Uistinu, to sa objašnjenjem stalnog prizivanja nekakvog sukoba i ne predstavlja neku veliku muku. Jer, sociološki, dakle, prema opštoj i elementarnoj nauci o društvu, formiranje konfliktnih situacija predstavlja samo jednu od pasija mediokriteta da svoju sudbinu bar po tome izdvoje.
Plus, galamdžijske laži, galamdžijske istorijske prepravke, galamdžijska beskopromisna rješenja i tome slično. Svakako, sa bilo kakvim profitnim epilogom, za kraj. I nestankom u prikrajak.
Zato, kad ponestane razumnih rješenja, a i dobre namjere, uspostavljanje problematičnih situacija koje nagovještavaju konflikt, čini se kao sasvim upriličena zamisao. A i može nešto da se ušićari…
Razgraničenje & Trgovina: Nedavno, u srpskim medijima (a đe opet baš u njima) osvanuo je natpis “Šiptari pucali na vojnike Crne Gore, oni uzvratili vatrom”. U ovom “informativnom” tekstu se dalje navodi i kako se dramatični sukob sa “teškim naoružanjem” dogodio na crnogorskoj strani planine Mokra, te da je razlog tome kosovsko neslaganje sa sadašnjim granicama između Kosova i Crne Gore.
Ipak, ova priča iz srpskih medija je samo za onu narodnu – takva vam je svaka istina. Jer, ne samo da nije bilo nikakvog graničnog incidenta, ni sa teškim naoružanjem, a ni bez njega, već u prilog toj plasiranoj objavi ide i činjenica da su tamošnji novinari ili urednici ili kako god da se već zove to što je uradilo taj tekst, bili čak i prilično lijeni da saznaju kako se planina Mokra graniči sa Albanijom, a ne sa Kosovom.
A i da granice Crne Gore ne čuvaju vojnici već crnogorska granična policija. I to još od 2003. godine. Kao i da je to sa policijom i uvedeno za vrijeme postojanja zajedničke države Srbije i Crne Gore, a nakon rukovođenja tom granicom od strane tadašnjeg vojnog vrha, zapravo srpske komande u Beogradu.
Protest datira još iz 2009. godine: Naravno, sada bih valjda trebao da vas podsjećam kako protesti mještana Kosova iz pograničnog dijela i podnožja planine Žljeb datiraju još od 2009. godine i postavljanja tabli sa crnogorskim obilježjima, a onda i svim onim preprekama koje je još postavljao KFOR za vrijeme svog djelovanja i kako je to učinjeno na nekih 850 metara unutar crnogorske teritorije. A i o tome kako se “autoritativni” glavnokomandujući srpski vojni vrh tada uopšte nije bunio, niti su srpski mediji to uopšte prenosili.
A onda, valjda bih trebao i da objasnim kako se oduvijek granice rješavaju međunarodnim sporazumima ili priznavanjem postojećih (u našem slučaju avnojevskih), ali kako pretpostavljam da svu tu priču već dobro znate, ovaj upriličeni angažman srpskih medija na bazi promocije konflikta može se smatrati prilično providnim, a i poprilično primitivnim.
Plus, onaj tas na vagi, iz kosovskog parlamenta, zapravo neučestvovanje Srpske liste u glasanju o demarkaciji sa Crnom Gorom, koji je opravdan uz objašnjenje “iz bezbjednosnih razloga”.
Mada, priča iz “Koha ditore” koja govori o tome kako srpski poslanici traže da se srpskom mobilnom operateru omogući da postavi svoje predajnike u različitim dijelovima Kosova, a sve zarad parlamentarnog glasanja, ukazuje na sasvim drugačiju inicijativu i epilog jedne demarkacije.
Svejedno, informativni dio priče je da srpski poslanici u kosovskom parlamentu, a preko adekvatno medijski propraćenog teritorijalnog razgraničenja, preimenovanog u sukob, trguju sa crnogorskom teritorijom u dužini od 79 kilometara i širini od 1012,65 metara. To mu dođe tih spornih 8.000 hektara. Pa, što zakuče…
Ulje na vatri: Od “zveckanja oružjem” nije imun ni ostatak regiona. Samo u Bosni i Hercegovini postoji 64 centra ili kampova za obuku terorista, zapravo onih koji namjeravaju da se priključe džihadistima. U Srbiji se ti kampovi nalaze u Sjenici, Novom Pazaru, Bujanovcu, Preševu i Medveđi. Veliki broj regrutnih centara za buduće vojnike Islamske države nalazi se i na teritoriji Kosova i Makedonije.
Prema izvještaju “Sufan grupe” koja se bavila istraživanjem o regrutaciji vojnika sa Balkana, čak 875 osoba se priključilo Islamskoj državi.
Dalje, Ustavni sud BiH zasijedaće 17. septembra, a na dnevnom redu biće i zahtjev bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića za donošenje privremene mjere zabrane referenduma u RS. Međutim, predsjednik RS Milorad Dodik je obećao da takva odluka ne bi bila poštovana, već bi referendum bio održan. Opšta ocjena je da bi ovakav razvoj događaja bio dolivanje „ulja na vatru“.
U Hrvatskoj, pak, predstavnici ratnih hrvatskih veterana iz Zbora udruga veterana gardijskih postrojbi i Udruge specijalne policije rekli su poslije razgovora sa bivšim hrvatskim premijerom Zoranom Milanovićem da ne žele da se političari služe "huškačkim jezikom", već da se smire tenzije i uspostave osnosi sa Srbijom. Ovo je, vjerovatno, najinteresantniji dio priče koji upravo ukazuje na što su profesionalni političari spremni u svojoj jurnjavi za osvajanjem vlasti.
Slijedi povratak kući. Prošle jeseni, protesti na ulicama Podgorice potrajali su skoro mjesec dana. Sa sve šatorima po ulici, bez dozvole. Da, saobraćaj je bio zaustavljen. Ovo provociranje domaćih “osvajača vlasti” razvučeno je sve do pred Novu godinu, malo u Herceg Novom, malo u Nikšiću, bez naročitog efekta, a i najavljenog okupljanja 400.000 ljudi. Osim očiglednog uznemiravanja javnosti i uvođenja posebnog saobraćajnog režima. Doduše, ulična terminologija ili već pomenuta upotreba “huškačkog jezika” je sačuvana do dana današnjeg i važan je činilac u predizbornoj kampanji koja je, gle čuda, ponovo otpočela blokadom ulica.
Tek, sagledavajući crnogorsku svakodnevicu, izgleda da je veoma važno samo ostati u blizini bilo kakvog eventualnog konflikta, ponavljati fraze i floskule. I stalno prijetiti, iznova uznemiravati. Iako, svi dobro znamo onu staru stvar.
Sve ima svoje granice.
Željko VUKMIROVIĆ
