Štednja u bankama ovih dana dostigla je nevjerovatnih 2, 8 milijarde eura, a procjenjuje se da je polovina štednja građana.
Prema zvaničnim podacima Centralne banke, najveći depozit, odnosno štednju, ima jedna kompanija koja na računu ima više od 51 milion eura. Pobjeda je prije nekoliko mjeseci pisala da su 53 Crnogorca milioneri. Depozite veće od 450.000 eura imalo je tada 1.750 građana, a njihova ukupna vrijednost je iznosila 446,5 miliona eura.
Veliki broj građana štedi novac: Ekonomski stručnjak i bankar Predrag Drecun za Portal Analitika objašnjava da dosta ljudi štedi od 20 hiljada do 200 hiljada eura.
„Nije rijetka situacija da neko ko živi od 300, 400 eura ima novac od nasljedstva, prodaje nekretninina koji drži u bankama“, kaže on.
Dodaje da ,prema procjenama, oko pola milijarde eura ljudi još uvijek drže u „slamaricama“, jer kako ističe, još uvijek ne vjeruju privatnim bankama i misle da je sigurnije novac držati kući.
„Taj novac u dobroj mjeri amortzuje sve socijalne probleme koje po zvaničnoj statistici bi trebalo da imamo u značajno većoj mjeri nego što ih u realnosti imamo“, kaže Drecun.
Fond garantuje do 50.000 eura: Da bi se zaštitili, pojedini koji se, ipak, odluče da oroče novac i žive samo od kamata često štede po 50 hiljada eura, koliko garantuje Fond za zaštitu depozita. Tako, ako recimo, imaju 100.000 eura da bi se zaštitili od mogućeg propadanja banke otvore račune u dvije banke i u konačnom budu sigurni da će novac dobiti od države. Time se i objašnjava veliki broj deponenata- na kraju 2015. godine u sistemu smo imali 849.515 deponenata, od čega su fizička lica 781.718, a pravna 67.797. Preciznije, imamo više fizičkih deponenata nego stanovnika.
Dekan MBS Dragoljub Janković za Portal Analitika objašnjava – na pitanje otkud ovoliko novca u bankama- da u uslovima nedovoljno razvijenog finansijskog tržišta privrednici i gradjani nemaju gdje sa novcem osim na depozitne račune.
Otkud ovoliki novac u bankama: „Tržište hartija od vrijednosti gotovo da ne postoji jer obrt na berzi godinama između 0,01% i 0,8% BDP, a taj pokazatelj za EU je 51%, OECD 152%. Jasno je da imamo neefikasan sistem usmjeravanja slobodnih sredstava, bilo na kratak ili na dugi rok, u sektore i aktivnosti kojima su potrebna. Zar nije očigledna deformacija na tržištu nekretnina da ljudi viškove sredstava za budućnost često čuvaju ulažući u nekretnine? Kako je to neracionalno i rizično, a alternativa gotovo da nema“, kaže on.
Ako već imaju toliko novca, zašto, sa druge banke više ne ulažu privredu, što bi trebalo da im je osnovni posao? Jednom je tadašnji viceguvrener Velibor Milošević, kritikujući stroge uslove banaka za odobravanje kredita, izjavio da će naše banke odobriti kredit samo onom koji dokaže da mu ne treba, odnosno da ima toliko dobre ekonomske perfomanse.
Naši sagovornici su saglasni-problem je u velikom broju loših kredita, ranijoj praksi da se krediti olako daju po visokim kamatama i ne vraćaju. Što bi rekao naš narod- koga zmija ujede i guštera se boji.
„Visoke kamatne stope u vrijeme krize i kasnije uzrokovale porastu nevraćenih kredita. Visoke kamatne stope iz perioda buma ostale su prisutne još dugi niz godina jer je tržište sporo i neefikasno u njihovom prilagođavanju ekonomskoj situaciji. To je funkcionisalo jer su visoke kamate nadoknađivale loše kredite i donosile profite. Sada banke odobravaju samo visoko sposobnim kreditnim klijentima, a to je nedovoljno za masu rezervi sa kojom raspolažu“, kaže Janković.
Mali broj kompanija svrstan u grupu A: Predrag Drecun ističe da je mali broj kompanija koje banke svrstavaju u grupu A. “Sva niža klasifinacija traži dodatne rezerve i banke počinje da hvata panika““, kaže on, i dodaje da je jedan od razloga stroga regulativa Centralne banke koja mora da prati međunarodne standarde.
U ovakvoj situaciji – kada banke imaju dosta novca-ima li uopšte mehanizama da se natjeraju da plasiraju sredstva?
„Teško je ulagati u privredu sa velikim međusobnim neizmirenim dugovanjima. Nije problem u bankama. Samo oživljavanje privrede će donijeti i više kredita. Veća je odgovornost na nove mjere ekonomske politike, kojih gotovo nije ni bilo u protekloj deceniji“, kaže Janković.
I Drecun je saglasan da je bankarski sektor samo posljedica stanja u ekonomije, te da su visoke kamate kamate samo posljedica samo loše ekonomije a nikako njen uzrok.
Bilo je raznih pokušaja da se banke natjeraju na lijep način da pomognu privredu. Od restrukturiranja loših kredita, do ovog posljednjeg predloga da po jedna banka spasi po jednog solventnog klijenta, odnosno kompaniju koja je zapala trenutno u krizu ali joj pomoći ima.
Što će od svega toga izaći, vidjećemo. Jedno je, sigurno, para ima. Ali u bankama.
Vesna RAJKOVIĆ-NENADIĆ
