Ima jedna stvar sa tom Cijevnom. Njeno pravo ime uopšte nije tako, uopšte se ne zove Cijevna. Nego, to smo mi nešto pogrešno čuli, poslije ostalo u izgovoru, onda i zapisano i – bila je rabota. A u stvari, pravo ime rijeke je Ćem. I u prevodu sa albanskog bi bila nešto kao Studenica. Znate već, planinska rijeka, led ledeni. Samo što je sa ove strane zvana Ćemna. A tek onda, nekako, postala Cijevna. I proticala je kroz kanjon izrezan kroz ravnicu koju smo kasnije, baš zbog pravog imena rijeke, nazvali Ćemovsko polje.
Ali, rijeka protiče kanjonom, a iz pravca granice sa Albanijom, potiče ova priča.
Obilića medalja, dva krsta za hrabrost: Selo Cijevna Zatrijebačka je naseljeno u 19. vijeku. Tamošnje kuće su nešto udaljenije jedna od druge, ali pripadaju ovom dijelu riječnog priobalja. Na ovoj teritoriji, posljednja kuća koja se računa crnogorskom, pripada porodici Ujkić, naseljenoj iz oblasti Zatrijebač, sela Benkaj.
Njeni prvi domaćini, braća Nika i Sokol, bili su oficiri u vojsci kralja Nikole I Petrovića. Prvi je nosio zvanje barjaktara, dok je drugi bio u prvoj generaciji oficira cetinjske Vojne akademije i, kasnije, imao čin kapetana I klase.
U ratovima sa početka 20. vijeka, za svoju službu i vojevanje, zaslužili su ordenje i medalje. Na imanju pored Cijevne, zasnovali su porodice i proživjeli svoj vijek kao ugledni ljudi. O njima, i danas se priča uvijek zapodjene nakon samo jednog pogleda na dva reda znamenja, među kojima i Obilića medalja, dva krsta za hrabrost, ima toga.... sa jedne uokvirene slike na zidu, u kući Nike Ujkića.
„Tri metka“: No, kako je vrijeme svačiji sudija, stiže i priča, jedna iz nasljeđa, baš onako kako se prenosilo, prepričavalo, a onda i tako ostalo, da se pamti. Za vazda.
Slijede riječi Toma Ujkića, unuka Nika Ujkića, zapisane poodavno, da ne bude poslije da se nešto zaboravilo ili da neko u eventualnom afektu pomisli kako on to bolje zna.
''Ovo ti govorim onako kako sam ja čuo i kako su, kasnije, ljudi pričali. Dakle, bilo je to 1913. godine, u vrijeme razgraničenja između Crne Gore i Albanije. Moj đed Nika i njegov brat Sokol su, ka' što znaš, bili crnogorski oficiri. Ovdje je stigla evropska komisija, sastavljena od predstavnika tadašnjih sila, da određuju granice. Nadgledali su ovaj teren i, prema zacrtanim tačkama sa mapa, riješili da odrede graničnu liniju. Stali su tamo dolje, nekih 600 metara od naše kuće, tačno na mjesto gdje se uspinje jedan usjek i ide od obale Cijevne prema vrhu brdu, skroz na drugu stranu. Tamo su i postavili jedan graničnik. E, onda su došli Nika i Sokol. Prema priči, komisiji se obratio moj đed Nika. Pitao je prvo, ko je ovdje glavni. Pokazali su mu na jednog Francuza. On mu je prišao i pitao ga, jesu li odlučili, đe će da prođe granica. Francuz mu je, otprilike, nonšalantno odgovorio da će granica biti ucrtana linijom onog usjeka, što je značilo da će naša kuća, prema takvoj podjeli, biti na albanskoj teritoriji.''
I, tada se dogodilo. Zapravo, sve to što će odluku jednog francuskog predstavnika o krojidbi crnogorsko - albanske granice ostaviti u domenu puste maštarije.
''Tada je Nika, koji za pas nosio kolt, izvadio tri metka i držeći ih u ruci pokazao onom Francuzu. Rekao mu je – ako naša kuća, kao kuća crnogorskih oficira, bude u Albaniji, ja ću potrošiti ova tri metka. Dva na tebe i jedan na sebe.''
O tome, kako je izgledao taj Francuz poslije tih Nikinih riječi, a i cijelo to evropsko društvo sa obezbjeđenjem, drugim predstavnicima i pratiocima, ostaće zauvijek tajna koju su u grob odnijeli i Nika i Sokol.
Prepirka sa oficirima: Pretpostavlja se samo da svaka prepirka sa crnogorskim oficirima koji su raspolagali argumentima poput onih koje je ponudio Nika, nije dolazila u obzir. No, malo nadmudrivanja, baš kako se to nije promjenilo ni do dana današnjeg, nije nedostajalo. Očigledno, Francuz je, poslije onakvog ''obećanja'', tražio kakvo takvo poravnanje.
Ono je bilo sačinjeno u odobrenju da će granica biti pomjerena, ali samo koliko onaj drugi, pokazujući na Sokola koji je bio nižeg rasta i, naravno, sitnijeg hoda, napravi hiljadu koraka. Nika je, kao čovjek visok skoro dva metra i neko ko je mogao imati prilično dug korak, ignorisao tu prizemnu mješavinu francuske lukavosti i oholosti, svjestan da pogodbe mora biti.
I Sokol je napravio tih hiljadu koraka. Ali, tako što je razvlačio svaki korak kao da je posljednji, samo što nije „špage“ pravio, doskočivši tako toj francuskoj smicalici.
U svakom slučaju, nakon izmjerenih hiljadu koraka, kuća Ujkića i još stotinjak metara zemlje poslije nje, ostalo je na crnogorskoj teritoriji. Granica je ucrtana, priča završena.
Prema tome, danas linija razgraničenja između Crne Gore i Albanije, sa lijeve obale Cijevne ide uzvodno sredinom rijeke sve dok ne mimoiđe kuću Ujkića pa, tek onda prelazi na desnu stranu i produžava uz planinu.
Evropska komisija je pošla svojim putem, a Ujkići su ostali na svojoj zemlji, u Crnoj Gori. Uz dodatno objašnjenje Tome Ujkića.
''Moj đed je imao više razloga da tako nešto učini. Da su kuća i zemlja, tom podjelom pripale Albaniji, mi bi u vremenu koje je usljedilo bili razdvojeni i od bratstva i od plemena i od države. Tako nešto, vjeruj mi, vredjelo je onih riječi i onog 'obećanja'.''
Zato, nedavna promotivna kampanja za jednu knjigu i autorova javno iskazivana uvjerenja o „istorijskim“ granicama između Albanije i Crne Gore, završavaju tamo odakle i potiču – na promociji i uvjerenjima. Tamo, njega.
A onda, pak, o naknadnoj pojavi paranoja, strahova i teorija zavjera, posebno plasiranih od strane domaćih opozicionih političara, može se govoriti samo u sferi manipulacije i uobičajene potrošnje populističkih priča. Jer, priče niko ne brani. Tamo, njima.
Kao ni slobodu kretanja. Zato je poruka za kraj, uobičajeno domaća i jasna.
„Neka dođu.“
Željko VUKMIROVIĆ
