Mencinger ističe da se ekonomija zemlje ne može razvijati bazirajući se dominantno na stranim investicijama.
„Strane investicije su, ako idu u samo jednom pravcu, po definiciji vraćanje u polukolonijalno društvo, bez obzira da li će ljudi u tom društvu živjeti bolje ili ne. O njihovoj sudbini odlučuju vlasnici kapitala, a ako su oni stranci, radi se o polukolonijalnom društvu. Postali smo društvo u kojem svako gleda samo na sebe, a u takvim društvima većih socijalnih nemira nema”, ocijenio je naš sagovornik.
Mencinger je bio prvi ministar ekonomije i vicepremijer u Vladi Lojze Peterlea nakon osamostaljenja Slovenije 1990. godine. Ostavku na funkcije ministra i vicepremijera podnio je zbog neslaganja oko zacrtanog modela privatizacije. Od 2001. do 2005. bio je rektor Univerziteta u Ljubljani. Član je Evropske akademije nauka i umjetnosti. Veliki je kritičar slovenačkog članstva u EU i NATO-u.
ANALITIKA: Da li je glavni ekonomski problem Crne Gore spoljnotrgovinski deficit? Prema zvaničnim statističkim podacima, prošle godine je pokrivenost uvoza izvozom iznosila 15,8 odsto (izvoz 326 miliona, uvoz 2,06 milijarde).
MENCINGER: Nije problem spoljnotrgovinski deficit, nego deficit u tekućem platnom bilansu jer bi suficit usluga, prvenstveno zbog turističkih usluga, mogao biti veći od deficita u robnoj razmjeni. Veliki deficit u robnoj razmjeni je sasvim normalan za zemlju kao što je Crna Gora, koja nema neku industriju, niti poljoprivredu. Dakle, problem je u suviše malom suficitu na računu usluga. Pored toga, u turizmu se ne vodi računa da se hrana kupuje od domaćih seljaka jer je strana jeftinija, zbog čega turizam platnom bilansu neto donosi manje od mogućnosti.
ANALITIKA: Pošto manje-više sve zemlje regiona imaju problem sa galopirajućim javnim dugom, kako se, po Vašem mišljenju, ovaj problem može sanirati?
MENCINGER: Javni dug nije karakteristika samo ovog regiona, on je čak relativno mali. Najviši javni dug ima Japan, oko 400 posto BDP-a, ali to i nije problem jer su dužnici i povjerioci Japanci. Problem javnog duga je u tome ko ga finansira: ako se on finansira posuđivanjem unutar zemlje, radi se samo o unutrašnjoj preraspodjeli BDP-a što i nije problem, pogotovo ako su kamatne stope niske. Dug se u tom slučaju može sanirati izdavanjem obveznica, dakle novim zaduživanjem ili inflacijom, dakle štampanjem novca, ako imate svoju valutu. Javni dug postaje problem ako se država zadužuje u inostranstvu.
ANALITIKA: Crna Gora godinama promoviše politiku niskih poreza, sa ciljem što većeg priliva stranih direktnih investicija. Neke druge države su nakon izbijanja globalne ekonomske krize značajno povećale postojeće poreze i uvele nove. Da li su niske poreske stope presudne za privlačenje ulagača?
MENCINGER: Niski porezi su neuspješan način za priliv stranih investicija i to je sasvim razumljivo. Strane firme dolaze iz dva razloga: tržišta ili jeftine radne snage. Tržište Crne Gore je malo, radna snaga je mnogo jeftinija, na primjer, u Vijetnamu. Porezi imaju sasvim sporednu i relativno malu ulogu u svemu – možda su značajniji različiti birokratski postupci, geografska dostupnost i slično.
ANALITIKA: Da li postoji način da zemlje regiona ulaskom stranih investitora dobiju realnu ekonomsku korist i da li je moguće izbjeći, kako ste Vi formulisali, "vraćanje u polukolonijalno društvo"?
MENCINGER: Strane investicije su, ako idu u samo jednom pravcu, po definiciji vraćanje u polukolonijalno društvo, bez obzira da li će ljudi u tom društvu živjeti bolje ili ne. O njihovoj sudbini odlučuju vlasnici kapitala, a ako su oni stranci, radi se o polukolonijalnom društvu. Prije desetak godina neko vrijeme sam boravio u Gvajani, u Južnoj Americi. Tamo je oko 90 posto stanovništva željelo da ponovo postanu britanska kolonija, dakle kolonijalno društvo.
ANALITIKA: Rekli ste svojevremeno da Evropska unija liči na SFR Jugoslaviju. Da li to znači da će EU doživjeti sudbinu SFRJ?
MENCINGER: Moja stara tvrdnja, da EU liči na Jugoslaviju, pokazala se tačna iako sam zbog nje napadan sa svih strana. Ona se bazirala na velikim razlikama koje postoje među članicama, kojima se uprkos tome nameću njemačka pravila, na nemogućnosti centra da racionalno upravlja zemljom, te na "jugoslovenskom sindromu" koji se pokazuje u vrijeme krize, kad svi misle da ih drugi iskorištavaju. Iako važim za euroskeptika, nadam se da EU neće propasti na jugoslovenski način, a da se EU raspada je činjenica iako će nakon Bregzita moguće uslijediti čak i privremeno jačanje zajedništva. No, ukoliko EU ne promjeni osnove unije, monetarnu, fiskalnu politiku i bankarstvo iza kojih se krije centralizacija, raspadanje će se nastaviti. Zbog toga sad tvrdim da je za Evropu "manje" Evrope bolje od "više" Evrope.
ANALITIKA: Da li se bliži kraj globalnoj ekonomskoj krizi? Da li postoji opasnost od izbijanja neke nove krize i da li Evropi u tom slučaju prijeti novi talas socijalnih nemira?
MENCINGER: Ako gledam svoje stare članke, ja sam 2009. tvrdio da će kriza potrajati 10 godina, a tada sam rekao i da će kraj krize doći kad na krizu naviknemo. Evropa se u posljednjih nekoliko godina malo oporavila, a opasnost za novu krizu vidim u monetarnoj politici. Naime, snižavanje kamatnih stopa u negativne ne pomaže, pa Evropska centralna banka (ECB) svakog mjeseca producira 60 milijardi primarnog novca, što je upravo štampanje novca koji ne ulazi u kredite i privrednu aktivnost, nego na tržište kapitala. No, mislim da nekih većih socijalnih nemira neće biti. Životni standard je ipak relativno visok, svuda postoje socijalni transferi. Postali smo društvo u kojem svako gleda samo na sebe, a u takvim društvima većih socijalnih nemira nema.
ANALITIKA: Pošto je Slovenija ušla u EU rekli ste da "nijeste više zemlja već regija EU, da nemate fiskalnu i monetarnu politiku". Da li je ulazak u EU doveo do pogoršanja ekonomskih prilika u Sloveniji i šta očekuje Crnu Goru ako se pridruži Uniji?
MENCINGER: Da, izgubili smo sve ekonomske atribute države: novac, fiskalnu politiku, pravila i granice, što se nije moglo izbjeći. Ulazak Slovenije u EU bio je barem za mene, kao i izlazak iz Jugoslavije, nekakav “emergency exit”. Što drugo, pametnije nismo ni mogli uraditi. No, ulazak se na neki način podudarao, a ujedno i omogućio, ono što nazivam hazarderstvom između 2005. i 2008. godine. To je omogućeno dostupnošću do neograničene količine novca u EU, pa su banke u Sloveniji, domaće i strane, kreditirale i čak tjerale klijente na uzimanje kredita. Krediti su rasli po stopi od 30 i 40 posto godišnje. Neto zaduženost u inostranstvu Slovenije je porasla od 0 eura krajem 2005. na 10 milijardi eura krajem 2008. Da li bi i Crna Gora ponovila našu grešku, ne znam, no o ulasku se odlučuje na drugoj strani, a ne u Crnoj Gori, koja je po mom mišljenju, slično kao Slovenija, sasvim bez veze ušla u NATO.
ANALITIKA: Kako objašnjavate to što se govorilo o prezaduženosti SFRJ iako je spoljnji dug 1988. godine bio ispod 15 milijardi dolara, dok se danas ne govori o prezaduženosti bivših država SFRJ i odobravaju im se novi krediti, iako je njihov dug preko 180 milijardi dolara?
MENCINGER: Prezaduženost Jugoslavije je pogrešna fama. Ipak treba dodati da su se standardi zaduženosti bitno promjenili; u staro vrijeme radilo se uglavnom o trgovinskoj razmjeni, pa se kod zaduženosti gledalo na odnos izvoz/uvoz ili dug/uvoz, a sada se radi uglavnom o tokovima kapitala i o mogućnosti da se taj dug otplaćuje. Slovenija, na primjer, zbog velikog suficita u platnom bilansu od oko sedam posto BDP-a i relativno malih stranih investicija koje odnose profite nema velikih problema, pogotovo jer se može veoma jeftino zaduživati i skuplje kredite zamjenjivati jeftinijim.
Siniša GORANOVIĆ
Foto: mladina.si; alchetron.com; johnfeffer.com
