Pisac, kustos i arhitekta Džejms Tejlor-Foster (James Taylor-Foster) jedno je od ključnih imena savremene arhitektonske scene, a najpoznatiji je kao glavni urednik za Evropu najvećeg arhitektonskog portala, ArchDaily-a. No, ovaj Britanac koji po pola godine živi u Veneciji gostujući je predavač na najpoznatijim evropskim arhitektonskim školama: Univerzitetu u Kembridžu, Bartletu i AA (Architectural Association) u Velikoj Britaniji, Istituto universitario di architettura di Venezia (IUAV) u Italiji, te Tehnološki univerzitet (TU) Delft i „Berlaž“ (Berlage) u Holandiji.
On je protekle sedmice bio gostujući predavač na ovogodišnjoj 6. Ljetnjoj školi arhitekture KotorAPSS. Njegovo prisustvo iskoristili smo da saznamo gdje je danas mjesto crnogorskoj arhitekturi i njenim predstavnicima na svjetskoj sceni.
ANALITIKA: Koje su Vaše prve impresije kada se pomene crnogorska arhitektura?
TEJLOR-FOSTER: Tokom upoznavanja s pozicijom crnogorske arhitekture na svjetskoj sceni, uvidio sam da u njenoj hronologiji postoji ogromna praznina. Moje znanje o crnogorskoj arhitekturi potiče prije svega od jednog od najznačajnijih modernističkih izraza u nekadašnjoj Jugoslaviji. Druga strana je, pak, ona poput kotorskog Starog grada: to predstava o arhitekturi koju ljudi imaju, da budem banalan, kada gledaju seriju „Igra prijestola“ - magični, istorijski gradovi, a ovaj je ujedno na listi svjetske baštine UNESCO-a, što i blagoslov i prokletstvo.
ANALITIKA: Dakle, ta praznina se prostire od vremena kada su nastajali stari, mediteranski gradovi, pa sve do modernističke ere. Ali, da li onda postoji bilo šta nakon jugoslovenskog modernizma?
TEJLOR-FOSTER: Ne bih rekao da ne postoji baš ništa, ali očigledno je da je toga veoma malo.
Arhitektura je izvozna djelatnost, i to je izvoz kulture. Zbog toga što je arhitektura ta kojom su predstavljeni svi izgrađeni predjeli, ona ujedno definiše gradove i cijele države, njihov identitet i, na kraju, mjesto na svjetskoj mapi. Po onome što sam vidio, rekao bih da u proteklih par decenija u Crnoj Gori nije uložen nikakav napor da se stvori njen identitet u arhitekturi. Tačno je da on već postoji i da on, kao takav, funkcioniše unutar njenih granica, ali zašto ga ne bi tretirali kao izvozni potencijal?
ANALITIKA: Na koji način ste se prvi put susreli s novijim trendovima u crnogorskoj arhitekturi?
TEJLOR-FOSTER: Bijenale arhitekture u Veneciji o kome sam govorio u svom predavanju i kratko pomenuo odlične crnogorske paviljone 2014. i 2016. godine, značajan je primjer okupljanja svjetske scene na kojoj jedna zemlja dobija priliku da se predstavi. Nekada to čine kroz probleme sa kojima se suočavaju, nekada kroz presjek aktuelnog stanja, a nekada govore o budućnosti ili onome što moglo da se dogodi. Crna Gora je obezbijedila veoma visoko mjesto na svjetskom nivou zahvaljujući predstavljanju na ovom bijenalu. I upravo je to bio način da se i ja upoznam sa savremenom crnogorskom arhitekturom. No, to me ujedno i brine, jer mi se čini da je ovo Bijenale jedini način koji Crna Gora poznaje kako bi predstavila svijetu arhitekturu kao svoj izvozni potencijal. Pitanje koje je važno za mnoge zemlje, a posebno za one male poput Crne Gore, jeste da spoznaju vrijednost svog prostora i da to stavljaju u prvi plan. Zbog takvih vrijednosti brojni turisti dolaze, recimo, da posjete Kotor.
ANALITIKA: Da li arhitekte iz jedne male zemlje poput Crne Gore mogu da imaju uticaj kako u lokalnim, tako i u svjetskim okvirima?
TEJLOR-FOSTER: Istina je da je arhitektura sasvim „lokalna stvar“. Ona to mora da bude, jer je u vremenu globalizacije najlakše napraviti soliter na nekoj dobroj lokaciji uz obalu i od njega učiniti hotel sa pet zvjezdica. Ali, to je najgori mogući ishod. Arhitekte moraju da se prepoznaju po tome odakle dolaze, ali moraju i dobro da poznaju regulatorni sistem u kome djeluju. Jer, arhitektura je teoretski okvir čija je svrha izgraditi nešto realno uz, najčešće, brojne zahtjeve: s koliko novca raspolažete, što smijete i ne smijete da radite prema vladinoj regulativi, ko je klijent i što on želi... I arhitekta je taj koji mora da se izbori sa svim tim zahtjevima i - napravi nešto dobro.
Sve ovo se dodatno usložnjava kada zemlja ne vodi računa o tome da studenti moraju da putuju van zemlje i, što je još važnije, da se vrate. To je od posebnog značaja za arhitekte, jer dok grade - u pitanju je lokalna stvar, ali su njihov put i ideje koje imaju - internacionalni.
Jedna stvar koja oslikava kvalitetnu arhitektonsku scenu je kada u izuzetno lijepom gradupoput Kotora, koji se stalno rve upravo sa činjenicom da previše ljepote obično predstavlja problem, postoji KotorAPSS i gdje se ulaže veliki napor da se dovedu ljudi iz cijelog svijeta, da se razmijene ideje i drugačije stvara. To je ujedno sasvim novi pristup arhitekturi, i to iz svjetskog ugla.
ANALITIKA: Crnu Goru u mnogo čemu možemo posmatrati kao ostrvo - prije svega zbog njene geografije pozicije. Da li ona može postati integralni dio svjetske arhitektonske scene, ali i privrede uopšte?
TEJLOR-FOSTER: Iako Crna Gora nije ostrvo u pravom smislu te riječi, to ne znači da ona ne može tako da se posmatra - i spolja, i iznutra. No, rekao bih da je ovdašnji problemnjen ostrvski mentalitet,a on nije tako rijedak. Čile je, recimo, jedna ogromna zemlja čiji ljudi „pate“ od tog ostrvskog mentaliteta. Znate i sami: mentalitet jednog naroda u mnogome zavisi od izgleda predjela, geografskog okruženja u kojima živi. Kao Britancu, meni je to posebno blisko, jer to što živimo na ostrvu opredijelilo je mnoge naše istorijske odluke - uključujući i one koje su donesene relativno skoro. Kada sam dolazio u Kotor, sletio sam u Dubrovnik i na putu ka Crnoj Gori sam se prvi put nakon mnogo vremena susreo sa – granicom, što je za mene bilo veoma čudno iskustvo. No, to samo govori da i geopolitičko okruženje utiče na identitet jednog naroda.
Tokom te tročasovne vožnje od Dubrovnika do Kotora imao sam dug razgovor sa svojim vozačem - mladim pomorcem koji u slobodno vrijeme radi kao taksista. I ono što nisam očekivao da ću čuti od njega, od nekoga čiji posao znači putovati širom svijeta, jeste da Crnogorci vole da se zatvaraju u vlastite granice. Zaista ne znam da li je to utisak većine u ovoj zemlji, ali to mi je pokazalo - naročito kada uzmemo u obzir noviju istoriju Zapadnog Balkana - da se ponovo „zaokružuju“ identiteti. A kada se to događa, postoje samo dva načina da to radite: ili gledate na unutra, ili gledate prema spolja.
Sve ovo može biti jedna veoma naivna opservacija, ali prema onome što mogu vidjeti kroz crnogorsku arhitekturu, ovdje se najviše gleda prema unutra, naročito u posljednje vrijeme. Možda je vrijeme da pogledate dalje, van granica... Arhitekte nisu u mogućnosti da same to učine. Da bi mogli da vide što se događa negdje drugo, mora da postoji sistem koji će im u tome pomoći, vlada koja će to shvatiti i raditi na tome u kontinuitetu. Njegovanjem takvih stvari uspjećete da obezbijedite značajno mjesto na međunarodnim događajima, poput Venecijanskog bijenala koje je samo jedno od onih značajnih za arhitekturu.
ANALITIKA: Iako Crna Gora ima mnogo zaštićenih, pa i očuvanih zona, ipak nismo odoljeli izazovu - počeli smo da gradimo bukvalno svuda, a glavni razlog je novac. Na koji način arhitekte mogu da sačuvaju sebe i svoj rad, ako se stalno bore sa investitorima, a vlada im u tome ne pomaže?
TEJLOR-FOSTER: Arhitekte treba da budu - komunikatori. Istina, oni osmišljavaju zgrade, ali to je samo polovina njihovog posla.
Svuda je teško graditi, bez obzira koliko su različiti osnovni parmateri poput novca ili regulative. Veoma je važno što crnogorske arhitekte - bez obzira koliko ih ima u odnosu na ukupan broj stanovnika - imaju najbolju poziciju da naprave suštinske promjene. Ali oni to, na žalost, ne primjećuju. Prije svega, najbolje poznaju kontekst u kome djeluju, a to je ključno. Na svjetskom nivou postoji tendencija da arhitekte više ništa ne mogu da stvore, iako svijet nikada neće ostati bez njihovih ideja. Međutim, posmatrajući Dijanu Vučinić šta i kako radi na KotorAPSS-u, mogu reći da je sposobna za takvo nešto. Potrebni su istrajnost, poznavanje samog Kotora i Crne Gore do najsitnijih detalja, i svih situacija i procedura, sa kim, kada i kako razgovarati...
Konačno, sve to ne znači da je izuzetno teško biti arhitekta u Crnoj Gori, već da su parametri za njihov rad potpuno drugačiji od većine. Kada bih ja želio da izgradim nešto u Crnoj Gori, to sigurno ne bih mogao. Glavni razlog je taj da ne razumijem dovoljno dobro cijelu situaciju. Crnogorske arhitekte, oni koji su ovdje rođeni i školovali se, imaju najbolju moguću poziciju da počnu iz korijena da mijenjaju svoje izgrađeno okruženje. Naravno da je takvo okruženje nemoguće poboljšati ako je u pitanju neki stari grad poput Kotora. Ali, kao što ste i sami rekli, u Crnoj Gori se gradi bukvalno svuda i to najčešće na vrlo loš način. Investitori žele da grade što jeftinije i prodaju što skuplje i to svi znamo, jer na taj način funkcioniše ekonomija. Između svega toga u igru ulazi arhitekta i stvara nešto izuzetno - pod uslovom da zna što radi.
Kao arhitekta, morate uvijek jasno kazati da nećete samo bespogovorno pratiti tuđe želje i uslove; vi ste tu da preuzmete postojeću situaciju i preokrenete je, učinite je u svoju korist. A vaša korist mora biti - javno dobro. Jer ako arhitekta ne radi u najboljem interesu za društvo, za javno dobro, onda sve radi pogrešno.
ANALITIKA: Da li to znači da arhitekte moraju da rade za javno dobro čak i onda kada vlada to ne radi?
TEJLOR-FOSTER: Tim prije! Teoretski, arhitekta može da smatra da vlada ne radi za javno dobro, kao ni investitori. Ali ako je on u sredini i treba da kreira nešto što će postati realnost - čak i unutar svih tih ograničenja, u tom veoma uskom prostoru može da napravinešto izuzetno. Jer arhitekte su te koje rade „u ljudskoj veličini“, a ne na nekom teoretskom nivou. Oni spajaju tuđi novac i zamisli i od njih stvaraju nešto opipljivo.
Uzmimo za primjer jedan potencijalno katastrofalan projekat: ogroman hotel koji treba da se izgradi baš na plaži. Investitor želi da to bude hotel s pet zvjezdica, sa velikom ogradom kako niko sa strane ne bi mogao da u njega uđe. Ono što arhitekta može da ponudi jeste da ograde ne bude, već da prostor ispred hotela bude otvoren za svakoga, pa će i drugi moći da uživaju, recimo, u kafeu tog hotela. Dakle, jednim jednostavnim rješenjem možete dobiti slobodno kretanje ljudi. Razlika između prostora objekat - zid i objekat - prirodno okruženje izuzetno velika i može da izmijeni cijeli identitet lokacije. Uz to, može da stvori novi centar uživanja za mnogo više ljudi.
S druge strane, u starim gradovima poput Kotora, naći ćete mnoštvo malih trgova oivičenih visokim zidovima zgrada.Ali, oni su i sa tim ograničenjima izuzetno prisno mjesto za okupljanje. To je prava ilustracija onoga što arhitekte treba da urade: moraju da razmišljaju i kreiraju sve što pokriva veličine od stolice do visokog zida jedne zgrade. A kada se udubite u rad između te dvije skale, shvatate koliko toga divnog možete da uradite za svaki grad i za cijelo izgrađeno okruženje.
Kristina JERKOV
Foto: KotorAPSS/L.Bošković, Charles Correa Foundation, Trienal de Lisboa
