Ne mogu više, najradije bih vrištao na setu - govorio je Dejvid Čejs iza zatvorenih vrata, pred producentima i režiserima serije „The Sopranos“, čiji je bio kreator. Ćutali su. Jer, bili su svjesni da samo tako, na ivici ludila, kopajući po najcrnjoj rupi uspomena, Čejs „porađa“ vrhunski tekst.
Protiv pravila
Ćutali su, baš kao i glumci pred kojima je Čejs sa navučenim pokeraškim licem izigravao cjepidlaku i namćora škrtog na riječima. Nervirao ih je i on i ta prokleta serija, koja je po svim pravilima biznisa bila unaprijed osuđena na neuspjeh.
Pilot epizoda, emitovana 10. januara 1999, skupljala je prašinu godinu. „Umne glave“ kompanije HBO nijesu znale što će sa njom. Nije ovo bila ni klasična serija, ni film za široku bioskopsku distribuciju. Čejs je ipak, nekom čudom uspio da im „proda“ seriju o mafijašima sa epizodama od čak 60 minuta, gdje je bilo najmanje krvi i pucanja, a najviše ispovijesti pred terapeutom!
Od početka je želio potpunu kontrolu. Bio je nepodnošljiv i sebi i drugima. Na primjer, Majkl Imperioli („Goodfellas“), koji je dobio važnu ulogu Kristofera Moltizantija, dugo je mislio da ga Čejs zavlači i da neće dobiti ni minut kada se završi montaža pilot epizode.
Idealni bos
Stiven Van Zant, gitarista iz E-Street, benda Brusa Springstina, pojavio se na audiciji vođen Čejsovom idejom da glumi glavnog lika Tonija Soprana. Završio je sa komično-tragičnom ulogom „konsiljerea“ Silvija Dantea i najpoznatijom televizijskom imitacijom Al Paćina!
Bilo je to uglavnom sedam godina mučenja... Skoro za sve, osim za Džejmsa Gandolfinija. Rmpalija iz kultnog filma „True Romance“, siledžija koji kroz slomljeno staklo tuš kabine izvlači krvavu Patrišu Arket - Čejsu se iz nekog razloga dopao.
Kada ga je vidio kako se ludački smije dok čita scenario, znao je da je pronašao Tonija Soprana. Gandolfinijevo podbulo lice bilo je idealno za bosa, lovca sakupljača, alfu i omegu moderne mafijaške familije Nju Džersija.
Porodična slika
Budite uvjereni: svaki ćošak, skretanje, svjetleća reklama i mračno dvorište iz „Sopranovih“ postoji, tamo u Nju Džersiju. Čak i čuveni noćni klub „Bada Bing“, kultno mjesto najvećih gafova Silvija Dantea, jeste tu, baš pod tim imenom, na silasku sa glavnog auto-puta koji vodi ka jugu! Neko pametan se napola emitovanja sjetio, pa je počeo i da naplaćuje ture ka vili u kojoj je smještena rezidencija porodice Soprano...
Od svega toga, istinitija je psihoza srednjovječnog muškarca američkog predgrađa, suočenog sa očekivanjima porodice i baucima koji su ga proganjali od djetinjstva. Jer, taj Toni Soprano nije niko drugi nego - Dejvid Čejs.
Nasilni, nedodirljivi prostak Tonijev tata je portret Čejsovog oca sa kojim nikad nije bio blizak. Još izraženija je nepodnošljiva, pasivno-agresivna Tonijeva majka Livija... Baš u takvoj porodici iz predgrađa odrastao je Dejvid. Njegovi roditelji bili su Italijani (Di Ćezare), prije nego što je otac zbog neke velike kolektivne sramote promijenio prezime.
To što su sada „ozbiljne“ TV drame izdijeljene na epizode od 60 minuta - rezultat je psihoze jednog čovjeka. Dejvid Čejs otvorio je Pandorinu kutiju sopstvenog odrastanja u Nju Džersiju. Iz njenog mraka pokuljala je umjetnost.
Hronika propasti
Ali, ključno pitanje: zašto bi, pobogu, Čejs crtao mapu prostora u kojem su iz svake šahte mogli da isplivaju paketi sa drogom i municijom, a iz svake kante za otpatke virili odsječeni prst ili uši - i to ako je nesrećnik imao sreće?
Prvi razlog je jednostavan. Dejvid Čejs, odrastao u takvom okruženju, prezime Soprano uzeo je kao sjećanje na drugove iz srednje škole. Iako nikad nije bio u direktnom kontaktu sa mafijašima, sjenka Koza nostre prožimala je njegov i živote njemu bliskih ljudi. Slikao je nešto vrlo istinito što se dešavalo tamo u Nju Džersiju. Tako ga je, kao potpuno realno, doživjela i publika širom svijeta.
Drugi razlog zbog kog se Čejs tokom 86 epizoda hronike velike propasti ljudske duše oslanjao na svijet mafijaša je mnogo bitniji. Za Tonija i sve Sopranove na ovom svijetu, svaka emocija, od najprizemnijih do nekih dobro skrivenih ljudskih, jeste izraženija.
Paukova mreža
Dok se svi ti moderni Italo-Amerikanci psuju, grle, ljube u čelo, varaju, pljuju, otvoreno ili pritajeno mrze, spletkare, ubijaju - njihovi životi djeluju baš kao naši. Samo sa „pojačanim tonom“ i u nekom ludom tempu, dok iza svakog ćoška vreba metak spreman za potiljak, bez prigušivača.
Toni Soprano potpisao je smrtnu presudu mnogo prije nego što je preuzeo očeve sumnjive poslove. Zakoračio je u raku samo koji santimetar dublje onda kada je sjeo u fotelju šarmantne terapeutknje – i počeo da priča, ili izmišlja, sa iluzijom da će prećutati više nego što otkrije.
Ipak, Toni Soprano je pred njom rekao najviše o modernom Amerikancu. Urednik Njujorkera Dejvid Remnik, jednom je napisao da su „Sopranovi“ najistinitija slika potrošačkog svijeta. I mnogi su Čejsu zamjerali što je američku porodicu i njen svakodnevni život smjestio u milje mafijaša. Opet, milioni gledalaca svjedočili su, iz sedmice u sedmicu, da je to baš tako...
Kao da smo svi dio beskrajnog vrzinog kola, paukove mreže iz koje nema izlaska. Tamo gdje metak u potiljak najčešće nije ni izbor, već karta za bijeg od promašenog života.
S. STAMENIĆ
