Znate li da će žene biti jedno od glavnih oružja u budućnosti? Časna riječ. Tako makar tvrde futurolozi, stručnjaci koji se bave naukom o kretanju civilizacije, čovjekovom budućnošću i predviđanjem mogućnosti tehnološkog i društvenog razvoja. Jedan od njih je Gerd Leonhard, autor knjige „Tehnologija protiv humanosti – sudar čovjeka i mašine“ (2016), djela koje se smatra manifestom digitalnih prava o kojima ćemo i te kako morati da slušamo u budućnosti, ako mislimo da opstanemo.
E, baš Leonhard tvrdi da će žene biti jedno od najznačajnijih oružja u borbi za bolju budućnost i pripremu terena za vrijeme koje neminovno dolazi - eru vještačke inteligencije.
Digitalni oblaci
Prije nego što se pozabavimo ovom Leonhardovom tvrdnjom, trebalo bi da podsjetimo na neke od njegovih najvažnijih teza. Između ostalog, njemački futurolog, koji je studirao teologiju u Bonu i muzikologiju na Berkliju, tvrdi da je linearno razmišljanje o budućnosti ravno samoubistvu.
Već živimo u doba kada bujaju profesije o koje nijesmo mogli ni da zamislimo prije deceniju, dvije. No, izgleda da je neminovno da će za pet, 10, 20 godina, kada učiteljice budu upisivale profesije roditelja u dnevnike, biti potpuno normalno kad skoro polovina odjeljenja kao odgovor navede - jutjuber/ka. Dakle, svijet se mijenja enormnom brzinom i moramo naučiti da predvidimo te promjene kako ne bismo bili pregaženi i ostavljeni u „kamenom dobu“.
Takođe, živimo i u doba kada svakojake informacije o našim preferencama, navikama, mislima i osjećanjima lebde naokolo zapisane u „digitalnim oblacima“, što zdušno koriste velike kompanije poput Netfliksa, Fejsbuka i Tvitera.
Nikako ne volimo da budemo robovi tehnologije, ali to jesmo. Radujemo se inovacijama, ali stalno ih zloupotrebljavamo i ne umijemo da prihvatimo odgovornost za ono što je naših ruku djelo. Ne vjerujemo tehnologiji, ali je uporno koristimo.
Bez interneta se osjećamo kao bez struje, vode, hrane, odjeće, nogu... Zaboravili smo kako je nekad lijepo izgubiti se u nepoznatom gradu od svih silnih Google Mapsa i aplikacija posvećenih „efikasnom“ pronalaženju najboljih mjesta za izlazak. Slabije pamtimo, jer umjesto u mozak, neprestano pohranjujemo informacije u telefone.
Paradoksi vijeka
Zbog toga je tako ironičan uspjeh distopijskih serija kao što je „Black Mirror“, kao i sami porast interesovanja za ovaj žanr. Milioni se plaše da su im gavrani digitalnog doba odavno sletjeli na rame, ali nikako ne mogu da odvrate pogled od ekrana. Jer, „postujem – dakle, postojim“ polako postaje mantra straobalno otuđenog 21. vijeka.
To je vijek u kom će nam, kako tvrdi Leonhard, biti neophodne digitalna etika i neka vrsta agencije za zaštitu humanosti da se ne bismo potpuno otuđili – od sebe, drugog, prirode, kosmosa, smisla. Da se ne bismo pretvorili u robote koji apsolutno ne kapiraju da tehnologija nije bitna zbog toga što nam omogućava da budemo brži i efikasniji, nego zato što bi ta ušteda resursa trebalo da nam pričini veću sreću, uživanje, rasterećenje.
Umjesto što brinu o tome hoće li im roboti (ili imigranti, u slučaju trampovaca) uzeti poslove, ljudi bi trebalo da brinu o tome što im neće moći uzeti, tvrdi Leonhard. Na njegovom predavanju u okviru konferencije „Future Tense“ u oktobru 2018. godine u Zagrebu, o kojem je pisao hrvatski „Globus“, prisutni su mogli da čuju izuzetno vrijedan savjet: da počnu da vrednuju ono što se ne može digitalizovati.
Humanost na cijeni
Sasvim logično, riječ je o ljubavi i empatiji. Budućnost će počivati na njima, kažu futuristi, jer se ne mogu tehnološki proizvesti. Sve ostalo će moći već nekako da se spravi i napravi – ali čemu? Za koga? Za koje ljude i koju planetu ako nastavimo da uništavamo Zemlju? Ako nastave da nas potresaju stvari poput Bregzita, Trampa, prirodnih katastrofa, prijetnji nukelarnog rata, porasta depresije, bolesti i nezadovoljstva, naročito mladih...
Tu na scenu dolaze žene – jedino oružje budućnosti koje će, prema tvrdnji mnogih futurista, moći da parira robotima. One će, mnogo bolje nego muškarci, moći da se prilagode eri vještačke inteligencije i omoguće drugima da izvuku najbolje iz nje. Razlog je jednostavan i naučno potkrijepljen: žene imaju mnogo razvijeniju emocionalnu inteligenciju od muškaraca. Samim tim, biće više nego korisni akteri u doba ustoličavanja digitalne etike, uspostavljanja sistema očuvanja humanosti i pomaganja drugima da se izbore sa izazovima.
Osim socijalne i emocionalne inteligencije, na cijeni će biti i kritičko razmišljanje, etičnost, kreativnost, mašta. Sve ono što je karakteristika čovjeka, a ne mašine. Vjerovali ili ne, biće važnije biti human nego pametan – a znanje i iskustvo cijeniće se više od materijalnog bogatstva.
Korjenita promjena
Zbog čega je važno da obratite pažnju na Leonhardove riječi, posebno ako živite na Balkanu, u maloj Crnoj Gori? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što posjedovanje dva do tri pametna uređaja po glavi stanovnika uopšte ne znači da ne živimo u kamenom dobu. Naprotiv.
Dobro „parče“ našeg i širih, balkanskih društava uspijeva da unazadi i obesmisli svaki oblik inovacije. Ne morate da znate ništa o nauci da biste dokazali ovu tvrdnju: dovoljno je samo da otvorite bilo koji od portala ili prelistate neku od društvenih mreža – i već vam je jasno gdje živite. Između ostalog, u zemlji gdje se ljubav i empatija (čitaj: žena) tretiraju kao drugorazredna roba.
Futurologija možda ne zvuči ništa ozbiljnije nego „jutjubizam“, ali eto – skoro svaka veća uspješna kompanija u SAD-u zaposlila je i stalno koristi usluge futurologa. Na Balkanu još nijesu pustili korijenje. No, ako je tačno ono što govore, bolje bi bilo da počnemo da se mijenjamo – iz korijena.
Budućnost koja će se mnogo oslanjati na žensku inteligenciju ne može da bude dobra u zemlji u kojoj djevojčice i dalje nijesu željene koliko i dječaci. Takav „prvi susret“ sa svijetom sigurno mora negativno da utiče na inteligenciju djece oba pola. Jer, bez žena koje znaju ko su i koliko vrijede neće moći da bude ni muškaraca koji shvataju njihovu, svoju i vrijednost čitavog svijeta.
To je jedina stvar koju je društvo dužno sopstvenoj djeci - da im kaže, pokaže i omogući da postanu oružja za očuvanje humanosti svijeta. Sve ostalo su trice i kučine koje mogu da naprave i roboti. Ljubav i empatija - ma koliko čudno zvučalo, to mora da bude mantra ere vještačke inteligencije. Ako planiramo da je preživimo. I da nas nadžive naša djeca.
Marija IVANOVIĆ
