Na čelu značajnih teatarskih kuća u regionu sve češće se nalaze umjetnici vrhunskih dometa u pozorišnoj umjetnosti. Kada je riječ o Makedoniji, višestruko nagrađivani reditelj Dejan Projkovski od prošle godine je direktor Makedonskog nacionalnog teatra. Vanredni profesor režije i glume na Fakultetu za audiovizualne umjetnosti ESRA koji djeluje u Parizu, Skoplju i Njujorku, prepoznat je po nesvakidašnjim postavkama klasika poput „Romea i Julije“, „Galeba“, „Opasnih veza“, „Malograđanske svadbe“, „Ženidbe“, „Begalke“, „Tartifa“ i„Gilgameša“, te posebno pisanog komada „Vječna kuća“ Jordana Plevneša kojim je otvorena nova zgrada MNT-a.
- Reditelj je čovjek koji gradi sopstveni svijet sa svojim pravilima igre... Predstava ne smije da nas ućutka. Na kraju predstave ni ne treba da izađemo sa nekom porukom. Zato je najbolja Šeksiprova definicija da je pozorište – ogledalo...Trudim se da u svojim predstavama imam što više metafora koje nikada nemaju samo jedno značenje - navodi naš sagovornik.
Među njegove najpoznatije komade spada „Hamlet“, izveden 2014. i na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra - FIAT u Podgorici, gdje je Projkovski ove godine ponovo gost sa dramom Maksima Gorkog „Na dnu“. I ovog puta kroz svoje višeznačne metafore provlači nasilje, za koje smatra da nije odraz savremenog društva.
- Nasilje u pozorištu mora uvijekda bude metafora. Ako je to „jedan prema jedan“, direktan odraz, onda nije pozorište. I čuveni njemački reditelj Ervin Piskator kada govori o pozorištu, uključujući i ono političko, kaže da slika koju reditelj stvara mora da govori više nego sami dramski tekst. U protivnom, dramski tekst biće samo jedan običan pamflet i ništa više. Isto je i sa nasiljem - dodao je on.
A da bi nešto kvalitetno napravio, umjetnik mora da pođe od onoga što nosi duboko u sebi.
- Definicija reditelja je – čovjek s identitetom, čovjek koji zna odakle dolazi. Zato smo na ovim prostorima predugo imali krizu u dramaturgiji. Svi su pokušavali da budu nešto što nijesu: da pišu stvari kao da pijemo kafu na Menhetnu, da radimo predstave kao da smo svake večeri u „Mulen ružu“... I to je, zapravo, ta previsoka cijena koju plaćamo, zbog čega pravimo neke dosadne stvari koje nikog ne zanimaju- kaže poznati reditelj.
Projkovski je sredinom juna u Crnogorskom nacionalnom pozorištu počeo rad na Šekspirovoj „Buri“ čija je premijera najavljena za otvaranje naredne sezone. O tom teatru i njegovom glumačkom ansamblu ima samo riječi hvale.- CNP ima vlastiti identitet i on se najbolje vidi kroz glumce. Ono što mi se kod njih posebno dopada je otvorenost, senzitivnost, interesantna i specifična energija koja, po meni kao reditelju, definiše CNP. I još nešto je posebno važno: po temama koje vas ovdje zanimaju vidi se da pozorište ima svoj identitet i svoje priče - navodi on, te potcrtava da „Crna Gora ima svoj pozorišni identitet“.
FIAT smatra veoma važnim za crnogorsku kulturu, ne samo zbog komparativnosti koju omogućava, već i zato što se kroz njega može vidjetida li je alternativna scena potrebna Crnoj Gori.
- Alternativu ne možemo da motivišemo, generišemo. Ona se rađa ili je nema. Ali, koliko mogu da vidim kroz mlade crnogorske reditelje koje sam upoznao, to su divni mladi ljudi koji imaju svoje priče, imaju što da kažu i ispričaju. S druge strane, oni su vrlo talentovani, inteligentni i traže tu svoju priču kroz savremene evropske i kroz klasične koncepte. I ta alternativa, koja se može vidjeti na FIAT-u, ima budućnost. Kroz nju se vidi i budućnost klasičnog teatra - zaključuje Projkovski.
ANALITIKA: Ponovo ste na FIAT-u, ovog putaste predstavili komad „Na dnu“. Prepoznati ste - ne samo na ovom festivalu, već i u regionu - kao neko ko daje drugačiju perspektivu naše sadašnjosti, te klasičnih dramskih postavki i književnih djela. Kada odlučujete kako će na sceni izgledati realizacija teksta na kome radite, da li je u pitanju kompleksan rad ili tek trenutak inspiracije?
PROJKOVSKI: Ono što je najvažnije za jednog dramskog stvaraoca jeste da živi i da prepoznaje trenutak, da prepoznaje realnost i iz nje pronalazi prave tekstove za svoje predstave. Smatram da je svaki reditelj, zapravo, jedno oko koje prvo registruje stvarnost, a zatim gradi neki svoj svijet. Reditelj je, dakle, čovjek koji gradi sopstveni svijet sa svojim pravilima igre. S druge strane, svaka predstava je jedna vrlo složna partitura koja se sastoji od teksta, glumaca, mizanscena... sve do scenografije. Zapravo, ta složna scenska partitura je jedno veliko prostranstvo gdje reditelj može i mora da bude čovjek koji razumije i književnost, a koji je možda i filozof.
Ono što je uvijek važno jeste da predstava ne smije da nas ućutka. Na kraju predstave ni ne treba da izađemo sa nekom porukom. Zato je najbolja Šeksiprova definicija da je pozorište – ogledalo. I ako je pozorište zaista ogledalo, onda je zadatak reditelja da predstavom stalno iznova stvara to ogledalo, da tokom predstave svaki gledalac ima vlastite odgovore na pitanja koja se postavljaju, pa će iz sale svako izaći sa različitim osjećajem. Trudim se da u svojim predstavama imam što više metafora koje nikada nemaju samo jedno značenje. Mislim da i u predstavi „Na dnu“, osim klasične priče, svaka od metafora i njeno dekodiranje gradi u gledaocu jednu intimnu varijantu predstave.
ANALITIKA: A da li je nasilje u današnjim „realističnim“ pozorišnim predstavama metafora ili prava slika sadašnjosti – bez ikakve deformacije?PROJKOVSKI: Nasilje u pozorištu mora uvijek da bude metafora. Ako je to „jedan prema jedan“, direktan odraz, onda nije pozorište. I čuveni njemački reditelj Ervin Piskator kada govori o pozorištu, uključujući i ono političko, kaže da slika koju reditelj stvara mora da govori više nego sami dramski tekst. U protivnom, dramski tekst biće samo jedan običan pamflet i ništa više, a zapravo je prava stvar izgraditi velike, epske slike koje će govoriti mnogo više od samog teksta koji se interpretira. Mislim da je isto i sa nasiljem.
Uvijek je važnije imati metaforu i znati zašto se o tome priča, i - što je meni veoma važno - da se ona razumije način na koji se ona priča. Za jednog reditelja pitanje nije samo o čemu predstava govori, već je mnogo važnije na koji način on to radi, kako će je ispričati, pronaći vlastitu scensku estetiku koja, koliko god ponekad pričala o banalnim stvarima, mora sve to da kazuje na nekom svom scenskom jeziku.
ANALITIKA: Da ste, nekim slučajem, duži niz godina živjeli u skandinavskim zemljama koje su „bezbrižnije“ od ovog našeg regiona, da li bi imali isti pogled na dramske tekstove i teme koje u svojim predstavama obrađujete?
PROJKOVSKI: Sve potiče iz samog čovjeka. A definicija jednog reditelja je – čovjek s identitetom, čovjek koji zna odakle dolazi. Zato smo na ovim prostorimapredugo imali krizu u dramaturgiji. Svi su pokušavali da budu nešto što nijesu: da pišu stvari kao da pijemo kafu na Menhetnu, da radimo predstave kao da smo svake večeri u „Mulen ružu“... I to je, zapravo, ta previsoka cijena koju plaćamo, zbog čegapravimo neke dosadne stvari koje nikog ne zanimaju. Kada radiš predstavu iz prvog lica,„ja“, sa svime što čovjek nosi na svojim leđima: identitetom, pričama bake i djeda koje nosite u glavi, onda niste samo jači i snažniji kao stvaraoci, već ste tek onda pravi. Naravno, vrlo je važno gdje čovjek živi, jer kroz tu vizuru sve gleda i prepričava. Podrazumijeva se da svaka predstava koju radimo, da svaki normalni autor istovremeno traži i neki univerzalni jezik.Jer, vrlo važno kako tu ličnu priču ispričati univerzalnim jezikom, kako što više probijati jezičke i kulturne barijere. Zato je najbitnije to prvo lice, „ja“ - ovo, tu, sve što jesam.
ANALITIKA: U posljednje vrijeme češće boravite u Crnoj Gori, jer za početak nove pozorišne sezone pripremate Šekspirovu „Buru“ u Crnogorskom narodnom pozorištu. Tako ste bili u prilici da se upoznate sa glumcima, rediteljima i drugim dramskim stvaraocima u našoj zemlji. Da li je Crna Gora napravila otklon prema onoj „nepotrebnoj univerzalnosti“?
PROJKOVSKI: CNP ima vlastiti identitet i on se najbolje vidi kroz glumce. Ono što mi se kod njih posebno dopada je otvorenost, senzitivnost, interesantna i specifična energija koja, po meni kao reditelju, definiše CNP. I još nešto je posebno važno: po temama koje vas ovdje zanimaju vidi se da pozorište ima svoj identitet i svoje priče. Naravno, pozorište je živa materija, uvijek treba da se transformiše, uvijek iznova da se preistpituje.
Posljednjih deset, petnaest godina gledao sam puno predstava CNP-a i mislim da je jedno vrijeme biloveoma otvoreno, kako za reditelje, tako i za autore. To je isto važno – da se sve miješa, da se energija dijeli, a bitna je i komparativnost. Sada, kao direktor Makedonskog nacionalnog teatrau Skoplju, radim to isto, otvaram vrata što više mogu kako se ne bi „vrtjeli u krug“. Uvijek nam trebaju i novi autori, i novi izazovi. Ali, ono što zaista želim da istaknem jeste da Crna Gora ima svoj pozorišni identitet.
ANALITIKA: Gdje je, u svemu tome, mjesto alternativnog teatra i Festivala internacionalnog alternativnog teatra – FIAT?
PROJKOVSKI: Mislim da je FIAT, generalno,veoma važan za crnogorsku kulturu. Prvo, to su jedna od vrata kroz koja ulazi ona komparativnost. Kroz FIAT možete pronaći odgovor koliko ima alternativne scene u Crnoj Gori, te da li je alternativna scena potrebna.
Alternativu ne možemo da motivišemo, generišemo. Ona se rađa ili je nema. Ali, koliko mogu da vidim kroz mlade crnogorske reditelje koje sam upoznao, to su divni mladi ljudi koji imaju svoje priče, imaju što da kažu i ispričaju. S druge strane, oni su vrlo talentovani, inteligentni i traže tu svoju priču kroz savremene evropske i kroz klasične koncepte. I ta alternativa, koja se može vidjeti na FIAT-u, ima budućnost. Kroz nju se vidi i budućnost klasičnog teatra. Znate, uvijek kažu da je alternativa bitna jer ona „diše za vrat“ klasičnom pozorištu, pa ga stalno gura da se i ono pomalo transformiše. Zato je alternativa veoma zdrava stvar u svakom pozorištu.
Kristina JERKOV
Foto: Duško Miljanić/FIAT
