija, manje Ramba“. Vrijeme je da Slaj to prizna samom sebi i poštedi nas ovakvih filmskih izleta... a mi ćemo ga svakako vazda voljeti, i s njima i bez njih, zar ne?
Ocjena: 2/10
FLEŠ:
Režija: Edrijen Grunberg Uloge: Silvester Stalone, Ivet Monreal, Pas Vega, Adrijana Barasa Trajanje: 89 min
