“Predgovori su kao pozorišne maske, a on, moj junak, obožava pozorište. Nisam uspjela da mu objasnim da kitnjasto perje savremenog pozorišta, ili sve češća, postiđujuća očerupanost, ne odgovaraju duhu modernog doba. Tako ni predgovori ne odgovaraju duhu savremene književnosti, kao ni kritika savremenoj umjetnosti. Sat i po boravka na Mjesecu, umjesto u publici, trebalo je da budu potreba i mjera čovjeka dvadeset prvog vijeka. Zna to moj junak, kao što ja znam da je svoju ljubav prema pozorištu prenio iz prošlog života, noseći u duši, umjesto u koferu, slavu kojom je bio ovjenčan. Sa slavom, kao i sa umjetnošću, teško se rastati.
Izabrao je isti put u drugačijim životnim okolnostima. Izabrao je tvrđe vrijeme, sa uskim prolazima za nadahnute. Izabrao je da bude antijunak, u vremenu u kojem bi svaki junak učinio isto što i on.
Predgovori su ostaci nečijeg objedovanja. Ovo je antipredgovor. Za gladne”, rekla je za roman Mara Radović
