Zbog toga je, tokom redakcijskog razgovora o savremenim filmskim karijatidama, lako i neizbježno u prvi plan došlo ime Sare Stijović, dvadesetdvogodišnje studentkinje završne godine osnovnih studija režije na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti, u klasi prof. Nikole Vukčevića. Ako iko radom, trudom, rezultatima, entuzijazmom i ljubavlju prema filmu poručuje da jednom može biti važno ime za domaću kinematografiju – to je Sara Stijović.
Naša sagovornica trenutno je u Teheranu, kao jedna od 15 mladih filmadžija koji su odabrani da budu dio „Talent Campusa“ organizovanog u sklopu 37. izdanja Fajr International Film Festivala. Prije nego što je odletjela u nova filmska predstavljanja i osvajanja, razgovarali smo o reprezentaciji žena iza i ispred kamere u domaćoj kinematogafiji, izazovima u svijetu naše filmske produkcije, važnosti pokreta kakav je „Me Too“, „anatomiji“ crnogorske sedme umjetnosti za nekoliko decenija...
AJB DOC - investigation documentary trainingANALITIKA: Crnogorska kinematografija napreduje polako, ali hvata sve sigurniji korak posljednjih godina. Koliko Vas napredovanje filmskih institucija i kolega ohrabruje ili plaši namećući veća očekivanja/pritisak na ličnom umjetničkom putu?
STIJOVIĆ: Srećna sam zbog toga što film nastaje i u Crnoj Gori. I to dobar film. Sada, sa postepenim rastom kinematografije, kvalitetnim radom Filmskog centra, manjim produkcijama koje se udružuju i mladim režiserima koji imaju i talenat i znanje, mislim da smo na dobrom putu. Ne želim da o ovom napretku razmišljam kao o nečemu čiji me obim može obeshrabriti. Jasno je da tamo gdje su mogućnosti za uspjeh velike, velike su i mogućnosti za grešku i neuspjeh, ali to je prosto takav princip, prirodan – tako da o svakog mogućem napretku razmišljam kao o prostoru za učenje. Velika je mogućnost poći na set nekoga od starijih kolega, režisera/producenata i vidjeti sa kojim se problemima suočavaju. Onda, kada vidimo te filmove na velikom platnu – to je sreća ne samo za autorsku ekipu, nego i za sve nas koji volimo filmsku umjetnost. Taj trenutak dokazuje da je moguće ostvariti ciljeve, kojeg god da su obima – tako da me svaki vid napredovanja i uspjeha ljudi iz okruženja podstiče da nastavim ono što sam započela, bilo na papiru, bilo u mislima.
Frejm iz filma "Oče naš" - II godina studijaANALITIKA: Kakve teme Vas interesuju, uz kakve filmove se oblikujete i željeli biste da ih „pripojite“ autorskom potpisu?
STIJOVIĆ: Sa 22 godine smatram sebe nespremnom da precizno kažem da je moj stil tačno takav i takav. Isto tako, smatram da je to dobro. Jer, ako bih sad znala ko sam, što sam i kakve filmove želim da stvaram, čemu onda cijela budućnost? Ono u što sam sigurna jeste da, što god budem stvarala, kojeg god žanra ti filmovi bili, kojom god optikom bili slikani, koji god eksterijeri i enterijeri bili lokacije, znam da ću se baviti emocijama i ljudima. Znam da ću dati sve od sebe da mi sredstva - scenaristička, režiserska i sva ostala - budu suptilna, nenasilna, svedena, tiha... Prelijepi primjeri takvog stila su filmovi nastali u režiji Kšištofa Kišlovskog, Abasa Kiarostamija, Madžida Madžida i još nekolicine. Doći samo na korak od toga izazov je sam po sebi.
SFF sa profesorkom Marijom Perović, Sara Stijović ANALITIKA: Kakve biste lokalne, domaće priče voljeli da vidite na velikom platnu? Čini li Vam se da nam fali dobrih filmskih priča o ženama i snažnih ženskih likova?
STIJOVIĆ: Jugoslovenska kinematografija je uvijek imala značajne ženske likove, ne u mjeri u kojoj bi bilo „pravedno“, ali svakako u mjeri u kojoj je bilo „dovoljno“. Na što mislim pod ovim „dovoljno“ objasniću kroz primjer Kusturičinih filmova iz rane faze. Kusturica drži čvrst tematski okvir koji se nerijetko zaboravlja: tretman savremene balkanske porodice. Pored fenomena porodice kojim se bavi, bavi se i fenomenom odrastanja i sazrijevanja mladog bića. Odrastanje i sazrijevanje likova u ranih Kusturičinim filmovima („Sjećaš li se Dolly Bell“ i „Otac na službenom putu“) odvija se preko okrenutosti ka ženskom principu, odnosno ženskim likovima - Dina prema Dolly Bell, Malika prema Maši... Ove žene, u koje su zaljubljeni glavni likovi, zapravo podržavaju njihovo romantično, kreativno i još dječačko sanjarenje, dok se u likovima očeva Meha i Meše i njihovom odnosu prema suprugama, koje su okrenute porodici, vidi da su majke uspjele da kontrolišu muški idealizam i na taj način održavaju zrelost muškarca i njegov autoritarni status u porodici.
Kada Meho pijan drži tiradu o „okidanju“ porodice, Sena mu odgovara jasno i konkretno: „Pokupi ti svoje stvari, pa je ukini odmah.“ Međutim, ovi odnosi unutar porodice su formirani tako da su čvrsti, gotovo neprobojni i nesalomivi. Jedino što može da ih naruši mora da dođe iz spoljašnjeg svijeta.
S druge strane, oslobađanje od idealizma u procesu odrastanje događa se tek nakon čina nasilja nad ženskim likovima, kao što je slučaj sa silovanjem Dolly Bell, ili nakon njihove smrti, kao što je slučaj sa Mašinom bolešću... Stoga kažem da je jugoslovenska kinematografija uvijek imala ženskih likova onoliko koliko je bilo „dovoljno“ – te djevojčice, djevojke i žene su činile temelj.
Sada, danas, voljela bih da - na filmu, ali i u životu - gledam snažne žene, one za koje ni u jednom trenutku ne mogu da kažem da smatraju sebe žrtvama. One mogu da budu žrtve, ali ne gledano iz sopstvene perspektive. Mi, kao gledaoci, treba da ih gledamo kao heroine, naše Antigone, koje su hrabre, snažne, nesalomive, koje koračaju srcem, koje svjesno griješe kada znaju da to mora tako, koje cijene svoju ljepotu... Koje se ne povlače.
AJB DOC Film Festival 2018ANALITIKA: Kusturičine fiktivne junakinje ostavile su snažan utisak na Vas. A što je sa stvarnim ženama iz našeg okruženja? Koje od njih Vas najviše inspirišu i možda vuku da pokažete njihove priče na velikom platnu?
STIJOVIĆ: Od stvarnih uvijek mogu da izdvojim one stvarno stvarne – svoju majku, tetku i babu. Žena, majka, supruga, intelektualka. Heroina. Možda, prema savremenim, često progrešno tumačenim feminističkim tačkama gledišta, nije trebalo odmah da navedem epitet „majka“, ali govorim iz perspektive djeteta, a ne Sare Stijović, neke studentkinje režije sa FDU-a.
Često nijesam ni svjesna koliko je ona ideal heroine. Jedna snažna žena uvijek ima oko sebe druge i drugačije snažne žene – tako je i majka imala sestru (moju tetku) i majku (moju babu). A ja mogu samo da se nadam da je nešto od te snage i ljepote duha prispjelo i kod mene. Mislim da djelić jeste, jer svakog puta kad se nasmijem, pomislim na babu. Svakog puta kada pogledam svoje šake, pomislim na tetku... I svakog puta kada želim da budem samo njeno dijete i niko drugi, pričam sa njom. Sa majkom.
Blistav početak
Rođena 1997. godine u Podgorici, Sara Stijović je u toku dvije godine studiranja filmske i TV režije bila asistent i pomoćnik režije, klaper i producent na više od 15 studentskih projekata. Snimila je i napisala pet igranih, tri dokumentarna filma i jednu reklamu.
Učestvovala je na brojnim manifestacijama u regionu, od našeg Montenegro film festivala, do uglednih smotri sedme umjetnosti u Sarajevu, Motovunu, Mostaru...
Sa treninga koji su vodili dobitnici Emija i nominovani za nagradu Oskar, Giovanni Ulleri i Ekrem Rrahmani, organizovanog u okviru prvog Al Jazeera Balkans Documentary Film Festivala, laureat je sertifikata Ambasadora Al Džazire. Dobitnica je nagrade „13. novembar“ grada Cetinja – za najboljeg studenta na Fakultetu dramskih umjetnosti i priznanja za najboljeg studenta Univerziteta Crne Gore 2018. godine.
Nagrada najboljim studentima na fakultetskim jedinicama UCG
ANALITIKA: Da li je vrijeme da otvorimo vrata baš takvim ženama u crnogorskoj kinematografiji?
STIJOVIĆ: Vrijeme je da otvorimo vrata heroinama. Sve su one dovoljne same po sebi. Samo je bitno otvoriti ta prokleta vrata za koja mi nije jasno zašto su uopšte zatvorena...
ANALITIKA: Kako mislite da bismo mogli da promijenimo nefer „udio“ koje muške priče imaju u odnosu na ženske na filmu i televiziji? Uvođenjem kvota o zastupljenosti žena u domaćim projektima, specijalnim tematskim konkursima, promjenom pristupa fakultetskom obrazovanju...?
STIJOVIĆ: Prije svega, mislim da treba da se vratimo činjenicama koje nam prošla skorašnje vremena nude - i da nam to bude osnova. Jer, nije da žene nikada nijesu bile dio filmske (i televizijske) industrije, pa da sada treba, iznenada i nepripremljene, da se uključe u sve to. Ne, mi smo već tu, i bile smo tu od samih početaka. I ne uzimamo ničija tuđa mjesta – ona su naša, samo treba malo sigurnije da sjedimo na njima.
Od samih početaka filma, uvijek je bilo više muškaraca režisera, ali je isto tako bilo više žena montažerki. U tome se vidi i poštovanje i sigurnost koje su režiseri/muškarci polagali u montažerke/žene. Strah me je i da pomislim kako bi pojedini filmove izgledali da su ih montirale nečije druge ruke. Ženska ruka. Jedna veoma lijepa i tačno sročena sintagma...
Herceg Novi Filmski festival - studentska selekcija
ANALITIKA: Studentkinja ste treće godine. Da li je odveć rano govoriti o stereotipima, predrasudama i problemima koje možete da osjetite u ovoj tradicionalno muškoj umjetnosti – ili ste ih već osjetili na neki način?
STIJOVIĆ: Činjenica je da, u ovoj industriji, preovladava muška populacija. Ali, do sada, nijesam se osjetila ugroženo zbog toga što sam žena. Jeste neobičan osjećaj, ali da sam se osjetila potčinjeno ili potlačeno, na bilo koji način – nijesam. Malo je i do mog stava.
ANALITIKA: Jesu li Vas buduće kolege ili ljudi iz okoline „prepadali“ raznim problemima sa kojima se možete susresti prije nego što ste odlučili da upišete režiju? Ili ste, naprotiv, dobili korisne, konstruktivne savjete koji se pamte za sva vremena?
STIJOVIĆ: Prepa(da)li – ne, pokušali – da. Ali, ne znam iz kog razloga. Ni u jednom trenutku nijesam bila ophrvana pričom o (konkretnim) problemima sa kojima ću morati da se uhvatim u koštac onoga trenutka kada počnem da se bavim režijom. Samo mi je iznova govoreno da je režija „muški posao“ – na što bih klimnula glavom, osmijehnula se i nastavila tamo gdje sam se zaputila.
To je nečije mišljenje. Iako ga ne dijelim, uvažavam ga. Ali... nikad nijesam imala potrebu da raspravljam sa ljudima po 20 godina starijim od mene oko takvih tema. Ne mislim da je moguće objasniti im zašto je to što govore jednostavno netačno - i učiniti da uvide da nijesu u pravu. Jednostavno mislim da taj napor nije vrijedan (tolikog) truda.
Kako naučiti nekog da je potrebno da zna (sve) o tome o čemu govori prije nego što počne sa donošenjem sudova, a kamoli sa kategorisanjem bilo koje vrste?
Plakat za dokumentarni film "Bars, walls" II godina studijaANALITIKA: Koliko je važno ne obeshrabrivati, već podsticati mlade žene da istraju na putu na kom vide sebe, bez obzira na to što će doći dan kada će „morati da biraju između posla/karijere i porodice/supruga i djece?“
STIJOVIĆ: „Moraće“. I to je okej. Jer, treba na to „biranje“ da gledamo, valjda, kao na sljedeću stepenicu ka životnom uspjehu, ne samo poslovnom, i duhovnom uzdizanju, a ne kao na tačku u kojoj mi treba nešto da prelomimo – samo idemo dalje. Što će mi filmovi i scenariji ako neću, jednog dana, imati kome da pričam kako sam sjekla tortu kada sam sa ekipom slavila prvu klapu u životu...? Moramo djevojke i žene, odnosno sve nas, da podstičemo i pokažemo im da nijesu životne odluke prepreke, već jednostavno odluke - i mi imamo izbor da idemo u kom god smjeru želimo, a ne da prije vremena odustanemo. Jer nas je strah. Nepoznatog. Kao i uvijek.
ANALITIKA: S jedne strane, žene i dalje nijesu dovoljno zastupljene u filmskoj industriji, ni na lokalnom ni na svjetskom nivou. No, s druge, nepobitno je i da postaju sve glasnije i da ih više ne posmatraju kao tako „egzotične životinjice“. Ko je najzaslužniji za to: progresivnost velikih festivala poput Berlinala, popularnost pokreta kakav je „Me Too“ – ili rastući kvalitet i povećanje broja šansi za ženske autore?
STIJOVIĆ: Ne bih mogla reći da je samo jedna stvar, samo jedan „projekat“ doveo do tog većeg procenta zastupljenosti žena u industriji. Sveukupno, zasigurno jesu - i Berlinale i „Me Too“ i mnogi pokreti manjeg obima. A i žene počinju da vjeruju u sebe, konačno, i daju sebi pravo na mogućnost da pokušaju. Da pokušaju - u čemu god. Duhom se oslobađamo i na dobrom smo putu.
ANALITIKA: Pokret „Me Too“ eksplodirao je na svjetskom nivou, a u Crnoj Gori, kao i na širem prostoru Balkana, nije izmamio skoro nijednu reakciju žena iz umjetničkog sektora. Zbog čega mislite da je to tako?
STIJOVIĆ: Žao mi je što moram reći da ne znam zašto smo tu posustali. Fali nam hrabrosti? Nemamo problema? Iskreno se nadam da je ovo drugo. Najiskrenije... U protivnom, ne vidim zbog čega smo se i za što onda trudile do sada. Čemu, djevojke, čemu?
ANALITIKA: Kod nas svakako sve stigne malo ili mnogo kasnije u odnosu na „veliki svijet“. Jeste li pesimista ili optimista: hoćemo li Vi i ja ponovo razgovarati na ovu temu i za koju deceniju, kad ćete, nadajmo se, biti ostvarena filmska autorka?
STIJOVIĆ: Uvijek ću biti najpesimističniji optimista, tako da - hoćemo, razgovaraćemo. „Ostvarena filmska autorka“ – možda, nadam se. Predaleko je sve to, ali vjerujem da ću praviti filmove. I to me čini istinski srećnom.
Nadam se da hoćemo razgovarati na ovu temu, ali da ćemo ipak pričati i o „novim“ problemima i smijati se čovječanstvu prvih decenija 21. vijeka – jer ono je moralo da „otvori vrata“ filmskim heroinama.
