Ilija Milović rođen je u Carigradu, u predgrađu Galata, jula 1918. godine, ali je u knjige zvanično upisan tek 30. novembra 1919. godine. Otac Marko je bio pečalbar, radio je kao baštovan kod poslanstava, i u Turskoj upoznao Helenu Yorghiacodis, grkokatolkinju sa ostrva Hiosa. Po njoj je čitavog života nosio nadimak – Ilija Grk.
Sredinom dvadesetih godina, porodica se vratila u Zupce i, kako je bilo veliko siromaštvo, Ilija je dobio prvo zapošljenje - prodavao je murovaču na željezničkim stanicama Zupci i Sutorman putnicima u „Makini“.
Prvi ugovor: Prvi učenički ugovor sklopio je Ilijin otac Marko sa Mitrom Iličkovićem, Gazda-Mitrom, kako su ga svi zvali, kad je imao 12 godina. Mitar je bio jedan od najbogatijih ljudi Bara, poznati trgovac i ugostitelj.
„Bila je 1932. ili 1933. strašno velika zima i ja sam svako jutro nosio mlijeko doktoru Josipu Peri, u Gretvu. Lako obučen, samo u čarape ovijene nekim platnom, išao sam onim uskim putem naviše i kako je bilo mnogo hladno, stao sam u neki ćošak da se malo zgrijem. I tako sam zaspao. Našli su me poslije nekog doba, polusmrznutoga. Jedva su me vratili u život. Ubrzo sam pošao na operaciju bruha i slijepog crijeva na Cetinje i nijesam želio da se više vraćam kod Mitra“, pričao je svojevremeno Ilija medijima svoju životnu priču.
Tokom 1934. godine zaposlio se kao tzv. „konobarčić“ u starobarskoj kafani kod Šaba Džajovića, noseći sitne narudžbe, a krajem 1935. godine, nakon što je ispekao zanat, zaposlio se u Ulcinju kod Bidima Sulejmanovića. Ubrzo je počeo da radi u čuvenoj kafani Mila Tomovića, na Pristanu, pa kod njegovog konkurenta Stanoja Adžića, gdje je ostao do maja 1936. godine.
Tada je u Bar došla jahta „Es Palmador“, s kojom počinje Ilijino putešestvije. Bio je to američki parni brod koji je plovio Mediteranom, Mramornim i Crnim morem, od Gibraltara do ušća Dunava, vlasništvo Amerikanca Hamiltona Kondona, industrijalca koji se obogatio nakon Prvog svjetskog rata. Posada je na jahti u to vrijeme brojala 28 ljudi, a Ilija je radio kao konobar na putovanjima od Španije, preko Maroka, Alžira, Italije, Turske, Grčke, do Jadrana. Brod je od jeseni bio na vezu u Kanu, pa je Ilija tri pune godine po nekoliko mjeseci boravio u ovom mondenskom okupljalištu. Nedaleko od njegovog broda u francuskoj luci bila je jahta egipatskog kralja, na kojoj su radili Zupci -Petar i Andro Marinović, i Petar Dalavera, pa je i Ilija izvjesno vrijeme proveo služeći afričkog suverena. S jeseni 1939. godine „Es Palmador“ je kružio Mediteranom, ali su na putu od Krfa ka Istri svratili u Dubrovnik, gdje je traženo da Ilija napusti brod i „oduži dug zemlji“. Tako je i bilo - iz Venecije je poslat na Cetinje na regrutaciju.
Početak Drugog svjetskog rata: Čekajući odlazak u vojsku, Ilija je radio kao konobar na Cetinju, u nekoliko hotela, što mu je prilično pomoglo u smutnim vremenima. Stekao je prijatelje, pa ga je ljekar - stalni gost ostavio na Cetinju da služi vojsku, gdje ga je zatekao i Drugi svjetski rat.
„U trenutku kapitulacije Jugoslavije kod mene su bile plate za vojsku i oficire, u zlatu i papiru, vozio sam ih na Cetinje. Kad sam došao u komandu, nije bilo nikoga da primi pare i zlato, osim neki niži oficiri - mogao sam to blago odvesti kući i niko ga ne bi tražio. No, nije mi žao, jer poslije ne bih mogao mirno spavati. Vidio sam da je vrag odnio vojsku, skinuo uniformu, bacio motor za prevoz pošte u kanal i vratio se konobarskom poslu. Tokom 1941. godine bio sam konobar u znamenitom hotelu ’Grand’, upravnika Sandra Zlatarova, gdje su izlazili tokom cijelog rata i Crnogorci i Italijani“, sjećao se Ilija.
Na Cetinju se usred rata, 1943. godine, prvi put oženio, i ubrzo vratio u Bar. Uz dozvolu nadbiskupa Nikole Dobrečića, živio je u kući unutar dvorišta nadbiskupske palate i starao se o voćnjaku, često šetajući sa crkvenim velikodostojnikom u večernjim satima. Prisustvovao je, kako je sam isticao, herojskom aktu nadbiskupa-humaniste.
“Iz sna me popodne probudio velečasni, vičući: ‘Ajdemo, sinko, požuri, požuri’. Na brzinu sam se obukao, i dotrčao sa njim do Rene gdje su Njemci kidali grane maslina da bi kamuflirali svoje topove. Dobrečić je to vidio i skočio na oficira koji je lomio drvo, držeći mu ruke. Ovaj se otrgao i repetirao automat, uperivši ga na nadbiskupa. Mislio sam - gotovo je, ubiše nas obojicu. U tom trenu se iz šatora začulo unezvijereno: ‘Nein, nein, mein Gott’. Istrčao je kapetan koji je u slobodno vrijeme svirao u Nadbiskupiji harmonijum, i tako spriječio oficira da ostvari svoju namjeru. Poslije je velečasni razgovarao sa komandom, a Njemci povukli topove iz maslinjaka”, sjećao se Ilija Milović.
Period obnove nakon Drugog svjetskog rata: U danima ,,obnove i izgradnje“ Ilija je, pored konobarskog, savladaoi drugi zanat - dizaličarski. Put ga je vodio preko Luke Bar u Dubrovnik, pa u Split, gdje je radio u ,,Pomgradu“, ali i na podizanju tribina za stadion splitskog ,,Hajduka“, da bi se nakon rada po hrvatskom i crnogorskom primorju ponovo vratio konobarskom poslu, u velikom hotelu ,,Galeb“ u Ulcinju.
Nemirnoga duha, Ilija se nije dugo zadržavao na jednom mjestu, stalno tražeći nove izazove, pa je 1968. u Ulcinju držao restoran na autobuskoj stanici i kafanu ,,Bjelogorac“. Ubrzo je postao upravnik hotela ,,13. jul“ u Virpazaru, u najuspješnijim danima ovog objekta, pa prešao u novoformirani restoran ,,Turist“ na tek stasaloj Topolici. Sredinom 1970. godine, sa drugom suprugom otvorio je “Atinu”, jedan od prvih ribljih restorana na ovom dijelu primorja, u Dobroj Vodi, na starom putu Bar - Ulcinj. Za ribu, školjke i rakove išao je tri puta nedjeljno u Dubrovnik. Od juna 1973. godine do penzije početkom osamdesetih radio je kao šef sale u sutomorskom hotelu ,,Inex Zlatna Obala“. Gostio je političare, umjetnike, uspješne privrednike, a najviše je volio, isticao je, ,,kad se opuste, naruče ture pića i pokažu da su i oni od krvi i mesa“.
Ilija Milović je Baranima ostao upamćen i kao izuzetno aktivan sudionik društvenog života u Starom Baru, na Pristanu i Topolici. Decenijama je bio član orkestra gradske bleh-muzike, a više od 15 godina bio je član i solista hora KUD ,,Jedinstvo“. Uz to, bio je i jedan od pionira tzv. zabavne muzike u Baru, kao bubnjar i pjevač prvog ,,zabavnog orkestra“ pod vođstvom znamenitog maestra Pavla Torkara.
Bio je nesvakidašnji poliglota - tečno je govorio sedam jezika. U sjećanjima starih Barana ostao je upamćen kao posljednji predstavnik stare škole ugostiteljstva.
(Zupci times)
