Numen/For Use, koji čine dizajneri Nikola Radeljković, Sven Jonke i Christoph Katzler, je kolektiv koji od 1998. godine radi u oblastima konceptualne umjetnosti, prostornog i industrijskog dizajna, scenografije.
U njihovom fokusu je konfigurisanje objekata i koncepata u javnom prostoru bez unaprijed definisane funkcije, što je aktivno rezultiralo sa više hibridnih i eksperimentalnih radova. Njihove instalacije, specifične zbog izbora materijala i konstrukcije, izlagane su širom svijeta: u Tokiju, Melburnu, Sao Paolu, Beču, Parizu, Berlinu, Rimu, Beogradu, Sarajevu, Zagrebu...
Paralelno sa ovim javno izloženim poduhvatima, grupa je osvojila više internacionalnih nagrada za njihova dostignuća na polju industrijskog dizajna i scenografije.
Numen/For Use će sa temom Privremeno biti mentori na VI KotorArt KotorAPSS-u koji će biti održan od 15. do 22. jula u Kotoru.
ANALITIKA: Imate iskustva sa izlaganjem u galerijama, parkovima, na trgovima; pravili ste i privremene mostove od ljepljivih traka i kanapa. Možda je zanimljivo posmatrati temu ovogodišnjeg KotorAPSS - Privremeno i Kotor - kao grad pod zaštitom UNESCO-a, s obzirom na to da će se uskoro znati da li će i zadržati tu titulu. Je li izazov raditi u takvom prostoru? Da li to mijenja način rada?
RADELJKOVIĆ: U ovom slučaju, instalaciju neću raditi ja, nego polaznici radionice, što je bitno drugačija situacija. To je li prostor pod zaštitom ili nije, ne utiče bitno na izazovnost projekta, osim u nekim tehničkim aspektima. Kad smo radili u Palacu Strozzi u Firenci, stavljali smo jednaku zaštitu kao i u Modernoj galeriji Schirn u Frankfurtu, samo je pažnja javnosti bila drugačija. Mislim da se zaštiti svakog tipa, a naročito onoj iz globalnih centara moći, pridaje prevelika pažnja. Zaštita bi trebalo da bude prirodna za sve prostore, ne samo one koje neka anonimna komisija proglasi nedodirljivim. Privremenost je u našem radu uvijek prisutna, tako da bi se moglo reći da je tema ovogodišnjeg Kotor APSS-a u potpunosti u skladu s našim instalacijama.
ANALITIKA: Šta utiče na vaš rad - u kojoj mjeri su to raznorodne umjetnosti, eksperimenti, svakodnevni oblici i materijali, a u kojoj je to intuitivan proces istraživanja, kako bi instalacija i kontekst u kome se nalazi mogli zajedno da zažive?
RADELJKOVIĆ: Sve navedeno. Važna su umjetnička istraživanja, arhitektura i muzika, ali jednako i ljudski rad, alati i uređaji kod kojih je kreacija jednako važna kao i u umjetnosti.
ANALITIKA: Da li na samom početku razmišljate o formi, a tek kasnije o materijalu kojim se instalacija može postići, ili je proces rada obrnut - da materijal uslovljava formu?
RADELJKOVIĆ: Forma je najmanje važna. Ona je, za nas, nužno zlo. Nas zanima proces nastanka forme, mogućnosti korištenja, društvene posljedice boravka u tim prostorima. Analogni, hands-on pristup u kojemu se zadati materijal i prostor istražuju, osjećaju i doživljavaju. Artikulacija forme nastaje kao posljedica tih datosti, a ne kao proizvoljni autorski čin.
ANALITIKA: Vaše instalacije, pa ni scenografije, nisu jednostavno samostojećeg skulpturalnog karaktera i ne služe samo svrsi vizuelne prezentacije. One su uvijek i prohodne, jer je vaš cilj direktno ljudsko iskustvo sa tim prostorom. Da li u radu imate viziju kako se taj prostor može koristiti ili se prepuštate ličnom doživljaju?
RADELJKOVIĆ: Mi smo, po vokaciji, dizajneri i uvijek razmišljamo o potencijalnoj primjeni - nastanjivosti naših struktura. Mi imamo svoje čitanje pojedinog projekta, ali je uvijek zanimljivo saznati kakva iskustva imaju korisnici naših instalacija.
ANALITIKA: Kad radite na instalacijama, scenografijama ili proizvodima industrijskog dizajna - vaši klijenti se drastično razlikuju, a time i zahtjevi. Sigurno je teško favorizovati neki od tih procesa, ali da li vam je nešto intimno draže u procesu rada ili, konačno, u realizaciji?
RADELJKOVIĆ: Možemo reći da je to individualno. Tako Christoph, Sven i ja različito doživljavamo projekte i klijente. Jako je teško generalizovati koji medij ili koja kategorija je draža... Prije je riječ o tome da li je projekat primjeren i smislen, ko su saradnici i klijenti i, generalno, za koga se radi. Na primjer, meni je lično mnogo draži bio projekat Tape Mljet u napuštenoj zgradi škole, u sklopu pripreme Dubrovnika za Evropsku prijestonicu kulture, nego instalacija za Lexus u Moskvi.
ANALITIKA: Da li možemo reći da ti radovi nemaju budućnost, osim one koja će ostati kao zabilježeni momenat na fotografijama? Kakav je vaš odnos prema privremenom i mislite li, zaprav, da se danas čini apsurdnim očekivati trajnost arhitekture, odnosno bilo čega materijalnog?
RADELJKOVIĆ: Sve moderne građevine su privremene. I to je dobro. Kod instalacija je te privremenost dovedena do ekstrema. To je istovremeno lijepo i tužno, kao i prolaznost teatarskog izvođenja.
ANALITIKA: Čini li Vam se da alternative arhitektonskom djelovanju - privremeni objekti - mogu imati značajno učešće u drugačijem, novom pogledu na javni prostor i, uopšte, u mijenjanju društva?
RADELJKOVIĆ: Jednako kao arhitektura i umjetnost, i privremene instalacije mogu da se posmatraju kao roba, i ja tu ne bih pravio neku posebnu distinkicju. Više je riječ o tome da su u arhitekturi iskoraci onemogućeni propisima i pravilima o sigurnosti, dok je u sferi umjetničkih instalacija moguće napraviti dvadeset metara dugačak most od selotejpa po kojem ljudi hodaju na visini od pet metara! Tu vrstu slobode nemoguće je ostvariti u arhitekturi i u tome vidim veliku prednost ove naše niše.
ANALITIKA: Sa druge strane, za vaše proizvode industrijskog dizajna može se reći da su skupi, te da nisu dostupni svima. Je li masovna proizvodnja proizvoda kvalitetnog dizajna dostupna nižoj i srednjoj klasi danas već davna prošlosti?
RADELJKOVIĆ: Nažalost, riječ je o procesu nestanka srednje klase u našim sredinama, a ne o previsokoj cijeni proizvoda. Moramo biti svjesni da je rad u Evropi jako skup, pa tako i proizvodi - koji nastaju kao rezultat tog rada - ne mogu biti jeftini. Problem je u tome da su prioriteti potrošnje na drugim mjestima. Automobili i iPhone-i su takođe skupi, a svi ih imaju. Zašto ljudi ne kupuju kvalitetniji namještaj, više je pitanje lošeg odnosa prema životnom prostoru nego nedostatka sredstava.
ANALITIKA: Jeste li imali iskustva sa mentorskim radom na školama poput Kotor APSS-a? Da li mislite da i arhitektonska edukacija mora doživjeti izvjesne promjene - da li upravo s promjenom stava o trajnosti arhitekture - treba promijeniti i bezrezervno uvjerenje u samodovoljnost akademskog obrazovanja?
RADELJKOVIĆ: Bio sam mentor na desetak radionica s raznim temama i fokusima, a i iskustvo vođenja odsjeka za dizajn na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Rijeci. To sam vodio kao radionicu, tako da mogu reći da sam navikao na takav proces rada. Ali, u zavisnosti od polaznika i konteksta, svaki put je drugačije, što je uvijek zanimljivo. Edukacija u cjelosti - pa tako i edukacija arhitekata - trebalo bi da bude reformisana, i ta reforma je neminovna. Protok informacija je takav da formalno obrazovanje gubi svoju funkciju. Mnogo je važnije naučiti kako učiti i kako se kontinuirano razvijati, nego imati magistraturu. To je danas, čini mi se, svima postalo jasno.
Ana DOBRAŠINOVIĆ
Foto: Kotor APSS - Numen/For Use
