Kad se rodila ona je dobila gomilu roze garderobice i igračkica za bebe djevojčice, a on gomilu plave garderobice i igračkica za bebe dječake. Njega su zvali prvorođenim sinem jedincem (poslije dvije sestre), a nju samo ćerkom. On je bio prvo pa muško, a ona žensko. Njoj su poželjeli da bude lijepa na majku, a njemu da bude pametan na tatu.
Za prvi rođendan ona je dobila roze proslavu u znaku jednoroga, sa roze balonima, kolačima i tortom na dva sprata, a on plavu proslavu u znaku nosoroga, sa plavim balonima, kolačima i tortom na dva sprata. Naizgled, jako slično, a zapravo prava mala inicijacija cijele jedne nove generacije u znaku podjela, prvo po polu, a onda i po svim drugim osnovama, i nečemu što bi se reklo da su samo obične lične karakteristike, nemoguće za biranje.
Za treći rođendan ona je dobila plastičnu kuhinju da zna đe joj je mjesto, peglu i veš mašinicu da zna što joj je posao i toaletni stočić sa fenom, četkom i šminkom, da zna kako treba da izgleda dok koristi gore pomenute rekvizite danas, a sjutra prave modele u prirodnoj veličini. On je dobio plastični stočić sa alatom da zna da on treba da popravlja, šegu da obezbijedi drva, kamion da ih preveze i pušku da zna da je njegovo da ratuje, ako do toga dođe, a nije da se trudimo da ne dođe.
Dok su išli u vrtić, ona se u jednom ćošku igrala sa drugaricama frizerki i domaćica, a on u drugom ćošku sa drugovima policajaca i doktora. Kad su ih sa pet godina upisali u školu ona je imala roze ranac sa roze futrolom i rečeno joj da se ponaša pristojno, da se ne svađa i da sluša što joj se kaže, a on je dobio plavi ranac sa plavom futrolom i rečeno mu je da ne dira nikoga prvi, ali da vrati ako ga diraju i ako se to desi da ne plače.
Nju su upisali na engleski, klavir i ples, a njega na engleski, gitaru i fudbal. Ona je čitala roze bajke, u kojima princeze čuva tata kralj u njegovom zamku u svom kraljevstvu, dok nešto ne pođe po zlu, a onda ona bespomoćno čeka princa da je spasi i odvede u njegov zamak u svom kraljevstvu. On je čitao plave bajke u kojima je samim rođenjem veoma poseban i predodređen da ubije zmaja da bi spasio bespomoćnu princezu koja ga čeka da je odvede i čuva u njegovom zamku u svom kraljevstvu.
Jednog dana, dok su crtali u bojankama, pitali su ih što će biti kad porastu. On nije mogao da odluči između fudbalera, pekara, vatrogasca, automehaničara i ljekara, ali je sebe zamišljao kao dječaka u svim ovim ulogama. Ona je rekla pilotkinja, ali posmatrajući smijeh i sumnjičavost okoline, shvatila je da je nešto pogrešno izgovorila i odabrala. Onda je rekla stjuardesa, i to visoka, vitka, našminkana i dotjerana. U redu. Kad ne može da upravlja, brinuće o putnicima. I opet će biti blizu neba, koje toliko voli. Samo ipak s druge strane kabine.
Dok se ovako uče i pripremaju, ona za nečiji zamak i ulogu žrtve, a on za borbu i ulogu spasitelja, govore im da sve to tako treba. Takve su naše porodice, naša tradicija i naše društvo. I mi smo tako odrastali, pa što nam fali!? Što bi naredna pokoljenja bila bolja od nas, kad nama ovako nije loše. Svakako, ako se dovoljno jako, muški, potrudiš, uvijek možeš da osvojiš titulu za posebno životno postignuće u ženskoj kategoriji: čoek žena!
Jer dobra je žena. Dobra dok se ne pobuni. Dobra dok ne izlazi do kasno. Dobra dok ne pije. Dobra dok ne zadrži svoje prezime. Ili porodičnu imovinu. Dobra dok se ne razvede. Dobra dok ne poželi i karijeru. Ili istu platu kao kolega. Dobra dok ne izaziva. Dobra dok ne prekine da trpi nasilje. Dobra dok ne kaže da ne želi đecu. Dobra dok ne abortira. Dobra dok radi kako treba. Dobra dok ne piše o društvu kome je dobra dok to ne pročita. Dobra, ali u svoja četiri zida.
A dobar je i muškarac. Dobar dok ne zaplače. Dobar dok ne kuva ručak kući, nego samo u hotelu za platu. Dobar dok ne baci smeće. Ili promijeni pelene svom đetetu. Dobar dok može sam da obezbijedi porodicu. Dobar dok ne zavoli muškarca. Ili dok ne uzme roditeljsko odsustvo za svoje dijete. Dobar dok je jak i grub. Dobar dok igra svoju ulogu kako treba i kako nalaže društvo koje, surovo i licemjerno, nikoga ne pita kako se osjeća i što želi od sebe i od života.
U to takvo društvo i na ovaj svijet nismo došli ni roze ni plavi, već goli i bosi, i tako čisti i isti. Zato učite i djevojčice i svako dijete, da mogu da budu sve što požele, sve dok za to imaju volje, hrabrosti i kapaciteta. I dok su tome dobri. Učite ih da budu ljudi i da kažu sebi: Kad porastem biću dobar čovjek. Kad porastem biću srećna žena. Kad porastem biću što ja oću.
