Preromanička crkva Sv. Tome u Prčanju istraživana je u arheološkim iskopavanjima 1959./60. godine. Međutim, istraživanja su tada prekinuta a ostaci crkve su, sa zamašnom visinom zidova, prekriveni zemljom i rastinjem i već decenijama potpuno nedostupni javnosti i nauci. Danas je, iako samo dvadesetak metara od obale potpuno zarasla u šumu i drače i dovedena do neprepoznatljivosti. O dostupnosti svakoj vrsti vandalizma i da ne govorimo jer je praktično dostupna svima. To jeste, onima koji uspiju da je pronađu i probiju se do nje.
U okviru istraživanja Arheološkog instituta iz Beograda, kojima su rukovodili Vojislav Korać i Jovan Kovačević, u toku dvije kampanje, ljeta 1959. i 1960. godine, rađeno je na crkvi Sv. Tome na Prčanju, koja je do tada bila poznata samo na osnovu arhivske građe.
Šta su pokazala istraživanja: Tadašnja istraživanja pokazala su da preromanička crkva Sv. Tome u Prčanju predstavlja značajan lokalitet na kojem se može proučavati epoha duhovnog života stanovništva Bokokotorskog zaliva i šire.
Zbog svog značaja i jedinstvenosti za Crnu Goru bi trebalo biti prvorazredan kulturološki i arheološki lokalitet. U stvarnosti, ovaj jedinstveni lokalitet je višestruko ugrožen - gradnjom, kojom je praktično opkoljena, te izloženosti atmosferskim i drugim nepogodama.
Nepodijeljeno je mišljenje stručnjaka da je zbog specifične arhitekture, crkva Svetog Tome u Prčanju izuzetna i veoma važna, ne u lokalnim i državnim, nego u evropskim granicama. Zbog toga je crkva rješenjem iz 1963. godine a zatim i rješenjem iz 1987. godine upisana u Registar kao pojedinačno kulturno dobro i kao arheološki lokalitet, I kao takva stavljena pod zaštitu države.
Mnogi žitelji mjesta, posebno oni mlađi, ne znaju da ovakvo kulturno blago postoji u njihovom mjestu, na privatnom zemljištu, tek dvadesetak metara udaljeno od obale.
Najstarija crkva u Prčanju: Ukoliko neko želi da posjeti ovaj zaštićeni lokalitet susrešće se sa ne malim problemom. Pored toga što velika većina ljudi koji ljetuju i ne znaju za najstariju crkvu u Prčanju, ni domaći stanovnici sa sigurnošću ne mogu uputiti znatiželjnike na cilj. Postoje table sa imenima novijih palata i crkava ali sa imenom i putokazom za ovo preromaničko sakriveno arheološko blago – nema ni u naznakama. Tako da i ovdje put prvo vodi do najsigurnijeg turističkog vodiča. Do lokalne kafane i njenih gostiju. Često se ljeti mogu sresti ljubitelji starina koji dolaze na odmor u Prčanj kako lutaju tražeći ostatke najstarijeg hrama u ovom mjestu – kažu oni ali isto moraju da “provjere” lokaciju sa starijim žiteljima koji su izgleda jedini zapamtili i da crkva postoji u njihovom mjestu. Naješće pitanje i savjet tokom potrage su bili “što ćete tamo, sve je zaraslo” i “ tamo niko nije bio godinama, tako da se nećete nagledat ničega, jer se ne može prići”. Kao da se vodi razgovor o nekoj pustari i objektu u nekom kako volimo da kažemo “pasivnom kraju”, a ne turističkom mjestu. Preromaničkoj crkvi i arheološkom lokalitetu zakonom zaštićenom koji se nalazi na dvadesetak metara iza kuća na obali pored centra mjesta.
Kulturno dobro zaraslo u korov: Ali kada dođete do lokacije shvatite da su ustvari ti savjeti bili dobronamjerni. Ugledate ovo vrijedno kulturno dobro potpuno zaraslo u drveće, trnje i korov. Shvatite da je crkva nepristupačna za bilo kakav obilazak i razgledanje. Da se tu nalazi možete zaključiti po fino oblikovanom stubu sa kapitelom (jedini od četiri izvorna), koji se jedva može vidjeti kroz gusto ispreplijetane grane.
Portal Analitika objavljuje pored fotografije današnjeg stanja i ranije rijetke fotografije ovog preromaničkog arheološkog bisera na kojima se vidi i tabla da je zakonom zaštićen lokalitet.
Crkva sv. Tome na Prčanju otkrivena je u arheološkim istraživanjima 1959./60. godine pod vodstvom Vojislava Koraća i Jovana Kovačevića. Pripada centralnom tipu upisanoga krsta s kupolom u sredini i tri apside istaknute prema istoku, sjeveru i jugu. Po tipologiji je srodna martiriju Sv. Tripuna, izgrađenom sa suprotne strane zaliva početkom IX. vijeka, pa se datira u isto vrijeme.
Šta kažu srednjovjekovna dokumenta: Iz srednjovjekovnih dokumenata saznajemo da je još u XV vijeku bila u funkciji. U istraživanjima su pronađene tri baze stubova, i sva četiri kapitela srušena na pod, koji su originalno podržavali središnju kupolu.
Razvijeno centralno rješenje hrama sa kupolom Sv. Tomu vezuje za arhitektonska ostvarenja koja nastaju na vizantijskom području, i to ne samo u dalekim istočnim provincijama već i u centralnim oblastima Carstva, krajem VIII i u IX vijeku. Pojedini autori je vezuju i za uticaje arhitekture karolinškog carstva IX vijeka.
Prenosimo djelove teksta o crkvi Sv. Tome i preromaničkoj arhitekturi iz Istorije Crne Gore iz 1967.godine:
"Arhitektura većine crkvenih građevina IX vijeka na Južnom primorju i u Duklji nije sačuvana, a njihov izgled je teško rekonstruisati, ma i u najsumarnijem obliku. Izuzetak od ovog čine iskopani temelji crkve Sv. Marije u samoj Duklji, iskopana građevina crkve Sv. Tome u Prčanju u Boki Kotorskoj, temelji crkve Sv. Petra na Turanju u Kotoru. crkva u selu Zatonu na Limu, jedna kapela u Drivastu i iskopani temelji male crkve ispod poda katedrale iz doba Balšića kod glavne gradske kapije Ulcinja. Na osnovu ovih sačuvanih spomenika, istorijskih izvora koji daju rijetke podatke o izgledu crkvenih građevina, i na osnovu sačuvanih fragmenata dekorativne plastike koji mogu da pruže podatke o arhitektonskom sklopu crkve, mogu se crkvene građevine iz IX vijeka svrstati u tri grupe: jednostavniji tip centralne građevine kružnog ili polukonhalnog oblika, složeniji tip centralne građevine krstoobraznog oblika osnove, i po jedan slučaj jednobrodne longitudinalne crkve i trobrodne bazilike.
-Osnova crkve Sv. Tome u Prčanju je komponovana u obliku upisanog krsta. Sve tri apside su spolja četvrtaste a uputra konhalne. Centralno moćno kube podupirala su četiri stuba sa kapitelima, koji su sačuvani. Datiranje crkve Sv. Tome u Prčanju može se jedino izvršiti prema najbližim analogijama ovako komponovane osnove, a to su San Satiro u Milanu, koju je podigao milanski episkop Anspert 876. godine, i crkva St Germaniu des Pres (Francuska) iz 813. godine. Oblik osnove crkve Sv. Tome u Prčanju nije usamljen na jadranskoj obali i bliska joj je crkva sv. Petra Velikog ili Starog u Dubrovniku. Krsto-obrazne je osnove i crkva čiji su temelji otkriveni iznad ostataka starohrišćanske bazilike B u Duklji. Ispred glavnog prostora nalazi se manji narteks. To će biti crkva Sv. Marije koja se pominje u glavi IX Braskog rodoslova. Kralj Svetopelek je bio sahranjen u crkvi sv. Marije u gradu Duklji i koja je, po piscu Barskog rodoslvva, postala krunidbena crkva potonjih kraljeva.
Iz sredine ili prve polovine IX vijeka su novootkriveni temelji bazilike na Šuranju u Kotoru, koja je po svoj prilici crkva benediktinske opatije, poznate iz kasnijih izvora. Bazilika je trobrodna, sa nešto širim centralnim brodom koji se završava četvrtastom apsidom spolja a polukružnom iznutra Bočni brodovi setakođe završavaju manjim apsidama. Važno je istaći da najbliže analogije arhitektonskoj kompoziciji plana potiču iz Francuske (katedrala u Vezonu), isto kao što analogije arhitektonskom obliku krstoobrazne crkve Sv. Tome u Prčanju potiču iz arhitekture karolinškog carstva IX vijeka".
Umjesto zaključka, navešćemo par citata iz rada Dragice Đurašević - Miljić: SUDBINA RANOSREDNjOVJEKOVNIH SPOMENIKA U CRNOJ GORI u kojima se osvrće na nekoliko problema sa kojima se susrijeće crnogorsko spomeničko nasljeđe, čemu smo svi svjedoci.
"Nakon opšteg osvrta i kratkog pregleda stanja nekih od spomenika srednjovjekovne arhitekture u Crnoj Gori, mogu se konstatovati skoro opšta ravnodušnost i stihijnost, s jedne strane, interesovanje i nauke, s druge i neobično zanimanje i dušebrižništvo, s treće.
Očito je da se u posljednje vrijeme nad ovim dijelom spomeničkog nasljeđa, i ne samo ovim, vrši svojevrsno nasilje, koje se posebno manifestuje u namjeri da se dokaže ono što je unaprijed zamišljeno, a prećuti ono što ne odgovara određenoj koncepciji. Tako je došlo do svojevrsnog, skoro sistematskog razaranja srednjovjekovne prošlosti Crne Gore, posebno kada je u pitanju rani srednji vijek.
Kao da je na sceni projekat zatiranja te prošlosti, ućutkavanje istine o njoj.
Tako se dešava da obavljena istraživanja umjesto da nam daleku prošlost približavaju i čine jasnijom - udaljavaju je, otuđuju i zamagljuju, nerijetko krivotvore.
Ovaj tekst je i pisan s namjerom da produbi osjećanje protiv navodno ravnodušnosti institucija i javnosti, da se zamislimo nad stanjem ranosrednjovjekovnih spomenika kulture u Crnoj Gori, da se postavi pitanje odgovornosti i dalje sudbine samih spomenika.
Do tada, i ko zna do kada, zatiranje nepatvorene prošlosti će se nastavljati, sve dok se pitanje svojine kulture postavlja kao ključno, sve dok je kultura sredstvo, a ne cilj.”
Tako da ostaju neizbježna pitanja vezana za crnogorsku kulturno – istorijsku baštinu na koja očigledno trenutno ne možemo dati valjane odgovore. Kako je zaštiti? Postoji li volje i sredstava? Vjerovati u slučajnosti ili tražiti namjeru? Preispitivanja nadležnosti?
Ivan KERN
