A odma' nad kućama raste brdo nanovo, i po njemu gorje, i onda više njih, opet još viša planina. Śekirica. Pa, kad Vida izađe pred kuću i vidi lijepe livade i vidi njivu punu kolomboća, a na njenom kraju dva velika oraha sa debelim 'ladovima, na srcu joj milina i rados', i nema posla koji nije kadra obaviti u ovome lijepu krajičku, za nju jedinog, vilajeta.
Najvolija je bila, kad obavi glavne poslove, da ode na dno njive, i onamo pomeđu oraha stane, pa se zagleda pred sobom: dolje, poniže, bjelasa se Lim - čini joj se da čuje što šapte njegovi brzaci i što pjevaju njegovi virovi. Nad Limom, malo ulijevo Visitor, a desno Goleš - i visoki i golemi planinski pobratimi. Kad se dan umori i sunce počne 'ladit, baš pomeđu njih zapa'ne i prva śenka pokrije dolinu. Noć dolazi...
I u dobru kuću se Vida udala, a najbolji joj je bio muž. Lazar ne bješe ni previsok ni presilan, al' zdrav i snažan, vedre naravi i lijepa glasa. Slagali su se ka' da su sami birali jedno drugo. Brzo je on razumio kakvom se ženom oženio, pa je to umio i poštovat' i iskoristit'. Jednom joj je, a to bješe još prve godine, samo prigovorio nešto oko ognja, a Vida malo podiže ruku, zaustavi ga i reče: Ja se tebe u kosidbu i ljevore ne miješam! I Lazar zapamtio za vazda.
Imali su dva mala sina, tri lijepe đevojčice, bijele i rumene ka' cvijeće, i još jednu, najstariju šćer Martu, koja bješe starija od ostale đece dobrih desetak godina. Takva nafaka bila. Marta je majci bila i desna ruka i oslonac i mjesec i sunce. Prva rados' je najviša, govorila je Vida.
I ko zna koliko bi ljeta i zima oni prošli sa svojom đecom, u slozi i velikome radu, da zlo doba ne donese rat. Opremi Vida svog dobrog Lazara i isprati ga u velji boj. Sve muške glave što su oružja vrijeđele odoše. Crnogorci su opet ratovali, ratnici se skupljali sa svih strana, te krenuše i ovi naši sa istočnih planina.
Prođe jedno vrijeme, od Lazara ne bi glasa. I dođe novo ljeto i ode nova jesen i tek tamo u zimu druge godine, neđe oko slave ili baš na Svetoga Jovana, stiže glas u selo da će naša vojska, preko planina, ka Skadru. I još to rekoše, da svaka kuća koja je kadra spremi kakve 'rane, suvoga mesa, 'ljeba i rakije, i toplije robe, još opanaka, čarapa, talagana, te da - koja od žena može - spodbije i krene pomeđu Visitora i Goleša, pravo do naših koji će ih u planinu nekoliko čekat', a najviše neđelju dana. Poslije će sve to što žene donesu, oni preuzet' i odnijet' dalje na front.
Uzmutiše se žene po selu, o čudu se zabaviše: sve što su imali, njihovi muževi i sinovi već su sa sobom ponijeli. Što da im sad, jadne one, spreme i pošalju? Na istoj se muci našla i Vida. Prevrnula je cijelu kuću i od ponjava napravila ogrtač, izvukla iz skrinje najbolje čaršave, pa sašila dvije košulje i zavoje, odabrala ponajbolje čarape, džempere od vune i dugačke gaće, opute nove napravila i čizme jedne našla, teške i čvrste. Na to dodala slanine i komad pršute sa tavana, malo luka, suvih jabuka i šljiva, 'ljeba ispekla i čančić skorupa pripremila. Sve je brinula da nešto ne zaboravi, i zaboravila je! Zato je pred put, po noći otišla u rod, kroz snijeg bar dva sata hoda tamo i još toliko ovamo, i od svoga oca dobila kilo duvana, 'artiju što je u njedra metnula, a nešto kuršuma što joj sakupiše, svezala u svoju krpu sa glave, pa kroz snijeg kući, k đeci...
Bez duše je stigla natrag. Nije još ni svitalo kad je grupa žena iz sela krenula. Među njima i Marta, a tek joj sedamnaes' bilo. Majka joj obukla, izgleda, sve što su u kući imale: od vunenih suknji i džempera nije mogla do daha da dođe. A onda joj na leđa uprtila cijeli tovar i u ruku još jednu torbicu sa malo 'rane za nju. Ljubila je Vida sve dok nije krenula niz brijeg, učila je jedno, pa drugo, pa treće... Huk lednoga vjetra sa planine i jeka šuma pod snijegom, uplašili bi i vukove, a đe neće jednu mladu đevojku; al' eto, moralo se. Marta je znala da majka ne može ostavit' sitnu đecu - najmlađe ima jedva tri godine... A neće, ni' da bog, samo Lazar ostat' bez 'rane i preobuke?
Vida je dugo gledala za njom, sve dok kolona žena nije prešla preko Lima. Lim zamrzao, pa kao da po sječivima noževa hodaju. Poneka žena i padne, ali se svejedno pridiže, skuplja svoj teret i nastavljaju dalje. Marta prođe lako i Vida viđe kako polagano zamiče ka Murinskoj rijeci. Sunce iznenada granu, zablistaše bijela dolina i smrznuti Lim, a kolona natovarenih žena nesta u planinskom usjeku preko... Zima, 1913.
Minu par dana, a trećega, pred samu noć, eto se žene vratiše. Pomodrele i ispucalih usana, ponekoj i koža s lica zguljena, pa viri jadno meso, oči im se utopile podno čela, svaka jedva daha da uzima. Htjele bi kućama, htjele bi odma' neđe đe je toplo, da makar gutljaj vruće varenike popiju i da skinu sa sebe sve smrznute i teške suknje i ogrtače. A ne smiju; moraju sve polako, ka' bilo što drugo što se mora odmrznuti. Inače će ostati bez prstiju i ušiju ili, ne daj bože, bez nogu, kao što se dešavalo. Poneka nema više snage da korakne, i samo padne ili sjedne đe bilo, prosto se preda, pa što bude sa njom. Druge žene trče oko njih, trljaju im čela i vratove snijegom, skidaju sa njih što se da skinuti, onda im trljaju noge i ruke...i đeca, gotovo bosonoga, po onom snijegu treče da vide i zagrle majke i sestre. I svi zajedno plaču i viču i raduju se i pitaju za ovoga i onoga... Samo Marte nema.
Kad Vida razabra da njene šćeri nema, ne povjerova. Trčala je od jedne žene do druge, a one su samo nemoćno odmahivale glavama i ponavljale isto: Ne znam, ne znam đe je Marta... Onda je trčala do onih koje su već stigle kućama. Ni tamo joj ne bi odgovora.
Dva dana kasnije, kod Vide dođe jedna mlada nevjesta. Vida je zagrli i uvede u kuću. Nevjesta je jedva progovarala, nije imala snage ni da sjedne. Okuraži se i ispriča:
- Strina, ja sam išla za Martom, usput smo razgovarale... branile se od studi i straha. Cio dan i svu noć. U jedan mah razabrasmo da su one žene što su pred nama, stigle đe treba, pa malo odahnusmo. Dok smo tako stojale, popravljale onu robu što je na nas bila i otresale led sa glava, ozgor viknu neki čo'ek, mi pogledni, a on maše rukom Marti i veli joj: 'Ajde, 'ajde ovamo! Ona ga poglednu, pa poglednu mene, vidim - čudno joj što je zove. A ja, strina Vido, još ne poznajem sve ljuđe ođe, pa ti ne umijem kazat' ko je to bio. Marta krenu ka njemu, a on se zaleće ozgor ka njoj. Bješe to mlad, baš mlad momak. Pa kad joj se primače, skide joj gornju...onu vunjenu krpu s glave i zastade. Reče samo: Aaa, to si ti... Okrenu se od nje i vrati se brzo gore. Marta se još više začudi i ne bi joj pravo, bar se mene tako učinje. Ja joj reko': Presefio se - ko zna koga je on očekivao? Ona, jadna, samo slegnu ramenima, podiže onu vreću, pa se ćuteći popesmo gore. Ja gore zatekoh muža... Znam samo još to da je sve što je nosila dala jednome čo'eku, mislim da je to onaj sa...sa one strane čaira... komšija vaš. Dugo su razgovarali, Marta bješe nasmijana. Pomislih - biće da joj je otac živ, pa zato... Poslije... Oprosti strina, poslije, boga mi jednoga, ja nijesam više Martu viđela, nijesam ništa viđela. Spuštila sam se ozgor sa onima što su prve krenule... Pometosmo se, u'vati nas snijeg i vjetrina neka, prst pred oko da staviš nijesi ga mogla viđet'... Te, kad dođi kući, malo se okrijepih, osvijestih, pa čuh poslije da se po selu za Martu raspituješ. Evo, nekako ti dođoh, a teško mi je i nemam, bog dobri zna, ništa da ti kažem... samo, eto, da znaš što ja znam. Pa, ako koja još ima što da ti reče...
***
Kad se primaklo proljeće i kad se lakše moglo kroz planinu, odoše ljudi da traže Martu. Našli su je brzo - od Lima ni sat hoda uzbrdo. Zaleđena je bila još. Sjedi đevojka pod jedan cer, podvila noge, na cer se naslonila. Sjedi u košulji i donjoj suknji, noge joj sasvim bose. Usne malo nasmijane. Raspletena joj kosa, a u ruci češalj. Zaspala je, češljajući se. Vida je znala: dijete joj imalo samo sedamnaest, a svaku noć bi tako sjela i svoju dugu kosu češljala i češljala; biće sjela da predahne, studen ju omamila, prevarila, ona - od želje velike - prisanjala da je kući došla i kraj ognjišta sjela, pa se, eto, jadno dijete češljalo...
Ni Lazar se nije vratio. Poginuo je na Tarabošu iste te zime. Prošlo je još dvadesetak godina, a Vida je već poudavala sve šćeri, oženila jednoga, pa onda i drugoga sina. Milo joj je bilo da izađe pred kuću, da gleda unučad kako se igraju svakakvim budalaštinama i da do onih oraha sama prošeta... Prošlo je još par godina i Vida sklopi svoje umorne oči.
Te noći kad su dvoreli Vidu, i u kući i pred kućom njenog starijeg sina, okupio se silan narod. Žalos' velika. Voljeli ju ljudi. Noć je bila topla, ljetnja. Uz sami sanduk su bile uglavnom žene. Svaka je ponešto imala da kaže o pokojnici. Vidina snaha je svaki čas ustajala i prinosila sad vodu, sad po čašicu šljive starijima.
- Da nije što je, bila bi ovo lijepa noj - rekla je jedna starica. Žene su se osvrnule oko sebe: vazduh je mirisao na smolu i rakiju, a kroz prozor se moglo viđeti kako po avliji igraju svici. Starica je dodala glasnije:
- Milunka, dobra je žena bila tvoja svekrva.
Snaha odgovori:
- Dobra, vala, po svemu dobra. Bez, eto...
Žene svaka podigoše glavu ka snahi.
- Bez, eto... - nastavi snaha - imala je tu čudnovatu naviku: ni jednu jedinu noć moja svekrva nije zaspala bez svoje tužbalice. Tužela je i tužela za svojom Martom ka' da je samo nju na svijetu imala, tužela za svojim sjajnim mjesecom i suncem od zlata...
***
Vidina snaha je bila moja baba, i ovo mi je ona ispričala. Trudila sam se da dosljedno prenesem njene riječi, iako je to teško, jer je bila čudesna i nenadmašna pričalica. Koja se kajala do duboke starosti što je te ljetnje noći odala Vidinu tajnu naviku.
Nada BUKILIĆ
