Mnogo toga, savršeno lošeg, urotilo se, da The Beatles savršeno dobro snime „Abbey Road“. A prije svega bila je jedna želja. Nekih devet mjeseci prije nego je unazad pola vijeka, 26. septembra 1969. godine, ploča dotakla rafove u prodavnicama, Pol Makartni imao je molbu za muzičkog producenta Džordža Martina.
- Džordž, hajde okupi nas još jednom da snimimo to na način na koji smo nekad radili - kazao je Makartni. I u te dvije rečenice stale su sve svađe i razilaženja sa Džonom Lenonom. I svi razlozi zbog kojih Bitlsa uskoro neće ni biti.
Urota kosmosa
A za jednu labudovu pjesmu i oproštajnu žurku (jer „Abbey Road“ to jeste bio - posljednji album koji su Bitlsi snimili, iako objavljen prije „Let it Be“) cijeli kosmos zna da se uroti, da se baš tad i tako desi. Na primjer: da Džordž Herison, iznerviran zbog svih i silnih sastanka članova benda sa agentima i menadžerima oko raspodjele prihoda - odluta do imanja Erika Kleptona u ruralnom Sareju. I u inat svima koji su im govorili da baš ništa više nije u redu, baš tu u miru zavučenog Kleptonovog dvorišta, 7. jula 1969. napiše i prvi put snimi „Here Comes The Sun“!
Nije sve bilo ni do producenata i agenata, jer pošteno je reći da se Lenon i Makartni tada nijesu više slagali oko bilo čega. Pol je „vukao“ na stranu jasno tematskog albuma sa nizom kratkih pjesama koje će se pretakati jedna niz drugu. Lenon je želio prost skup nepovezanih, ali jakih pjesama. Džon je čak natuknuo da je Makartnijev doprinos „gomila muzike po kojoj babe treba da kopaju, bez pravih pjesama“. Pol je na to otprilike odgovorio „da bi mu bolje bilo da se fokusira na snimanje, nego što vuče Joko Ono non-stop za sobom u studio...“
Sreća u nesreći
Razrješenje je, naravno, stiglo kao sreća u nesreći: polovinom juna Joko i Džon imali su nimalo naivnu saobraćajnu nesreću. Ljekar je savjetovao Joko strogo mirovanje. I Džon nije imao kud, nego u studio!
Jedino je Herison bio potpuno zadovoljan. Onako blago zagledan u daljinu, u neko njemu savršeno jasno buduće vrijeme, istakao je: „Eto, konačno se družimo i ličimo na muzičare“. Lenon nije živ htio da prizna, ali bilo je jasno da mu je bilo krivo što nije stigao na finalno snimanje „Here Comes The Sun“. Tada je još bio u bolnici.
„Abbey Road“ je mjera uspjelog kompromisa. Jer, od onog Lenonovog koncepta je ostalo dovoljno: nekoliko sjajnih pjesama, poput uvodne himne „Come Together“, pa Herisonovog pomenutog hita koji otvara drugu stranu ploče... Ili neobične „Because“, koju je Lenon napisao kada je zamolio Joko Ono da mu za klavirom odsvira Betovenovu „Mjesečevu sonatu“ unatrag! I, naravno, da se više niko nije čudio kad je takav tip, šest dana uoči objavljivanja albuma, članovima benda konačno rekao da više nije dio The Beatles.
Borba sa sebičnošću
Ključni momenat, ipak makartijevski, je šesnaestominutni „vijenac“ osam kratkih pjesama, „Medley“. I tu je stala suština albuma: jedna borba sa sebičnošću. Prihvatanje da se djelati mora, za veće dobro, naspram kukanja nad svojom sudbinom. Jer, Makartni je znao da su oni bez muzike, stvaranja, jedni bez drugih - niko i ništa. Toliko skroman u genijalnosti. I lucidan da za završnicu „The End“ solo dionicu ne odvoji ni sebi ni Džonu. Već Ringu Staru, za prvi solo na bubnju u karijeri, a prvi i posljednji za The Beatles...
Konačno, Makartni je tu stigao da, negdje na prelazu note A u notu C, potpiše i jedan prirodni zakon. Za šmekerski, rokenrol potpis, i riječi kojima se ploča završava: „Na kraju, ljubav koju uzmeš samo je jednaka ljubavi koju daš“. Eto, u toj rečenici stala je ona londonska ulica sa omota ploče, i one dvije strane svijeta, koje su Bitlsi prešli poput pješačkog prelaza. I sa njom je jasno zašto je Polu, Džonu, Džordžu i Ringu bio potreban baš ovaj album. I ovakav rastanak.
Stojan STAMENIĆ
(FOTO: amazon.com/thebeatles.com)
