I njoj. Misli da ljude fascinira njegovo znanje iz oblasti u kojoj je ekspert i da su svi uvijek raspoloženi da slušaju njegove priče. Dok joj govori o poslu, ona obično briše prašinu sa polica za knjige, pegla ili sjecka povrće za čorbu. Čuje tek svaku četvrtu-petu riječ, ali zna na šta se sve svodi.
On ne govori ni tiho. Uglavnom viče. Visina njegovog tona joj ne prija. Stavlja ruke na uši ili na čelo dok čvrsto zatvara oči. Nije navikla na visoke tonove. Nije navikla da se raspravlja oko sitnica. On to voli. Kao da uživa da je povređuje. Prvo pomene neku stvar, neku glupost uglavnom. Ona smireno kaže šta ima. On poludi jer to shvati kao provokaciju. Svađa se i viče toliko jako da mu glas ponekad pukne. Čak i kada mu ona pomene nešto zbog čega je kriv ili kada želi da mirno porazgovara o situaciji koja se ponavlja iz dana u dan, zbog njegove nespremnosti da promijeni nešto u svom ponašanju, on počinje da urla tvrdeći da je ona luda, da umišlja ili preuveličava stvari, čak laže. U tim trenucima pretvara se u čudovište. Da zna da crta, nacrtala bi ga kao aždaju koja bljuje vatru. U tim trenucima prema njemu osjeća gađenje. Pomalo ga i sažalijeva, kao i sve ljude koji samo u drugima vide greške i mane misleći da su sami bezgrešni. Tada se u njoj smjenjuju momenti mržnje i ravnodušnosti. I dok on tako vrišti, sasipa u njeno lice bujicu ružnih riječi, obasipa je grubošću i prijetnjama, ona samo zatvara oči i želi da je nema. Ne da nestane sa lica zemlje, već samo da je nema tu, u toj prostoriji čiji zidovi odjekuju od iritirajućeg glasa čovjeka kojeg više ne voli.
A da li ga je ikad i voljela: U vrijeme kada ga je upoznala, bila je usamljena i uplašena. Tražila je ljubav i nježnost, željela je poljupce i zagrljaje, trunčicu iskrenosti i pažnje, sve ono što joj je godinama izmicalo u životu. A on je sve to znao da pročita u njenim tužnim očima. I znao je šta treba da uradi.
Ona je miješala zaljubljenost i ljubav. Trenutnu opčinjenost srca zamijenila je sa nekim uzvišenim osjećanjem. Drugi su tu razliku shvatili mnogo prije nje. Imali su više ljubavnog iskustva.
Mislila je da ga voli. Vjerovala je u njegove riječi upakovane u šarene celofane s mašnicom na vrhu. Bila je ubijeđena da je konačno spoznala sreću. Nije znala šta on misli. Njegove riječi govorile su jedno, djela su pokazivala sasvim suprotno.
Dok njegove riječi ruše napukle zidove njene ljubavi, ona se pita šta će biti sjutra. Što da radi sa čovjekom čiji je glas mekan i nježan kada razgovara sa drugim ljudima, bilo prijateljima ili potpunim strancima, čiji je odnos prema njima divan, a koji je, u stvari, sebičan, ohol i nezadovoljan sobom, koji za svoje komplekse i frustracije želi da okrivi suprugu jer nekoga mora. On je, ipak, nepogrešiv.
I dok joj većina ljudi zavidi na divnom mužu i idiličnom braku, nekom pronicljivom oku ne može da promakne suština. Gledajući ih sa strane, sve postaje savršeno jasno. Oni nisu jedno. Ne pripadaju jedno drugom i ne čine cjelinu. Bilo kakvu. Oni su čist promašaj.
Stara priča: Stara priča se ponavlja i ove noći. Obraz se žari od njegovih prstiju, tijelo boli od udaraca njegovih nogu. Po njemu modrice koje neće moći da sakrije. Srce ispušta krik. Gleda ga pravo u oči. Više ništa ne čuje. Pred sobom samo vidi razjarenog monstruma koji ne shvata suštinu života i ljubavi. Jadno i bijedno stvorenje koje je gazilo preko sreće drugih kako bi se on osjećao bolje. Nema potrebu da mu kaže bilo što, da troši riječi na nekog ko to ne zaslužuje. Ostaće nijema, nepomična i hladna. Večeras će, u mraku svoje sobe, smisliti kako da pobjegne iz ovog besmisla u kojem je predugo živjela. Više nema želju da pokuša da ukroti ovu razjarenu zvijer u njemu i oslobodi čovjeka punog ljubavi, kakvim ga je nekad zamišljala.
Jer, sada je sve savršeno jasno. Oni nisu jedno. Ne pripadaju jedno drugom i ne čine cjelinu.
On ni ne zna ko je, kuda je krenuo, što želi.
Ona će uskoro početi da gradi novi život, onaj kakav zaslužuje, negdje daleko od njega.
