Umjetnici, naročito muzičari, ne mogu baš da se pohvale radnim prostorom i njegovim kvalitetnim rješenjima, smatra violinista Marko Simović. Dugogodišnji član Crnogorskog simfonijskog orkestra i profesor u Muzičkoj školi "Vasa Pavić", ujedno član sindikata kulture, podsjeća da postoji veliki broj adaptiranih zgrada, studija, podruma, ali se oni ne mogu smatrati radnim prostorom.
- Ne prejudiciram, u državi treba da se pravi ansambl koji bi bio operskog ili baletskog karaktera, ali to je još jedan od problema jer je zanimljivo da u Crnoj Gori ne možemo da izvedemo ni balet ni operu. U XXI vijeku - to je poražavajuća činjenica - dodaje on.
Naš sagovornik podsjeća da radni prostoru kome crnogorski umjetnici pokazuju domene svog stvaralaštva - itekako postoji, kao i interesovanje za njihov rad.
- S druge strane, manjka kritička svijest o tome što je sve dobro. Ako bismo uzeli crnogorske medije i aktivno pratili što se sve dešava na crnogorskoj umjetničkoj sceni, onda bismo zaključili da je sve svjetsko, sve evropsko, planetarno poznato, jedino, neprikosnoveno i samo kod nas. To je daleko od istine. Kritički osvrt je neophodan da bismo sami sebi pomogli da budemo bolji - ističe on.
No, postoji potencijalna opasnost da stručnih kadrova bude sve manje, naročito u muzici, jer je bi reforma muzičkog obrazovanja mogla da dovede do ukidanja muzičkih škola u obrazovnom sistemu Crne Gore.
- Dovođenje edukacije tog obrazovnog profila u privatnu sferu, garantuje samo jednu stvar - kontinuitet nedostatka kadra na domaćem tržištu i prakse da se ti kadrovi dovode iz drugih sredina. A uz kvantitet, i manjak određenog kvaliteta, s obzirom na to da ne možemo da priuštimo da platimo najbolje. Pošto smo zemlja u kojoj je socijalna kategorija osnovna i prva o kojoj treba da razgovaramo, a imajući u vidu da roditelji neće moći da priušte realnu cijenu muzičkog obrazovanja u školama, doći će do velikog odliva đaka i smanjene potrebe za kvalifikovanim kadrom koji trenutno radi sa tom djecom. I - gdje ćemo onda s tim ljudima?
Simović kao primjer navodi da Njemačka nema državno obrazovanje na nivou nižih muzičkih škola, već je ono svedeno na privatne radionice, koje su kvalitativno ispod naših škola, te dodaje da se u tome "možemo pohvaliti i da smo bolji od razvijenije sredine".
- Ukoliko se muzičko obrazovanje "prevede" na privatni nivo, na prvo mjesto će doći pitanje profita i kapitala, što znači da ni država neće imati udjela u kvalitetu ponude. Dakle, juriće se profit, a za to ne mora da se nuditi kvalitet. I u rezultatu će nastati potpuni haos - potcrtava naš sagovornik.
Kako bi se kulturna dešavanja i institucije oslobodile epiteta da u uvijek "na grbači države", Simović kaže da upravo država mora da obezbijedi preduslov za finansiranje iz privatnih izvora.
- I mora da obezbijedi rukovodeći kadar koji će znati da platinasti sponzor ne može da da 20.000 eura godišnje, jer toliki novac može samo da obezbijedi mali logo na dnu papira. To je nešto o čemu moramo da pričamo i što prije nađemo model rješenja. A siguran sam da ćemo, kada sami obezbijedimo ove preduslove, veoma lako doći do društveno odgovornih pojedinaca u privredi koji će itekako da ulažu u kulturu, jer će shvatiti da od toga imaju interes - dodaje on.
Kao primjer navodi kako Opština Budva "kvalitetno ulaže novac u jedan profitabilan festival na Jazu, koji okuplja zvučna imena i eminentne zabavljače iz cijeloga svijeta, i od toga ostvaruje značajan profit".
- Festivalu se od samog starta pomaže novcem poreskih obveznika, koji će im obezbijediti priliv velikog broja turista - onih koji će ostvariti veliki broj noćenja, koji će potrošiti veliku količinu novca u restoranima ili na telefonske pozive, koji će popiti veliku količinu raznoraznog skupog budvanskog pića... Opština Budva ne dobija direktan povraćaj tog novca, ali će te hiljade eura koliko je uložila, tim istim poreskim obveznicima donijeti profit od možda nekoliko stotina hiljada eura. Zato je to dobra investicija - zaključuje Simović.
ANALITIKA: Već izvjesno vrijeme u stručnim krugovima može se čuti kako muzičko obrazovanje više neće biti besplatno. Što bi to moglo da izazove na crnogorskoj umjetničkoj sceni?
SIMOVIĆ: Kvalitet muzičkog obrazovanja nije zagarantovana norma. To zavisi od dispozicije pojedinca i ponude na tržištu obrazovanja. Mislim da je trenutna ponuda na tržištu obrazovanja dovoljno kvalitetna da, uz tu dispoziciju pojedinca, može da se odškoluje dobar umjetnik. Na žalost, ponuda na tržištu muzičkog obrazovanja u Crnoj Gori nije dovoljno rasprostranjena da pokrije potrebu za svim nedostajućim kadrovima. Štoviše, potencijalna reforma muzičkog obrazovanja koja, na neki način, predviđa ukidanje muzičkih škola u obrazovnom sistemu Crne Gore i dovođenje edukacije tog obrazovnog profila u privatnu sferu, garantuje samo jednu stvar - kontinuitet nedostatka kadra na domaćem tržištu i prakse da se ti kadrovi dovode iz drugih sredina. A uz kvantitet, i manjak određenog kvaliteta, s obzirom na to da ne možemo da priuštimo da platimo najbolje. Pošto smo zemlja u kojoj je socijalna kategorija osnovna i prva o kojoj treba da razgovaramo, a imajući u vidu da roditelji neće moći da priušte realnu cijenu muzičkog obrazovanja u školama, doći će do velikog odliva đaka i smanjene potrebe za kvalifikovanim kadrom koji trenutno radi sa tom djecom. To su kompleksna pitanja na koje ne vidim odgovore, niti ih je iko ponudio u dosadašnjim razgovorima na tu temu.
Moram da primijetim kako je manjak kvalitetnog rješenja u jednoj Njemačkoj pokazatelj da ne bi trebalo olako da se igramo time. Dakle, Njemačka nema državno obrazovanje na nivou nižih muzičkih škola, nego je ono svedeno na privatne radionice, koje su u kvalitativnom smislu mnogo ispod nas, pa se možemo pohvaliti i da smo u nečemu bolji od razvijenije sredine.Parafraziraću kolege iz Njemačke koje kažu da je stanje na kod njih - katastrofalno, jer ne obezbjeđuje elementarno znanje muzičkim poslenicima koji se školuju za taj posao. Zato onda najbolji studenti na akademijama u Njemačkoj dolaze iz obrazovnog profila istočnoevropskih zemalja - koji je, na neki način, i kod nas prisutan - i gdje je muzičko obrazovanje, ipak, državni posao.
S druge strane, ukoliko se muzičko obrazovanje "prevede" na privatni nivo, na prvo mjesto će doći pitanje profita i kapitala, što znači da ni država neće imati udjela u kvalitetu ponude. Dakle, juriće se profit, a za to ne mora da se nuditi kvalitet. I u rezultatu će nastati potpuni haos. Lično mislim da to nije dobro rješenje.
ANALITIKA: Svjedoci smo da za mnoge potrebe pozivamo umjetnike sa strane, a u muzici je to najprimjetnije. Isto je i sa gostujućim profesorima; nekada je bila čast pozivati ih, jer nijesmo imali dovoljno kadra. Takođe, umjetnost je bila na višem nivou i kao dio redovnog obrazovanja. Sada je broj časova smanjen, kao i obim gradiva, što vodi padu opšte kulture. Da li to doprinosi propadanju cijelog društva?
SIMOVIĆ: Apsolutno, jer mi sada ni na polju profesionalne kulture nemamo kvalitetna rješenja, ili makar ne na zavidnom nivou. Krivci smo sami, jer u određenom trenutku kada smo imali priliku, nijesmo odškolovali kadar koji nam je potreban. Da to predstavim i ovako: dijete se interesovalo za upis na Muzičku akademiju za profil koji tamo trenutno ne postoji. Odgovor je bio da taj profil neće moći da se otvori, jer bi to onda koštalo kao doktorske nauke negdje drugo, odnosno - previše novca. Tom nesavjesnom odgovoru treba postaviti potpitanja: da li je neko svjestan koliko je koštao svaki nepostojeći profil u Crnoj Gori? Koliko se novca prethodnih godina odlilo u inostranstvo za ljude koji dolaze da rade kod nas, na taj kadar koji nemamo? Zato smatra da je mnogo jeftinije sada platiti malo više i otvoriti odsjeke za nedostajuće kadrove, ali zatvoriti odsjeke za kadrove kojih je previše - što je surovo, ali realno - i nastaviti školovanje u tom pravcu.
Ako pogledamo MONSTAT-ovu potrošačku korpu, tamo negdje pod tačkom "razno" stoji i da građanin Crne Gore izdvaja pet ili najviše 12 eura mjesečno za kulturna dešavanja. Pritom, u to se ubrajaju - vjerovali ili ne - ulaznice za bioskop, što nije baš kultura već je više zabava, zatim ulaznice za festivale zabavnog karaktera i slično. Što sve ulazi u stavku, nije baš jasno razlučeno, ali se svakako ne misli samo na teatar, muziku i druge izvođačke umjetnosti. Dakle, u najbolju ruku neko može godišnje da izdvoji ukupno 120 eura za interesovanja iz domena kulture. I, da se osvrnemo na prvo pitanje, ako se još ukinu obrazovni profili na nižem nivou, mislim da je to jedan potencijalni haos. Ali, nadam se da je ovo samo moje mišljenje, kao aktivnog učesnika u umjetničkim procesima, kako prosvjetnim, tako i kulturnim.
ANALITIKA: O ljudima u kulturi i umjetnicima uvijek se govori kao o onima koji su na teretu državi. No, ako govorimo o profitabilnosti u umjetnosti, u muzici bi se to konkretno svelo na - turbofolk i slične "zabavne" događaje. Što ostaje pravim umjetnicima?
SIMOVIĆ: Ostaje želja da se naša sredina razvija što prije i da nivo svijesti dođe do tog nivoa da ljudi zaista požele da pođu u teatar ili na koncert, te da se nadamo da će imati dovoljno sredstava da tu ulaznicu priušte. Ako banalizujemo situaciju i kažemo da jedan koncert mjesečno košta, recimo, 50.000 eura, naravno da se ta sredstva ne mogu prikupiti od ulaznica. Ako to stavimo u širu sliku, a koncert u kontekst nekog festivala koji će za sedam večeri da priredi gostovanja nekih bravuroznih imena i izvođenja fantastičnih evropskih solista, pa se troškovi popnu na pola miliona eura, neće ni to moći da se isplati od ulaznica. Međutim, moći će da se isplati od noćenja u hotelima, od dolazaka odnosno ulaznica za prateće događaje, od marketinga na samom festivalu i drugih vanfestivalskih aktivnosti koje se u tom periodu mogu organizovati za posjetioce. Sve to u velikoj mjeri doprinosi da svaka manifestacija bude održiva.
U ovom momentu, na primjer, Opština Budva sasvim smišljeno i kvalitetno ulaže novac u jedan profitabilan festival na Jazu, koji okuplja zvučna imena i eminentne zabavljače iz cijeloga svijeta, i od toga ostvaruje značajan profit. Dakle, ulaganje Budve u taj festival je mudra politika. Festivalu se od samog starta pomaže novcem poreskih obveznika, onim istim koji su turistički poslenici i koji će im obezbijediti priliv velikog broja turista - onih koji će ostvariti veliki broj noćenja, koji će potrošiti veliku količinu novca u restoranima ili na telefonske pozive, koji će popiti veliku količinu raznoraznog skupog budvanskog pića... Opština Budva ne dobija direktan povraćaj tog novca, ali će te hiljade eura koliko je uložila, tim istim poreskim obveznicima donijeti profit od možda nekoliko stotina hiljada eura. Zato je to dobra investicija.
Mislim da itekako postoji prostor za unaprjeđenje finansiranja javnih ustanova koje se bave kulturom za podizanje njihovog kvaliteta. One trenutno jesu "na grbači" države, ali upravo država mora prvenstveno da obezbijedi preduslov da za finansiranje iz privatnih izvora. I mora da obezbijedi rukovodeći kadar koji će znati da platinasti sponzor ne može da da 20.000 eura godišnje, jer toliki novac može samo da obezbijedi mali logo na dnu papira. To je nešto o čemu moramo da pričamo i što prije nađemo model rješenja. A siguran sam da ćemo, kada sami obezbijedimo ove preduslove, veoma lako doći do društveno odgovornih pojedinaca u privredi koji će itekako da ulažu u kulturu, jer će shvatiti da o toga imaju interes.
ANALITIKA: Da li jedan umjetnik danas uopšte može da nađe svoj radni prostor u Crnoj Gori, jer je i on radnik - poput onih u fabrici, prodavnici - ali se njegov rezultat drugačije prati?
SIMOVIĆ: Umjetnici, naročito muzičari, ne mogu baš da se pohvale radnim prostorom i njegovim kvalitetnim rješenjima. Imamo veliki broj adaptiranih zgrada ili studija ili podruma... što znači da pravi radni prostor kao fizička pretpostavka - ne postoji. Ali itekako postoji radni prostoru kome mi pokazujemo domene svog stvaralaštva, a postoji i interesovanje za naš posao.
S druge strane, manjka i kritička svijest o tome što je sve dobro. Ako bismo uzeli crnogorske medije i aktivno pratili što se sve dešava na crnogorskoj umjetničkoj sceni, onda bismo zaključili da je sve svjetsko, sve evropsko, planetarno poznato, jedino, neprikosnoveno i samo kod nas. To je daleko od istine. Kritički osvrt je neophodan da bismo sami sebi pomogli da budemo bolji. Jer ako nas stalno tapšu po ramenima i govore nam da smo dobri, a mi sami znamo da nijesmo dovoljno dobri, onda će to da bude stanje koje će dugo, dugo trajati i ne mora da se rješava zato što smo - uvijek dobri. I tu je negativna kritika ne samo sastavni dio, već nego neophodnost društva. Često imamo situaciju da sami platimo kritičara da dođu na koncert. Samim tim što su plaćeni našim novcem, oni možda imaju i neku obavezu da napišu nešto pozitivno o nama. I tu je, u stvari, caka; to treba rješavati.
Na neka rješenja u kulturi i nauci čekamo isuviše dugo: zgrada Crnogorske akademije nauka i umjetnosti isuviše dugo je nezavršena, zgrada Muzičkog centra Crne Gore je isuviše dugo nezavršen objekat, Gradsko pozorište - mislim da su mnoge generacije već otišle koje su mislile da će za njihove mladosti biti napravljeno, jer se radi o skoro 70 godina nepostojanja njihove zgrade u gradu... Sve su to problemi sa kojima se moramo suočavati.
Ne prejudiciram, u državi treba da se pravi ansambl koji bi bio operskog ili baletskog karaktera, ali to je još jedan od problema jer je zanimljivo da u Crnoj Gori ne možemo da izvedemo ni balet ni operu. U XXI vijeku - to je poražavajuća činjenica. S druge strane, imamo nekoliko baletskih i operskih kuća koje možemo dovesti da predstave taj vid najkompleksnijih scenskih umjetnosti našoj publici koja za tim vapi. Jedan komercijalni bioskop u svom repertoaru je u prethodnom periodu imao premijere Metropoliten opere, Baljšoj i Marinskog teatra, i to su bile izvrsne produkcije. One se jesu pokazivale u bioskopu - što je nakaradno, ali kvalitetno rješenje kako doći do informacije što se dešava na tim "daskama koje život znače". Nekoliko puta sam odlazio, sa velikim zadovoljstvom, da to pratim i iznenadio se nevjerovatnom posjećenošću tih projekcija. S druge strane, bilo je zamjerki, jer nije bio obezbijeđen prevod, no to ni na koji način nije omelo publiku da plate tih sedam-osam eura i prisustvuju projekciji predstava na njemačkoj, italijanskom, francuskom jeziku. Dakle, interesovanje postoji, prostori postoje, samo ih moramo valorizovati, približiti ljudima i kvalitativno podići na viši nivo putem kritičke svijesti - ne samo lične, nego i profesionalne.
Kristina JERKOV
Foto: Privatna arhiva
