Radio je na važnim i uticajnim mjestima, bio od velikog povjerenja, poliglota sa pozitivnom ličnošću, šarmom i gospodskim manirima. Na diplomatskim skupovima gdje je radio kao ugostitelj, prevodilac, vozač, tjelohranitelj i sve drugo što je bilo potrebno, ostavljao je dominantan utisak. Često se dešavalo da su gosti zaobilazili diplomatski kor i javljali se Božu misleći da je on ambasador.
Otmenog izgleda, kao da je iz Holivuda, podsjećao je na Klarka Gejbla ili Rudolfa Valentina. Uvijek je bio dobro stojeći, imao je poslove koji su se dobro plaćali, a veći dio te zarade je trošio na hedonistički način zivota. Naučio je zivjeti lijepo, od lova sa bogatim ljudima, provoda u najboljim kabareima do odjevanja po posljednjoj modi.
Interesovanje štampe za njegov život: Uredništvo Z. T. je najviše zaintrigirano njegovim životom u Ankari dok je radio kod vojnog atašea Njemačke L.C. Moyzischa i ambasadora Franz von Papena, do momenta kada je Turska objavila rat Njemačkoj pod pritiskom saveznika, već pred kraj Drugog svjetskog rata.
Naime, Božo je cijelo to vrijeme radio i bio vrlo dobro plaćen. Interesantno je da se tada dogodila jedna od najvećih špijunskih afera, AFERA CICERO. Pored Zorgea Sovjetskog špijuna u Japanu i Duška Popova britanskog špijuna, koji je važio za duplog obavještajca, aferu Cicero obilježio je Ilijaz Bazna, njemački špijun, rodom iz naših krajeva. Božo je bio svjedok tih događaja, pa je tako osim iz istorijskih zapisa i memoara glavnih aktera ova priča potvrđena i od ovog Zupčanina.
Kako se sve desilo: Ilijaz Bazna prvo je radio u jugoslovenskoj ambasadi jer je poznavao jezik, a poslije je kod britanskog vojnog atašea Sir Hughe Knatchbull Hugesssena primljen kao sobar zbog toga što su Britanci mislili da ne zna engleski jezik. Tada je diplomatski jezik bio francuski, a Ilijaz ga je, naravno, znao, kao i svi ljudi tog miljea koji su bili poliglote. Britanskoj službi je bilo važno njegovo ,,neznanje” engleskog jezika da bi mogli komunicirati bez bojazni za curenje informacija. Ilijaz je fotografisao važna dokumenta o određenim britanskim akcijama i prodavao ih Njemcima koji su to debelo plaćali, ne znajući da mu daju falsifikovane funte. Njemci su tada htjeli destabilizirati britansku ekonomiju sa poplavom lažnih funti sterling, u akciji koja se zvala Bernhard, i tako uticati na ishod Drugog svjetskog rata.
Ilijaz je nakon što je u jednom trenutku razotkriven pobjegao u Brazil. Tamo su mu otkrili falsifikovane funte i on je završio na prosjačkom štapu.
Ćetković bio cijenjen u diplomatskim krugovima: Božo je bio vrlo cijenjen i poštovan u poslovnim i diplomatskim krugovima, što dokazuje i detalj da mu je njemački vojni ataše ostavio diplomatska kola i puno vrijednih stvari iz zahvalnosti. Božo je nastavio raditi u inostranstvu jer politička klima u tadašnjoj Jugoslaviji nije bila podnošljiva za ljude širokih pogleda.
Ranih 60-ih godina prošlog vijeka vratio se u rodno selo Zupce gdje se oženio sa Andrijanom Pašinom Ivović, sa kojom je dobio sina Nika. Ali naviknut na ugodan život, koji su nudile metropole, Zupci ga nisu dugo zadržali, već se opet, ovoga puta sa pororodicom, vratio džetseterskom načinu života na zapadu. U Britaniji je radio u grčkoj ambasadi. Interesantno je napomenuti da je Božo bio vrlo jak i priseban čovjek što dokazuje i detalj da je sam izbacio demonstrante koji su probili vrata grčke ambasade u Londonu, demonstrirajući protiv tadašnjeg grčkog vojnog namjesništva.
Život je završio sretan ostavljajući sinu Niku sve što je stekao do tada, a ponajviše životno iskustvo, ugled i ime.
Zupci times
