Ta Crnogorka, kojoj je čoek bio negdje daleko, na Sremskom frontu, pod Julijskim Alpima ili u zaleđu Trsta, u zbjegu ili nastupanju, još je mogla reći da je sretna, jatka... Jer, u njoj je nada bila kao buktinja - i to je cijeli svijet sreće, spram one što je ćutke zebla da će pod kamenom i hrpom prašine ugledati poznato lice.
Volja za životom
Eto, baš zbog njih, njihovih suza i krvavih dlanova što su na tom zgarištu vidjele, ipak, neku lijepu budućnost, na proljeće 1946. već se govorilo o „novom, cvjetnom gradu“. Baš tako ga je, pred 13. jul i Titovu posjetu, nazvao novinar Pobjede, jedinog lista u Crnoj Gori. Istim riječima nazvaće ga i Tito, pred deset hiljada Crnogoraca u Podgorici...
Veliki je i težački put trebalo preći do tih deset hiljada okupljenih pred improvizovanom binom ispred današnjeg restorana „Radovče“ i zgrade „Kanarinke“. Opet - fotografije, ali i brojna svjedočenja, zapisi iz tog perioda, svjedoče o jednom čudu od entuzijazma. Za nevjerovati: nakon toliko žrtava, muke, rana, gladi, bolesti, podjela, gubitka - toliko volje za životom. I to mnogo govori o tim Podgoričanima.
Već 20. januara te 1946. otvoreno je Kino Kultura - za to vrijeme moderna dvorana sa skoro 700 mjesta. I već istog mjeseca na opštinskoj skupštini, onaj narod u dubokoj koroti raspravljao je i donio odluku - da je njihovoj djeci potrebna, što prije, muzička škola!
Za 1. maj, na fudbalskom terenu na kojem je i danas lociran Gradski stadion - već je priređen sportski spektakl. Budućnost je pred više hiljada ljudi dočekala Crvenu zvezdu. Rezultat 3:2 za rivala ostao je u sjenci prelijepe, praznične atmofsere. Beograđani će dan kasnije gostovati Lovćenu na Cetinju i izgubiti 2:0...
Toj Crnoj Gori u posljeratnom vakuumu, kada svaki dan mira djeluje kao nevina šansa da se raste, cvjeta, rađa u novim bojama i mirisima je vrlo bitno bilo da prihvati i stane ispred vrijednosti modernog doba. Tako Pobjeda već početkom jula 1946. piše o posjeti Crnoj Gori novinarke iz daleke Kine, u jeku njenog građanskog rata. Ta drugarica u Podgoricu i na Cetinje stigla je sa sovjetskim kolegama, i tako su se daleki narodi zajednički učili revoluciji i emancipaciji... U godinama nakon rata, upravo u Pobjedi radiće prva crnogorska novinarka Zagorka Berkuljan.
Kada je Tito, konačno, 13. jula govorio pred deset hiljada Podgoričana, mogao je svjedočiti i o duhom bogatom i materijalno uveliko obnovljenom gradu. Toga dana obećao je da će se jugoslovenski državni vrh dodatno angažovati na izgradnji grada, a Podgoričane zamolio da nastave istrajnije, jače...
Udarna vijest
Tek u narednom broju od 28. jula 1946. godine, Pobjeda prvi put pominje inicijativu za preimenovanje Podgorice u Titovgrad. I to kao udarnu vijest na prvoj strani, da makar krajem tog jula zamijeni veliku nacionalnu tenziju zbog pregovora velikih sila o budućnosti Trsta... I kao već gotovu stvar: „Ostvarujući želju cjelokupnog naroda Crne Gore i odajući priznanje tvorcu i rukovodiocu nove države...“
Na kraju, u narodnom proglasu, uz imena žrtava, omladinaca i narodnih heroja, pomenute su i one Crnogorke; pa „brojni i značajni rezultati postignuti za kratko vrijeme, što ukazuje na podizanje jednog cvjetnog grada...“. I obećanje: „Ljubav našeg naroda i ponos pojačaće snažni polet radnih mišica, da na tlu razorenog grada stvore novi. Da novi grad što prije procvjeta. I da bude dostojan imena“.
Stojan STAMENIĆ
