Žongliranje se smatra tjelesnom i vizuelnom formom umjetnosti koja uključuje znanja i vještine kombinovane na specifičan način. Berišaj je kao umjetnik u oblasti žongliranja nastupao na Podgorica Art i Kotor Art festu, ali i u Sloveniji, Italiji, Hrvatskoj i Austriji.
Naučio više od 200 trikova: Martin se za naš portal prisjeća dana kada je počeo da se bavi ovim hobijem, još prije četiri godine. Prve korake je savladao u Sloveniji, gdje se i zaljubio u žongliranje. Nakon toga je sate provodio na internetu pronalazeći video snimke majstora ove vještine, od kojih je „krao fore“.
„Kao član podgoričke NVO Don Bosko Centar sam sa kolegom dobio poziv da prisustvujem međunarodnom seminaru ulične kreativnosti u Sloveniji. Tu su bili profesionalci iz raznih krajeva Evrope od kojih smo učili osnovne vještine, teoriju i praksu. Iako je seminar trajao kratko, nekih sedam dana, kad sam se vratio počeo sam da vježbam koristeći tutoriale sa Jutjuba i tako je sve počelo“, otkriva Berišaj.
Zahvaljujući usavršavanju i svakodnevnom vježbanju, ovaj uporni Podgoričanin je naučio više od dvjesta trikova sa tri loptice. Plan mu je da sa tačkom do sat vremena nastupa u pozorištima, a krajnja ambicija mu je da se pridruži nekoj žonglerskoj grupi. Ipak, ovo nije njegovo primarno zanimanje. Sagovornik Portala Analitika je diplomirao političke nauke na UDG-u i radi kao menadžer u jednom lounge baru u Podgorici. Kada je aktivnije počeo da se bavi žongliranjem, najteže mu je bilo da svoj novi hobi uskladi sa drugim obavezama. „Počeo sam da zapostavljam fakultet i nije mi bilo lako da uskladim školu i žongliranje, tim prije što tada nisam vodio organizovan život. Međutim, kad sam ozbiljnije krenuo sa žongliranjem organizovao sam se – fakultet sam uspio da završim, sad radim kao menadžer u jednom lokalu i pokušavam da uskladim žongliranje sa poslom“, naveo je Berišaj.
Otvorena prva škola žongliranja za djecu: Iako je umjetničko žongliranje u Crnoj Gori potpuna nepoznanica, Berišaj objašnjava da je za ljude širom svijeta svakodnevna stvar.
„U Crnoj Gori jedino se mi iz organizacije Don Bosko bavimo žongliranjem, s tim što smo prije tri godine otvorili prvu školu žongliranja za djecu. Ja sam, upravo zbog problema sa usklađivanjem obaveza, morao da se udaljim od tog projekta, ali kad imam vremena pođem da pomognem koliko mogu. Školu pohađa šesnaestoro djece, uzrasta od osam do šesnaest godina. Djeca su talentovana, a onda i meni bude krivo što sam kasno počeo da se bavim žongliranjem, sa 23 godine“, naveo je Berišaj.
Ističe da je naučno dokazano da se desni dio mozga više razvija ukoliko žonglirate, zbog čega u Sloveniji i još nekim evropskim državama razvijaju i popularišu ovu vještinu u osnovnim školama.„Volio bih da nastupam u pozorištima, gdje bih imao neki svoj performans ili tačku u trajanju od 45 minuta do sat vremena. Tu bih mogao da iskažem sve, kroz komiku i žongliranje. Pokušavam da pobjegnem od toga, i svima sam stavio do znanja, da su žongleri jedno a klovnovi nešto sasvim drugo. Ne želim da budem klovn nego performer“, naglašava Berišaj.
Najvažniji odnos sa publikom: Stekao je utisak da je ljudima novo i neobično kada gledaju njegovu tačku, ali da im to „još uvijek nije prihvatljivo“.
„Kad me vide kako žongliram ljudi žele da saznaju osnovne stvari. Izgleda komplikovano, a ustvari je lako – to je jednostavno matematika i čovjek samo treba da bude malo više strpljiv, da ima malo više volje i ljubavi prema tome i trikove ćete naučiti“, poručio je Berišaj.
Osnove žongliranja sa tri loptice se, ističe mogu naučiti dvočasovnim vježbanjem za sedam dana. Njegove ambicije su velike, pa zbog velike želje da napreduje svakodnevno vježba po tri ili četiri sata. Tvrdi da mu vježbanje i usavršavanje novih trikova, nakon što je dosegao određeni nivo u žongliranju, nije palo teško.„Sad mogu, osim sa lopticama i čunjevima, da žongliram i sa sjekirama, vatrom, noževima... Volio bih da mogu da pristupim nekoj profesionalnoj žonglerskoj grupi i u kontaktu sam sa nekom slovenačkim grupama.“, precizirao je Berišaj.
On je za sada nastupao u Sloveniji, Italiji, Hrvatskoj, Austriji i u Crnoj Gori, na Podgorica Art Festu, Kotor Art Festivalu i na mnogim organizovanim događajima. Naglašava da je komunikacija sa publikom izuzetno bitna i da se na nastupima maksimalno trudi da je animira.
„Ukoliko ne doprete do publike sve vam je uzaludno. To meni znači sve – ja se bukvalno hranim od tih aplauza i pokušavam da što više publiku uključim na nastupima. Ako mi treba volonter, uključim nekoga iz publike, da i oni osjete to... Neki trikovi su opasni, ali uvijek kažem: „Koja je svrha igranja sa vatrom ako se malo ne opečeš“? Pred nastupe imam pozitivnu tremu i uvijek se pitam kako će publika reagovati. Morate ući u njihovu psihu. Publici se, na primjer, više sviđaju opasni trikovi. Trikovi sa vatrom i noževima su najatraktivniji, u sklopu kojih je i koreografija sa dimnim bombama i mini vatrometima“, kaže Berišaj.
Oprema za žongliranje je jako skupa, jer jedan profesionalni čun košta 32 eura, dok specijalizovani čun za vatru košta 35 eura. Iako su velika želja, strpljenje i svakodnevna vježba potrebni za uspješno bavljenje ovom umjetnošću, navodi da je koncentracija najbitnija. 
„Dešavalo mi se da zahtjevan trik učim dva mjeseca i u nekom momentu vam dođe da odustanete, ali poslije dodatnih pola sata vježbe vidim da sam ga uradio. Trud se uvijek isplati na kraju, nikad se ne zna kada, ali će se isplatiti. Uvijek sam bježao do matematike, a u žongliranju je matematika osnovna stvar. Možeš i sam napraviti svoj trik i nazvati ga po sebi. Možda bi bilo pretjerano reći da postoji beskonačno trikova sa tri ili četiri loptice, ali stvarno postoji. Znam da izvedem više od dvjesta trikova sa tri loptice, a ko zna koliko ih još ima“, zaključuje Berišaj priču za Portal Analitika.
