Šetala je po gradu, išla na bal, zabave, kupala barbiku, presvlačila, nalazila Kena, a druge barbike bile su joj drugarice, sestre, suparnice i mitska bajkovita bića.
„Nekada su sve barbike živjele u siromaštvu, pa smo ja i drugarice, kao „humanitarni fond“, dodjeljivale odjeću i osnovne potrepštine, dok bi često živjele u luksuzu i bogatstvu, u vilama sa bazenima i ogromnim baštama. Ponekad, pak, cijela zemlja bi u mom magičnom svijetu nestala, pa bi moja barbike i par preživjelih, živjelo u pećini i snalazilo se, kako znaju i umiju. Naravno, to nije bila jedina moja igra, već samo jedna od mnogih. Od žmurke i "ćorave bake", do ledene kraljice i sandukana. Predah bi napravili, kada bi nas roditelji zvali da uđemo u kuću na ručak. Trk, na brzinu bi jeli, pa nastavljali da se igramo. Nego, šta drugo? Vremenom, to je zamijenilo okupljanje društva ispred zgrade, uz višesatne razgovore, pa korzo, kafići, kompjuteri, telefoni... Prisjećam se koje su igre bile popularne nekada, a koje sada. Takođe, koliko je igra važna u razvoju djece. Gdje zapravo prestaje igra, a počinje stvarni svijet“, kaže Podgoričanka Jelena Marković (28) za Portal Analitika.
Igre Jeleninog djetinjstva: Okupivši svoje društvo, uz kafu i sokove, Jelena i društvo su počeli da se prisjećaju čega su se igrali, dok su bili djeca. Djevojkama, sagovornicama Analitike, na pamet je prvo pao lastiš, koji su popularno nazivali zvali ema esesa.
„Tu je bilo raznih varijacija, ema, krive, mišije, naše i njemačke“, prisjeća se Jelenina drugarica, Ana Radović. Zatim, u sklopu nje, pravili su zvijezde, skakali na različite načine. Pored ove, jako popularne igre za djevojčice, igrale su se žmurke, istine izazova, ledene kraljice.
„Ledena kraljica bi lovila druge igrače i zaledila ih čim bi ih dotaknula, pa su se morali odmah zaustaviti u tom položaju. Međutim, drugi igrači mogli su svojim dodirom odlediti zaleđenog. Igra završava kad ledena kraljica sve igrače pretvori u zaleđene skulpture, a onaj koji je tri puta bio zaleđen, pretvara se u novu ledenu kraljicu“, objašnjava Ana za Portal Analitika.
Pa skrivalica, hvatalica, Sandukan, za dječake-policajac i lopov...
„Sve zajedno, pele smo se po drveću, igrali prodavaca, škole, skupljali sličice. Uglavnom, nikada nam nije bilo dosadno. Ulje, voda i sirće bili su nam idealni sastojci za prve koktele, a blato za kolače. Pa, kada uđemo u kuću, blatnjavi, prljavi i znojavi, ali neizmjerno srećni“, pričaju one.
Kompjuteri i igra danas: Danas, djeca se takođe igraju različitih igara. Ali, sve više sa mašinama, a sve manje sa ljudima, jer je tehnologija toliko napredovala da je kompjuter postao najbolji čovjekov prijatelj.
Na njemu se nalazi sve, od šminkanja i oblačenja lutaka, šetanja po virtuelnim tržnim centrima do trke autima i igre rata, pa do onih korisnih igara, poput kvizova znanja. Preporuke stručnjaka su da dijete na uređajima provede maksimalno pola sata, iako se čini da današnja djeca to rade u mnogo većem obimu.
"Nama su se u Savjetovalištu već obraćali roditelji i djeca sa razvijenim problemom i to sa samo 12 godina. Važno je da roditelji znaju da je zavisnost od video igara i interneta potpuno jednaka kao i sve ostale bolesti zavisnosti po svojim efektima i dejstvima u organizmu, ali i posljedicama. Neki su čak stava i da ju je teže liječiti", govori psihološkinja, Vesna Raičević Kraljević, za Portal Analitiku. Pitali smo i mališane, čime se to igraju.„Na kompjuteru volim da se igram teniskih legendi, Star Wars-a, golmanskih rukavica 2016“, govori Andrija, koji ima sedam godina.
Njegov vršnjak, Vuk, takođe voli igre na elektronskim uređajima.
„Volim da na kompjuteru igram zombotron“, govori on.
Andrija takođe voli različite sportove, poput fudbala, tenisa, košarke i odlazak u igraonice sa drugarima, ali objašnjava da rijetko kada sam izmisli neku igru, jer sve već postoji. A, i zašto bi, kada je sve servirano i na dohvat ruke? Nego, vratimo se na početak, čime su se to igrali naši stari...
Starinske igre: Pretpostavlja se da je igranje staro koliko i svijet, jer su djeca oduvijek tražila neku zanimaciju. Procijenjeno je da je najstarija igračka ikada pronađena u starom persijskom gradu, a stara je oko tri hiljade godina. To je figurica lava sa točkovima, koja ima i otvor za kanap kako bi mogla da se povuče.U starim iskopinama u Egiptu su, takođe pronađene razne igračke: lutke, lopte i slične. Arheolozi pretpostavljaju da je prvobitna igračka praistorijski čovjek pravio od drveta i da zato nije mogle da se očuvaju. Pitali smo Jeleninu baku Nadu, čime se to ona igrala, dok je bila mala. Oni nisu imali lutke, objasnila mi je, pa su je pravili od tada dostupnih materijala.
“Od klipova kukuruza, majke su nam pravile lutke, a kosu od kukuruzne svile. Nismo imali ni lopte, pa smo koristili krpenjače”, govori ona.
Dodaje da su lutke pravili i od papira.
“Crtali smo ih, pa rezali i zamišljali čime se bave, kako se zovu”, prisjeća se.
Baka je odrasla na selu i, kao nezaboravan dio djetinjstva pamti, kolo po zelenoj travi, uz nezaobilaznu tradicionalnu, narodnu muziku.
Nije toliko ni bilo bitno koje igre su igrali, dok je kreativno, a dopuštanje djece da maštaju, nema granice.
Kako igre djeluju na razvoj: Jako je važno da dijete upražnjava igre samostalno, ali i grupno, kako bi uz druge još više naučilo dijeljenju, takmičenju, timskom radu, rješavanju konflikata tj socijalnim vještinama., objašnjava psihološkinja Vesna Raičević Kraljević.
„Roditelji ne shvataju ili ne znaju kolika je i njihova uloga u svemu tome i koliko je važno i lijepo, ukoliko neku igru igraju zajedno sa svojom djecom ili malim rođacima. Uživaće i jedni i drugi a dijete će osjetiti još veću sigurnost, zaštitu, bliskost... Primjer su nam babe i dede, koji se najčešće igraju sa svojim unucima, pa oni razvijaju jedan dublji i bolji odnos“, kaže Vesna.
Dodaje da će roditelji na ovaj način razviti veću bliskost, koja će kasnije imati plodove u adolescentskom periodu.
„Dijete će biti slobodnije da Vam se obrati, povjeri i potraži savjet. Zbog veće bliskosti manja je vjerovatnoća da će vas lagati“, govori ona.
Igre za odrasle: Čovjek je homo ludens, biće koje se igra, ali odrastajući, kao da zaboravljamo na maštu, uživanju u stvarima koje volimo, igru i svoj raspored pretrpavamo obavezama. To loše utiče na nas, kažu psiholozi.„Igra opušta, rasterećuje, usrećuje i podiže raspoloženje, ima brojne pozitivne zadravstvene efekte, razvija maštu, kreativnost ali takođe ima i onaj socijalni faktor a to je da podstiče bliskost, saradnju, empatiju, takmičarski i timski duh“, zaključuje Vesna razgovor za Portal Analitika.
Ivona DROBNJAK
