Mladi hrvatski filozof Srećko Horvat sve je češće u medijima, ali ne toliko zbog svoje saradnje sa Slavojem Žižekom ili izuzetno posjećenom Filozofskom teatru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, već njegove uloge u pokretu DiEM25 na čijem je čelu i nekadašnji ministar finansija Grčke Janis Varufakis. Sa dugogodišnji urednikom Pjace od filozofa na KotorArtu, razgovarali smo o njegovom viđenju ljevice danas, prije svega socijaldemokratije.
- Kada pogledate većinu socijaldemokratskih stranaka iz našeg regiona, ali i Evrope, oni više nemaju ništa zajedničko sa bilo socijalom, ni sa demokratijom; više uopšte nijesu socijaldemokrate. Oland koji bi to trebalo da bude „veliki ljevičar“ protura jednu od najradikalnijih reformi tržišta rada, pa se Francuska sada priklanja vodećem neoliberalnom modelu tržišta rada. Ako pogledate socijaldemokrate na Balkanu, upravo je tokom njihove vlasti još više produbljen model takozvane „tranzicije“, odnosno privatizacije državne imovine, rasprodaje preduzeća, banaka, a sada su na redu obrazovanje i zdravstvo – koji se postepeno već naplaćuju – a na kraju dolaze prirodni resursi – podsjeća on.
Za najveću tragediju današnjeg doba smatra to da „socijaldemokratija koja bi funkcionisala izgleda kao radikalna mjera“, te da se time „ljevica mora pozabaviti i teorijski i politički“.
- Danas smo u situaciji da niko od moje generacije, kada čuje riječ „penzija“, ne očekuje da će to ikada imati. To je nabolje ilustrovao bivši italijanski premijer Mario Monti kada je rekao da nove, „Erasmus“ generacije moraju da se naviknu na to da neće imati stalan posao, penziju i da moraju da se prilagode tržištu. I to je, bojim se, situacija koju socijaldemokrate danas ne uspijavaju da riješe, jer su se već priklonili kapitalu. Zato svaki pokret koji želi da bude radikalan, koji želi drastično da promijeni situaciju, mora da propituje što se danas dešava sa socijaldemokratijom – dodaje naš sagovornik.
Prema riječima Horvata, EU polako gubi geostrateški interes koji je nekada imala, što je rezultat „mjera štednje, interne politike koja uopšte ne funkcioniše jer se sprovode nove mjere poput privatizacije, te vanjske politike“.
- U tom smislu, Crna Gora je samo dio većih geopolitičkih gibanja, koja ovdje imaju specifične rezultate i koji su možda donekle različiti. No, to samo pokazuje da nacionalna država kao takva više nema moć koju je nekada imala – kaže on.
Ta „geopolitička gibanja“ donose različite uticaje koji, na već poznate načine, stižu i u Crnu Goru.
- Katar svoj ekonomski uticaj širi, pored ostalog, kroz kulturni uticaj - prije svega novinarstvo na globalnom nivou (sjedište Al Džazire - prim.aut). Turska radi slično, a ne bih potcijenio ni turske sapunice kao kulturni proizvod koji utiče na generalno stanje u društvu. No, nije to ništa novo. Pa, to su Amerikanci radili sa Holivudom... Dakle, definitivno se može reći: prvo dolazi kulturni uticaj ,pa kolinijalizam kroz kapital – zaključuje sagovornik Portala Analitika.
ANALITIKA: Pokret koji vodite sa Janisom Varufakisom, DiEM25, želi da ukaže na to da je demokratija u Evropi moguća, pod uslovom da se sistem, na neki način, promijeni. Da li je to još jedna utopija, ili je to zaista moguće uraditi do – kako ste naveli – 2025. godine, te na koji način?
HORVAT: Naravno da to jeste utopija. Ali ako danas nemamo utopije, nemamo više nikakvu šansu. Pogledajmo Evropsku uniju danas: od mjera štednje koje su uništile zemlje periferije - Portugal, Španiju, Grčku, Hrvatsku i istočnu Evropu - preko terorističkih činova u Parizu, Briselu i Nici, koji se odvijaju sve više kao reakcija, konsekvenca jedne potupno nedostajuće koherentne vanjske politike EU, te posljedica naših intervencija u Libiji i Siriji, do izbjegličke krize i više od milion ljudi koji su ušli u EU u posljednjih godinu dana - najviše u Njemačku – i ovih zidova, ograda, ukidanja šengena, država koje se ponovo natrag zatvaraju u nacionalne države, poput Orbanove Mađarske ili Poljske... I onda, naravno, posljednje što se dogodilo jeste izlazak određenih zemalja iz EU – Bregzit. Kada sve to stavimo zajedno, vidimo da se EU zapravo raspada i da je situacija zaista slična 1930-tim godinama prošlog stoljeća. Moramo da se pokrenemo svi mi danas – i mladi, i stari, i ljevica, i liberali, socijaldemokrate, intelektualci i misleći ljudi – da shvatimo što se zbiva, a mislim da su ove stvari koje sam spomenuo već evidentni simptomi raspada. Ako imamo tu istorijsku odgovornost, moramo i da se potrudimo da to promijenimo. Zato smo osnovali pokret DiEM25 koji ima već više od 10.000 ljudi u cijeloj Evropi, koji su pristalice i aktivisti i rade s nama da ponude neki drugačiji model EU.
ANALITIKA: Sve ste započeli planirano, vrlo dobro organizovano, sa jasno definisanom platformom. Ali, što ljevičarske ideje, prije svega – socijaldemokratija, znače danas u regionu, kada stranke s tim predznakom teže samo osvajanju vlasti, i to na bilo koji način?
HORVAT: Prije svega, moram reći da DiEM25 nije tipičan ljevičarski pokret. Imamo pristalica među socijaldemokratama, liberalima, konzervativcima... Čak i među bankarima i finansijskim centarima. Naravno, s njima uvijek treba biti oprezan, ali i oni su rekli da bi raspad EU bio loš po njihov posao, pa podržavaju neke od ideja za koje se DiEM25 zalaže.
Tačno ste detektovali ključni problem, a to i jeste socijaldemokratija. Kada pogledate većinu socijaldemokratskih stranaka iz našeg regiona, ali i Evrope: uzmite samo njemačke Socijaldemokrate ili takozvane Socijaliste u Francuskoj – a to je Oland, oni više nemaju ništa zajedničko sa bilo socijalom, ni sa demokratijom. Dakle, više uopšte nijesu socijaldemokrate. Oland koji bi to trebalo da bude „veliki ljevičar“ protura jednu od najradikalnijih reformi tržišta rada, pa se Francuska, koja je ostala jedini bastion sa radnom sedmicom od 35 sati, zapravo sada priklanja vodećem neoliberalnom modelu tržišta rada. Ako pogledate socijaldemokrate na Balkanu, upravo je tokom njihove vlasti još više produbljen model takozvane „tranzicije“, odnosno privatizacije državne imovine, rasprodaje preduzeća, banaka, a sada su na redu obrazovanje i zdravstvo – koji se postepeno već naplaćuju – a na kraju dolaze prirodni resursi.
Najveća tragedija današnjeg doba - i mislim da to jeste nešto čime se ljevica i teorijski i politički mora pozabaviti s obzirom na cijelu oslikanu situaciju - jeste da socijaldemokratija koja bi funkcionisala izgleda kao radikalna mjera. Čak i mjere za koje se, recimo, zalaže francuski ekonomista Toma Piketi, a to je progresivno oporezivanje najbogatijih slojeva stanovništva, jeste jedna tipična socijaldemokratska mjera. Ona, sama po sebi, nije radikalna jer ne mijenja srž sistema, nego se samo bavi redistribucijom bogatstva. Ali, kada bismo to progresivno oporezivanje imali danas, ono bi bilo radikalna mjera. Kada bismo danas imali ono što su 70-tih godina imale takozvane države blagostanja, socijalne države, a to su besplatni zdravstveni i obrazovni sistem i penzije, sve bi to bilo radikalno. Danas smo u situaciji da niko od moje generacije, kada čuje riječ „penzija“, ne očekuje da će to ikada imati. To je nabolje ilustrovao bivši italijanski premijer Mario Monti kada je rekao da nove, „Erasmus“ generacije moraju da se naviknu na to da neće imati stalan posao, penziju i da moraju da se prilagode tržištu. I to je, bojim se, situacija koju socijaldemokrate danas ne uspijavaju da riješe, jer su se već priklonili kapitalu. Zato svaki pokret koji želi da bude radikalan, koji želi drastično da promijeni situaciju, mora da propituje što se danas dešava sa socijaldemokratijom.
ANALITIKA: Crna Gora je trenutno „na vjetrometini“ kada su u pitanju strane investicije. Zbog težnje članstvu u NATO – koje je sada već izvjesno – Rusija je povukla određene poteze da „zaštiti“ svoj prilično veliki kapitala kojim je, u stambenim jedinicama, „zasula“ cijelo primorje. Novi u igri su Kinezi, koji sada rade auto-put. Postoji li mogućnost da ćemo jednoga dana i sa njima doći u sličnu situaciju?
HORVAT: Zanimljivo je gledati države našeg regiona u kontekstu geopolitike, pogotovo one koji još nijesu dio EU. Slično tome što se događa u Crnoj Gori, dogodilo se i u Srbiji, gdje postoji jak ruski uticaj i kapital kroz „Gazprom“. Potom, tu je jak kineski uticaj, jer oni sada grade prugu između Beograda i Budimpešte. Ona je dio velikog geopolitičkog plana Kineza koji se zove Novi put svile (New Silk Road), koji bi trebalo da ubrza transport jeftine robe iz Kine u Evropu, a koja se do sada prevozila brodovima. I ono što sada možete vidjeti na novim, velikim protestima „Ne da(vi)mo Beograd“ jeste projekat Ujedinjenih Arapskih Emirata – Beograd na vodi. Dakle, već u Srbiji, koja pretenduje na članstvo u EU, imate jak i kineski, i ruski, i arapski uticaj.
U Bosni i Hercegovini je to prilično slično, jer imate jak arapski uticaj i, što je veoma zanimljivo, gdje je nedavno u posjeti bio turski premijer Redžep Tajip Erdogan što znači da je jak i turski uticaj. U geopolitičkom interesu i perspektivi, to pokazuje još jednom da se EU očigledno raspada i da nema svoju strategiju. Kao rezultat mjera štednje, interne politike koja uopšte ne funkcioniše jer se sprovode nove mjere poput privatizacije, te vanjske politike, EU polako gubi geostrateški interes koji je nekada imala.
Upravo je Grčka dobar primjer toga. Prije nekoliko sedmica bio sam u njihovoj luci Pirej koju je sada vlast Aleksisa Ciprasa – da bi tragedija bila veća – prodala, pa je Kinezima pripalo 67 odsto. Kada dođete u Luku Pirej, sada imate grčki dio u kome su, u tom trenutku, radnici štrajkovali već 20 dana, pa nije bilo ni punjena, ni transporta kontejnera. S druge strane, kineski dio pod vlasništvom COSCO-a, radio je bez problema. Još jedna razlika u kineskom dijelu – koji je na grčkoj teritoriji – jeste da tamo radinici već sada imaju manje plate, da nemaju pravo na kolektivni ugovor, niti organizovanja sindikata. Dakle, ono što se sada događa jeste da je, upravo kao rezultat mjera štednje i onoga što je EU uradila Grčkoj, EU „otvorila dio trbuha“ vlastite teritorije kroz koju sada penetrira kineski, arapski, ruski, turski kapital. To će imati dalekosežne konsekvence, pa i u smislu radničkih prava. Ono što se događa u Grčkoj kao neka vrsta eksperimenta – upravo ovim primjerom ukidanja kolektivnih ugovora, sindikata, smanjivanja nadnica i slično – već se „preliva“ u centar EU. I onda dolazimo do Olandove reforme rada koji, zapravo, pokušava da napravi to isto u jednoj od najznačajnijih država EU. U tom smislu, Crna Gora je samo dio većih geopolitičkih gibanja, koja ovdje imaju specifične rezultate i koji su možda donekle različiti. No, to samo pokazuje da nacionalna država kao takva više nema moć koju je nekada imala.
ANALITIKA: Konačno, i Turska se u posljednje vrijeme trudi da na neki način poveže, „vrati“ dominaciju na teritorijama koje su nekada pripadale Otomanskom carstvu – što prije svega rade širokom mrežom kulturnih centara. Da li takve institucije mogu da imaju uticaj – i kakav - u jednoj zemlji?
HORVAT: To se ne događa samo sa Turskom. Ako uzmete, recimo, Katar, on svoj ekonomski uticaj širi, pored ostalog, kroz kulturni uticaj - prije svega novinarstvo na globalnom nivou (sjedište Al Džazire - prim.aut). Turska radi slično, a ne bih potcijenio ni turske sapunice kao kulturni proizvod koji utiče na generalno stanje u društvu. No, nije to ništa novo. Pa, to su Amerikanci radili sa Holivudom. A Holivud je jedno od najjačih oružja američke kulture – uz muziku i čitav taj imaginarijum Amerike. Na našim prostorima zbog otomanskog uticaja postoji možda veća inklinacija tome, jer postoji neki otpor ka Americi. Dakle, definitivno se može reći – barem kao pretpostavka – da prvo dolazi kulturni uticaj pa kolinijalizam kroz kapital.
Kristina JERKOV
Foto: KotorArt/Duško Miljanić
