(DITARI – odlomak)
“Daleko i blizu postalo je isto. Prazan prostor u kome ne možeš nazrijeti vjeru u čovjeka. Naša društvena stvarnost tijelo je meduze. Pod oreolom blistave svjetlosti dana sve mi govori da se predame prostire tmina laži.
Crnogorci vole da se busaju u prsa. Ako ti, recimo, kad nešto hoće da ti učine, kažu: nema problema! najviše što će ti dati je zaborav za datu riječ. Silna sam obećanja dobijao, misleći da sam ih zaslužio, vraćao mi se nehaj.
Sa Crnogorkama je bilo drugačije. Maltene uvijek od riječi, ljubazne i srčane - sa njima se nije šaliti. Crnogorski etnos najzdraviji je u ženi. U njoj počivaju najtemeljitije vrijednosti ovog naroda. I - kod sirotinje, onih u oskudici, gdje naša starina još liči na samu sebe.
Dohvati li se obilja, čovjek našeg vremena postaje mutna rijeka, nedovoljna da nadoji zdravlje naciji, dovoljna da joj otruje perspektivu.”
(Iz recenzije Kruna Lokotara)
Zagreb, 19. januar 2019.
Rukopis „Ditari“ Jovana Nikolaidisa, kojega je uvredljivo posebno predstavljati crnogorskoj ili regionalnoj javnosti, svojim nazivom jasno signalizira da se radi o Dnevniku, ali drugačijem dnevniku, kako se i očekuje od Autora.
Da ne bi bilo zabune, u kratkom uvodu koji pokazuje potpunu upućenost i osviještenost u žanr pisanja dnevnika, ali istodobno s njom i polemizira, jer žanr je to mnogolik, Nikolaidis skicira svoje spisateljske ambicije, pri tome ne skrivajući zrno sumnje u spisateljske i ljudske nakane i mogući raskorak prema ostvarenju, kao i činjenici da tekst vodi i zavodi autora čak i kada se radi o autoru kojega riječi slušaju, koji ih vodi na kratkom povodcu kao borilačke pse ili pak pušta u slobodu i priziva ih zviždukom, ako tako hoće, ako mu se prohtije.
Naziv rukopisa na albanskom već pokazuje prvu od izmaknutosti prema, uvijek silno i tehnički-terminskom reduciranom žanru dnevnika: napisan je na albanskom, što ima znatnu težinu i pokazuje načelnu otvorenost prema drugim jezicima i kulturama, prema svijetu i vijeku. Dodamo li da Nikolaidis živi u Ulcinju, pa ono što je nekome egzotika, jezik albanski, njemu je djelomično lingvističko okruženje.
„Ditari“ se ne trudi ambiciozno na dnevnoj bazi bilježiti događaje, te se time sklanja od egomanije. Zapisi su ponekad datirani, uglavnom lirski neprecizno ili tematski najavljujući ulomke (Jutro, novembar; Decembar, padaju na travu crni plodovi maslina…).
Sami zapisi su žanrovski najbliži lirskim refleksijama i mikro esejima. Dotaknut će se autor pitanja mnogih, ljudskih, a kao svojevrsni filrouge provlačit će se pitanje vremena, ali ne ono dnevničko, nego ljudsko, jer nataložilo se u autoru godina i iskustva, „njegovo tijelo posjed je boli“, no to su sve usputne, samo malo frekventnije zamjedbe. Širok spektar njegova interesa nije antibiotički nego naprotiv, probiotički, u vremenima sumraka. Nikolaidis će, vrlo okretno, pisati o teološkim pitanjima, primiti se vječnih pitanja vrline, šećući kroz maslinike svojih misli i doživljaja od antike do suvremenosti, Europe, Balkana, političkih elita i oligarhija, deklarirati se kao simpatizer lijevih ideja, usput prekoriti Marxa, ali i svoje susjede koji nakon branja maslininih plodova za sobom ostavljaju apokaliptične prizore.
Tekst je prije heterogen negoli hibridan, baš kako su to tekstovi i autora koji zapise pišu iz različitih stanja i s različitim povodima, sve teturajući i preispitujući i sebe i svijet, ali ih čvrsto na okupu drži jedinstven i odmah uočljiv književni kvalitet. Naprosto, Jovan Nikolaidis i da piše uputu za mazanje margarina na kruh napisao bi to tako da biste margarin mazali dok se nož ne izliže. Stoga, nije ovo rukopis koji treba preporučiti, nego koji se mora podržati i objaviti, kako bi još išta imalo smisla.
