Kenan Rastoder, dvadesetdevetogodišnji Petnjičanin, završio je srednju školu u Podgorici, gdje je, za razliku od mnogih mladih, mogao da nađe posao. Ipak, nostalgija za zavičajem ga je vukla nazad. Nije, kaže, mogao da ostavi rodno mjesto, te je odlučio da se okrene pozivu koji je u Crnoj Gori u nezavidnoj situaciji – poljoprivredi.
“U Podgorici sam završio školu i mogao sam da ostanem ovdje da radim, ali me na neki način selo privlačilo. Rođen sam u Petnjici i nisam mogao da ostavim moju rijeku Radmančicu i moje rodno selo Radmance. Roditelji i familija su mi pomogli da otvorim svoje farme. Imam farmu krava od 30 grla, farmu ovaca od 270 grla i 200 grla koza. Tako sam ubrzo poslije formiranja farmi uspio da opremim jedan pogon za preradu mlijeka, a nakon toga i mini fabriku za preradu mlijeka i proizvodnju sireva kapaciteta od tonu mlijeka u smjeni”, rekao nam je mladi poljoprivrednik tokom nedavno održanog Sajma poljoprivrede na Trgu nezavisnosti u Podgorici.
Planski i s porodicom: Rastoder objašnjava da njegova farma zapošljava pomoćne radnike, ali da na njoj ima toliko posla da mu je praktično cijeli dan ispunjen.
“Imam pomoć radnika, ali dosta stvari čovjek mora sam da isprati i uradi svojom rukom. Moj radni dan počinje rano ujutru, često oko 5:30, a krajnji alarm je 6:45. Već od 7 se kreće s radovima. Radnici stižu u 8 i rade sve do 16 sati, nakon čega ja nastavljam sve do 20 časova. Već sat kasnije sam na terenu kod svojih kooperanata da preuzmem mlijeko, tako da sam svakog dana radno aktivan skoro do ponoći. Poljoprivreda je takva – mora se raditi. Nemate baš neki rad s velikim znojem, radite lagano, ali konstantno. Mora se raditi planski, organizovano, i sa cijelom porodicom. Kada postoji takav radni sklad i kada se neke stvari znaju, onda se može i nešto postići i zaraditi. Drugačije – teško”, ističe Rastoder.
Naš sagovornik, koji proizvodi suve sireve vrhunskog kvaliteta, priča da njegovo postrojenje ima sve uslove za rad, a da mu jedino nedostaje licenca za izvoz van granica Crne Gore, čemu, kaže, teži.
“Mi smo specijalizovani za sušene sireve, kačkavalje, ali se dosta kupuje i kriška sir. Najbitnije mi je da svako ko kupi danas, dođe sjutra i ponovo kupi. Svako ko je na sajmu kupio naš proizvod, trči da ga kupi opet. Imam tri odvojena programa: za sušeni kozji, ovčji i kravlji sir. Kozji i ovčji su sezonski sirevi, i oni se prave od 1. maja. Tokom čitave godine imamo kompletan program mlječnih kravljih prozivoda”, navodi Rastoder.
Idila koju je teško opisati: Borba za povratak mladih na sela je uvijek aktuelna tema u Crnoj Gori, a Rastoder, vodeći se svojim primjerom, predlaže svima da pokušaju da se vrate.
“Neka se mladi oprobaju na selu. Za ovo što ja radim potrebna je velika ljubav. Ne možete živjeti na selu, baviti se poljoprivredom i očekivati da budete uspješni ako ne gajite veliku ljubav prema tome. Ja je gajim i nikad se ne bih vratio u Podgoricu, već bih ostao na selu i bavio se čime se bavim. Ne bih se vratio čak i da nisam otpočeo proizvodnju. Imam svog konja, svoje pse, prirodnjak sam i ne bih mogao da organizujem život u glavnom gradu. Podgorica je prilično izbetonirana, vještačka, dok moje selo ima dušu. Žubor rijeke Radmančice, koji upotpunjava pejzažnu idilu, ne može se riječima opisati…”, zaključuje on.
Organska proizvodnja je budućnost: Na Sajmu poljoprivrede koji se prošle sedmice održao u Podgorici, naišli smo i na one proizvođače koji su ljubav prema poljoprivredi otkrili u poznim godinama, pred odlazak u penziju. Jedan od njih je Dimitrije Mugoša, koji se bavi organskom proizvodnjom u podgoričkom naselju Donja Gorica. Na svom imanju ima 1.200 stabala smokve, 1.000 stabala divljeg nara i oko 300 stabala masline.
“Bavio sam se ranije malo poljoprivredom, ali ne intezivno. Kako sam išao ka penziji djeca su bila zainteresovana za organsku porizvodnju, a ja sam zasadio plantažu smokava računajući da to nije teško. Ipak, nisam ni slutio koliko tu zapravo ima posla”, kaže Mugoša pojašnjavajući nam šta taj rad otprilike obuhvata:
“Neophodno je nabaviti organsko đubrivo ili od stoke koja nije jela koncentrat – ja obično nabavljam ovčje đubre, a ponekad i kupovno. Radi se na rezanju, nema vještačkog đubriva, nema prskanja pesticidima i ostalim materijama, samo su dozvoljena bakarna sredstva . Naravno, u određenim količinama. Ne možete ni to koristiti van svake granice. Posla ima preko čitave godine, ali najviše ima kada je berba. Tada se bere do tona smokve dnevno. Počinje se rano, u 5 sati, kako bi se odradio veliki dio posla prije najvećih vrućina. Mora se raditi s rukavicama i odjećom dugih rukava i nogavica, jer od smokve mogu na koži da iskoče plikovi. Radimo porodično svi, a kada je berba angažujemo i radnike”, ističe Mugoša za Portal Analitika.
Dodaje da zarada i nije neka, ali je, kaže, dosta uložio “pa nema nazad”.
“U posao sam uložio mnogo: napravio objekat za preradu, nabavio mašine za preradu, hladnjače, sušare, prese za cijeđenje… Mora se ići naprijed”, naglašava on.
Govoreći o plasmanu svojih prozivoda, Mugoša podsjeća da je Ministarstvo poljoprivrede jedno vrijeme u centru Podgorice organizovalo štandove na kojima su organski prozvođači mogli prodavati svake subote.
“To je bilo dobro, ali je sada stalo. Ja, kao predsjednik organskih proizvođača Podorice, zahtijevao sam od nadležnih da nam opet dozvole to. I ne samo nama, nego i svim predstavnicima domaće proizvodnje, da bih i njih 'uvukao' u organsku prozivodnju, da ne truju ni narod ni sebe. Nisam vjerovao kad me neko pozove da mu izorem dio zemlje, pa mi kaže: 'Ne moraš taj dio tu dirati, to će mi sin poprskati hemicidom'. Pitam ih da li su normalni i da li oni jedu tu hranu, na šta mi odgovaraju da jedu i da daju svojoj djeci. Ne možete mi dokazati da je to zdravo! Najbolje je ljude upućivati na ovakve sajmove ili manja predavanja, na kojima ćemo ih edukovati da je zbog budućih naraštaja potrebno da se zdravo hranimo”, naglašava Mugoša.
Slučajan biznis: Na njegovom štandu primijetili smo posude i pribor od drveta. Kaže da je to ručni rad njegovog prijatelja.
“Drveni pribor mi pravi prijatelj iz Danilovgrada. I on je slučajno počeo to da radi i ide mu dobro. Sve je ručni rad. Čovjek je radio kao stražar jedno vrijeme u firmi iz Danilovgrada, i kako je sjedio uzeo je drvo i sjekiricu i počeo da 'teskari' figure. Poklanjao ih je čistacicama koje su radile kod njega. Vremenom su te žene počele da naručuju figurice i tada mu je sinulo da to može da pretvori u biznis. Počeo je s radom malo po malo i sada živi od toga. Od njega naručuju hoteli, etno sela, ljudi koji imaju štandove po Beogradu… i on sve to, ponavljam ručno radi sa dlijetom bez mašinskog rada”, navodi naš sagovornik.
Od poljoprivrede se nekad živjelo bolje: Mugoša je tokom svog radnog vijeka sadio lubenice i zarađivao od toga. Ipak, smatra da je danas državni posao mnogo “sigurniji” od bavljenja poljoprivredom.
“Nekad se za jednu sezonu od lubenica mogao kupiti auto – tada su bile popularne 'zastave 101' i 'lade'. Danas je to teško. Tada je postojala Jugoslavija, nije bilo granica pa si mogao gdje hoćes da poćeraš lubenicu. Dolazili su kupci iz Bosne da kupuju kod nas! Čim se skratila granica, ja sam prestao da radim s lubenicama, jer je cijena pala ispod 20 centi i nisam mogao da izvučem korist. Kada sam dobio imanje povuklo me da nešto posadim – jedno drugo vuče – pa sam krenuo u organsku proizvodnju. Ali, sve to košta. Državni posao je ipak siguran posao, ovdje sve zavisi od roda, sezone prodaje… Može biti odlično, ali možete biti i u minusu kao i u svakom privatnom poslu”, zaključuje Mugoša.
