Fanovi izuzetnih priča o bogatim ljudima koji se ponašaju kao stoka veoma dobro znaju da je Rajan Marfi jedan od najboljih autora ovog „žanra“. Zbog toga nije ni čudo što je baš tvorac hitova „Glee“, „American Horror Story“, „American Crime Story“, „Feud“ i „Pose“ potpisao najprofitabilniji producentski ugovor u istoriji televizije. Ponudom od 300 miliona za pet godina saradnje Netfliks je uspio da ga ukrade televizijama Fox i FX, koje su bile dom Marfijevim najuspješnijim projektima.
Da bi se pripremio za adekvatnu premijeru na Netfliksu, Marfi je iza i ispred kamere doveo stare, dokazane saradnike - od scenarista, producenata i režisera Breda Falčuka i Ijana Brenana, do glumačkih zvijezda Džesike Lang i Gvinet Paltrou. Nažalost, iako dramedija „The Politician“ bez sumnje puca od marfijevske prepoznatljive scenografske i kostimografske raskoši, može se reći da je njegov debi više nego razočaravajući. Za satiru ovakvog imena, osmodjelna prva sezona ima malo da kaže o politici.
Prazno odijelo
„The Politician“ se vrti oko Pejtona Hobarta (talentovani Ben Plat), privilegovanog tinejdžera bogataša iz Santa Barbare (Kalifornija) koji je gotovo sociopatski uvjeren u to da će jednog dana biti američki predsjednik. Seriju otvara njegov intervju posvećen prijemu na Harvardu na koji, je l' te, želi da se upiše zbog toga što ga je pohađalo najviše šefova SAD - njih komada sedam.
Već u startu je jasno da je sedamnaestogodišnji Pejton jedna od najplastičnijih osoba koje hodaju planetom. Njegovi pokreti, gestovi, pogledi, ulagivačka pitanja i demagoški odgovori (ne)vješto skrivaju prazno odijelo, osobu na auto-pilotu, nekoga ko je više konstrukt nego istinsko ljudsko biće.
Ljudi koji ga vole (ili planiraju da imaju koristi od njega) brkaju Pejtonovu patologiju sa posebnošću. Majka Đorđina (Paltrou) ga obožava, a djevojka Alis (sjajna Džulija Šlejpfer) sa Mekafi (Lora Drajfus) i Džejmsom (Tio Džermejn, vruća tema serijala što zbog talenta, što zbog trans orjentacije) srčano predvodi njegov tim političkih savjetnika koji treba da mu obezbijede veliku pobjedu na predstojećim školskim izborima.
Prevareni lažov
S druge strane, oni koji nijesu na njegovoj strani mrze Pejtona za desetku. Među prvima je njegova otrovna, opasna politička rivalka Astrid Sloun (Lusi Bojnton, „Bohemian Rhapsody“). Negdje u sivoj zoni nalaze se osobe koje će i Astrid i Pejton pokušati da iskoriste za kampanju. To su većinom pripadnici manjina u čiju podršku vrijedi „uložiti“ zbog političke korektnosti: od seksualno fluidnih osoba, preko Afroamerikanaca, do onih koji su oboljeli od teških bolesti.
Posljednjoj kategoriji pripada Infiniti Džekson (simpatična Zoi Dojč) koja se bori sa kancerom. Pejton donosi odluku da „podijeli teret“ njene borbe, u kojoj joj je do tada pomagala samo baka Dasti (božanstvena Džesika Lang). No, prevarant ne može ni da nasluti koliko je prevaren.
Infiniti nije bolesna, a Minhauzenov sindrom sa posrednikom od kojeg boluje njena prilično prepredena baka zakomplikovaće „autentičnost“ Pejtonove političke kampanje. Nažalost, i cijelog šoua, s obzirom na to da ovaj rukavac priče više liči na lošu parodiju Huluove serije „The Act“ sa Patrišom Arket nego na nešto originalno...
Svašta će još o jadu zabaviti Pejtona, od starije braće sa mozgovima Bebe Guskića, do političke apatije u srednjoškolskim redovima. No, u namjeri da nas veže za sebe i pretvori svoju dramu u našu njaviše će mu odmoći upravo Rajan Marfi i njegov tim.
Prazni bombon
Dok priča o životu, Pejtonova majka Đorđina teatralno naziva život „vrtlogom govana koji je ispunjen zlatnim polugama.“ Nešto slično može se reći i za ovaj šou koji spolja izgleda lijepo, bajno i uzbudljivo, a iznutra je vrlo prazan – uz nekoliko zlatnih slojeva „fila“.
Spolja, „The Politician“ liči na nešto što je proizvedeno u Čarlijevoj fabrici čokolade ili na onaj čuveni kolačić i slatku bočicu iz „Alise u Zemlji čuda“ za koje su privezane etikete sa porukama „Pojedi me“ i „Popij me“. Kada je najbolji, čak se može reći da je zabavan kao „Election“ (Aleksandr Pejn, 1999) i zanosan baš kao filmovi Vesa Andersona od kojeg Marfijev tim mnogo „pozajmljuje“. Od pokreta kamere, preko kandiranih boja, do likova kao što je junakinja Gvinet Paltrou, koja izgleda kao preslikana iz neke od andersonovskih bombonica.
Nažalost, sočna scenografija i kostimografija, perfektno izabrani glumci i lepršava kamera ne mogu da sakriju činjenicu da Rajan Marfi i ostali scenaristi ovog puta nijesu na vrhuncu kreativnosti. Ne samo što nijesu osmislili ni približno ubjedljive likove kao, na primjer, u serijama „Pose“ i „Feud“, nego se čini kao da nikada nijesu do kraja odlučili što žele da kažu.
Da su željeli da potcrtaju nešto novo o tome kako osoba (ne) mora da bude moralno bankrotirana i isprazna da bi se bavila politikom, posvetili bi mnogo više pažnje mahinacijama iza srednjoškolskih izbora. Prevara, izdaja i peripetija svakako ima – jer serija Rajana Marfija ne bi bila njegova da tu nema melodrame, ali svi ti elementi podređeni su iritantnoj tinejdž-sapunici umjesto kvalitetnoj (političkoj) satiri.
Apatični glasač
„The Politican“ je po duhu sličniji serijalima kao što su odlična HBO „Euphoria“ i Netfliksova gluparija „13 Reasons Why“, iako to ne biste očekivali od njenog TV autora. No, dobro. Od Marfija, koji je majstor za škakljive teme, nije se moglo očekivati ni da će žrtvovati humanost sopstvenih likova zbog gegova, fora i preokreta koji su tu samo da bi se nešto dogodilo u odveć predugim i razvučenim epizodama.
Da je Marfijev serijal mogao da profitira od kraće minutaže (pola sata umjesto 40 do 62 minuta po epizodi) i jasnijeg „ataka“ na američku političku kulturu najbolje pokazuje peti nastavak po imenu „The Voter“. U ovoj, najkraćoj epizodi (30') sve se vrti oko Eliota (odlični Rasel Posner), čiji glas na izborima pokušavaju da pridobiju i Pejton i Astrid. Naravno, Eliot je totalno nezainteresovan za politiku. Jedino što ga zanima jesu video-igre, masturbiranje i grudi prsatih djevojaka iz odjeljenja.
Možda to ne odgovara opisu tipičnog američkog glasača, ali poenta je jasna. Zbog toga ova epizoda i jeste tako ubjedljiva. Ne samo što ukazuje na (tragi)komičnu političku apatiju zbog koje su zemlje kao što je SAD tu gdje jesu, već upućuje i na to da opsesiranje politikom, manifestovano u nezdravo ambicioznim likovima Pejtona i Astrid, upućuje na neku dublju bolest. I pojedinca i društva.
Kalorični likovi
„Veep“ i „Succession“ jesu jedne od najboljih TV serija o „bogatašima koji se ponašaju loše“ zbog toga što su napisane jasno, glasno, precizno, bez ikakve dvojbe. Iako biste najradije zapalili njene razmažene, privilegovane i neshvatljivo drske junake istovremeno ih obožavate.
Za razliku od pisaca Netfliksove dramedije „The Politician“, njihovi autori odlično znaju što žele. I od sebe, i od vas, i od sopstvenih likova. Zbog toga je toliko zanimljivo društvo njihovih junaka. Toliko, da morate priznati kako biste ponekad vrlo rado visili sa njima, iako su đubrad.
U slučaju Marfijevog novog šoua, teško se može pronaći neko ko bi želio da „potraje“ pored Pejtona. Njemu ne vjerujete ni kada folira, ni kada stvarno plače, ni kada je stoka, ni kada pokazuje ranjiviju stranu. Za to svakako nije kriv Ben Plat, koji je bespogovorno talentovan. Ali, činjenica je da nema energiju koja je potrebna da vam se ovakva vrsta sociopate zavuče ispod kože.
Što se tiče ostalih... Trio Pejtonovih savjetnika jeste simpatičan, ali i visoko kaloričan, brzo zasiti ponavljanjem. Problematični su i likovi Gvinet Paltrou i Džesike Lang – obje nedovoljno iskorišćene, naročito ako uzmete u obzir očekivanja zbog agresivnog korišćenja njihovih lica u promotivnoj kampanji. Sve u svemu, pobjeđuje opšti utisak da bi priča bila mnogo bolja uz manje likova na čiju je izgradnju utrošeno mnogo više vremena i pažnje.
Poboljšani nastavak
Stvarno se mnogo više očekivalo od jednog Rajana Marfija. Eto, makar skopost da u šou koji nosi ime „Političar“ - a vrti se oko pripadnika „generacije Z“, umetne poneki angažovani momenat.
Moderna Amerika jeste zemlja Donalda Trampa, ali u njoj ima i mladih osoba koje umiju da podignu glas kao što je, na primjer, Aleksandrija Okasio-Kortez. Da ne govorimo o ostatku planete koju evo već danima drma jedna Greta Tunberg – što više govori o svima nama, nego o njoj.
Najveća ironija? Posljednja epizoda, u kojoj se pojavljuju šarmantne Džudit Lajt i Beti Midler, toliko je sjajna, da druga sezona stvarno obećava mnogo, mnogo bolji nastavak Pejtonove priče i nove kampanje.
Naravno, pod uslovom da Marfi u međuvremenu shvati u što želi da odraste njegov šou. U iritantnu, privilegovanu tinejdž-bogatašicu koja plače kada joj tata za „sweet sixteen“ kupi crveni umjesto rozog „mercedesa“. Ili u kvalitetnu političku satiru za čije ćemo likove navijati, iako nam se stomaci uvrću od njih.
