Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
No, kad pogledamo narodne pjesme nastale prije nego što je u Beogradu odlučeno da se intezivnom propagandom posrbljava zapadni Balkan, vidimo da u njima Srba - nema.
Najveći srpski istoričari sugerišu da današnji Srbi nijesu potomci srednjevjekovnih Srba: Narodnost koja je u svim dokumentima prije 19. vijeka navođena za stanovnike Bosne, Hercegovine, Vojne krajine bila je vlaška. U Dalmaciji se za Vlahe bio odomaćio i naziv Morlak, tako su Mlečani zvali dinarske Vlahe, pa i Hercegovce, a u starijim vremenima i neke Crnogorce iz Stare Crne Gore.
Vlasi su dio onih ljudi koje su Rimljani u antičkim vremenima zbirno Ilirima zvali, a tu (među Ilirima) bilo je još i predaka Albanaca, bilo je Kelta, Feničana i pripadnika drugih etničkih grupa. Morlaci/Vlasi su glavna etnička komponenta u narodnom biću Srba, Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, vjerovatno i Makedonaca, dobrim dijelom i Slovenaca. Crnogorci i svi drugi narodi zapadnog Balkana su starośedioci koji su primili slovenski jezik u vrijeme dok su Sloveni na ovim prostorima imali političku ili brojčanu nadmoć - od 6./7. do kraja 15. vijeka. Etnički Sloveni su na ovim prostorima doživjeli propast još krajem srednjeg vijeka, o tome sam pisao nekoliko puta, a sada prvi put pokazujem riječi akademika Radovana Samardžića koje je izgovorio 1990. godine, na obilježavanju 300 godina Velike seobe Srba. On je (prenosi akademik Vladeta Jerotić), te 1990. g. rekao:
"Ako se nešto od bogatstva i sjaja srednjovekovne države Nemanjića i sačuvalo u prvim vekovima turske vladavine, 1690-te godine preobrazilo se to u pustoš i razvalinu: ukoliko se nije sklonio, narod je pobijen ili odveden u sužanjstvo. . . Ako se jednom narodu nekoliko puta u njegovoj istoriji zadaju ovakvi udarci, da li je on, posle svega, upravo taj narod o kome se govori, koji je planiran u genetskom jezgru istorije, kakav je mogao biti?" (Vladeta Jerotić, Vera i nacija, Beograd 2005, strane 56, 59 i 60)
Da li su Srbi-Sloveni iz srednjeg vijeka mogli biti današnji Srbi, pita se Samardžić. Mogli su biti, ali je istorija drugačije odredila, tako današnji Srbi imaju malo veze sa Slovenima-Srbima iz vremena Nemanjića.
Isto ovo, da se genetsko jezgro Srba promijenilo, pisao je još jedan akademik SANU, Sima Ćirković i to sam predstavio u tekstu "Neugodno razbijanje velikosrpskih iluzija". Radovan Samardžić je najznačajniji srpski istoričar specijalizovan za razdoblje osmanlijske vlasti na zapadnom Balkanu, a Ćirković najznačajniji srpski medievista.
Vlasi u Dalmaciji u 19. vijeku: U želji da suzbije vlaško etničko narodno ime, srpska elita iz prve polovine 19. vijeka proklamovala je kako je Vlah podrugljiv naziv, to su izmislili, Vlah je prije svega bio i ostao - etnički termin. Na stanovištu da je Vlah podrugljiv naziv bio je i Vuk Karadžić, međutim, on u knjizi "Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima” (Beč, 1852, str. 68), pošteno prikazuje da narod u Dalmaciji sebe Vlasima imenuje, piše:
„U Dalmaciji građani i varošani i ostrvljani zovu Vlahom svakoga seljaka sa suhe zemlje, koje mu drago vjere, a što se našijem jezikom onamo zove Vlah, ono se Talijanskijem i po ovome Nemačkijem zove Morlak (Morlacco). Riječ ova Vlah onamo nije nikakva poruga, jer i sami Vlasi za sebe reku, n. p. kad se kakav pravda da kakvoga gospodina nije dočekao ili ugostio kao što treba: ‘oprostite gospodine, mi smo Vlasi; u vlaškijem kućama ovako se živi’.”
U Lici srpsko "etničko" ime šamarčinama uvođeno: Đorđe Popović je u časopisu Otadžbina (knjiga IX, Beograd, 1882) napisao nekrolog Ličaninu Danilu Medakoviću - publicisti, istoričaru, štamparu, sekretaru kneza Mihajla i kneza Miloša, članu SUD (preteča SANU). Popović je ispričao jedan detalj iz Medakovićevog školovanja u Lici:
"Škola, u kojoj se Danilo Medaković učio nemštini, dobi pravoslavnoga katihetu u liku učenika Lukijanova, mladoga popa Mandića. Medaković mi je pričao na kakav je praktičan način pop Mandić u časku osvestio sve katihumene, da su Srbi, a ne Vlasi. "Kako ti je ime?", zapita na prvome času najbližega maloga "vlaha" iz Like. Kad mu onaj kaza, kako se zove, zapita ga pop Mandić dalje: "A šta si ti?" Čim katihumen odgovori da je Vlah, već je dobra ćuška katihetina bila replika na odgovor. "Srbin si jadniče, kakav vlah", pouči ga uz to pop Mandić i ova pouka bila je tako uspešna da se nijedn "vlah" ne nađe više među katihumenima, nego svi veselo ispovediše da su Srbi." (strane 594 i 595)
Za pretpostaviti je da se ovo u Lici dešavalo oko 1830. godine (D. Medaković je rođen krajem 1819). Rođeni, mlađi brat Danila Medakovića bio je Milorad Medaković, Njegošev sekretar, takođe važna ličnost srpskog nacionalnog pokreta 19. vijeka.
Erlangenski rukopis: Tako nazvani „Erlangenski rukopis” zbornik je usmenih narodnih pjesama pronađen u biblioteci u njemačkom gradu Erlangenu. Napisan je u prvim decenijama 18. vijeka. Ima 217 pjesama, a u originalu je, kako kaže priređivač savremenog izdanja, pisan – crkvenosrpskom finom, takozvanom „diplomatskom ćirilicom”. Ne zna se ko ga je u originalu pisao, ni kome je bio namijenjen. Autor rukopisa je zapisivao pjesme od naroda koji je sa svih strana izbjegao na austrijsku teritoriju u takozvanoj Velikoj seobi Srba. Iz zapisanih pjesama jasno je da su kazivači pjesama bili iz: Makedonije, ima ikavskih pjesama, pjesama o junacima iz Dalmacije, pjesama iz Bosne, neki kazivači su bili sa teritorije današnje Crne Gore – iz Zete i Podgorice i naravno, bilo ih je iz Srbije. Pjesme su raznorodne: ljubavne, lirske, junačke, balade, nekoliko varoških... Knjigu „Erlangenski rukopis, popularno izdanje” objavila je „Univerzitetska riječ” u Nikšiću, 1987. godine. Knjigu su priredili germanista Radoslav Medenica i Dobrilo Aranitović. Rukopis koji je pripremio Medenica 40 godina su izbjegavale da objave najznačajnije sroske institucije kao što su SANU, Matica srpska, Srpska književna zadruga, a razlog je jednostavan - u ovoj pjesmarici iz 18. vijeka ni na jednom jedinom mjestu nema riječi – Srbin i Srbi! U pjesmi br 90 "Pogibija Iva kapetana u Moroviću" nalazimo stihove "Dokle mi je grada Morovića / i u gradu Vlašića uskoka / ne bojim se Turak' Bosanlija." (str 186) Morović je naselje u Srijemu, u Srbiji. Prema popisu iz 2002. u njemu živi 1889 Srba i 179 Hrvata. Vlaško ime je poodavno iskorijenjeno.
Pjesma broj 167 nosi naslov "Turkinja kuša Vlaško momče", neki od stihova: "Vlaški junak s Turkinjom djevojkom, / pobjegoše u goru zelenu." (str 323)
Ako bi se kroz istoriju i literaturu susreli sa terminom Vlah, objašnjavano nam je da je to pogrdan naziv, ako je tako, kako to da uz pogrdan naziv u ovoj pjesmi staroj 300 godina ide epitet - junak?
Rus Giljferding objavio pjesmu o Obiliću iz 1758. godine: Ruski slavista i istoričar Aleksandar Giljferding predstavio je jednu pjesmu o Kosovskoj bitki koju je našao polovinom 19. vijeka. Pjesmu je našao u jednom zborniku pjesama naslovljenom „Popjevke slovinske skupjene g. 1758. u Dubrovniku”, zbornik se nalazio u biblioteci Franjevačkog samostana u Dubrovniku. Neki od stihova u pjesmi su "Al' je Vuka rodila l'jepa od grada vladika / A Miloša Kobilovića jedna mlada Vlahinjica." (Aleksandar Giljferding, Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji, Sarajevo, 1972, str 218) U starijim vremenima imenica ženskog roda vladika znčila je - vlastelinska žena ili kćerka.
(K)Obilić je dakle u starim narodnim pjesmama Vlah, a ne Srbin, što je po njegovom prezimenu i logično, jer je u kasnom srednjem vijeku jedna od glavnih djelatnosti Vlaha bio uzgoj i čuvanje konja, Sloveni-Srbi se time nijesu bavili. Istorijska nauka nije tačno utvrdila ko je na Kosovu u junu 1389. ubio sultana Murata.
Valtazar Bogišić objavio zbirku pjesama starijih od 19. vijeka: Čuveni pravnik Valtazar Bogišić je 1878. u Beogradu objavio zbirku narodnih pjesama "Narodne pjesme - iz starijih, najviše primorskih zapisa". U knjizi je objavio narodne pjesme koje su nastale do 19. vijeka, kaže u predgovoru: "U ovoj zbirci naprotiv, sabrane su samo one pjesme koje su bile zabilježene tečajem prošlih vjekova." Pjesme je sakupio u Boki Kotorskoj (Kotoru i Perastu), u Dubrovniku i Dalmaciji. Na oko 350 strana ima 130 pjesama i nema niti jedan pomen Srba. Ovu zbirku pjesama možete čitati na linku. U stihovima ima dosta pomena Vlaha, evo nekih stihova:
"Da ćeš stavit' carine po lijepom vlaškom zemljom,/ . . . ni da mene preklinju tužn Vlasi siromasi." (str 106).
"Vlašić dobar junak,/ . . . Vlašiću junaku." (str 143)
Pjesma br 87 je o Kraljević Marku, a u pjesmi se kaže "Skupićemo Vlahe svojevoljne." (str 239)
Pjesma br. 90 takođe je o Marku Kraljeviću koji je predstavljen kao Vlah (što je prema istorijskim izvorima uistinu i bio), ovako počinje: "Car čestiti jasak učinio, / Da se ne pije uz ramazan vina, / Da se ne nose zelene dolame, / Da ne igra Vlašić uz Turkinje. Kraljević Marko za to i ne haje, nego pije uz ramazan vino, / I on nosi zelenu dolamu, / I on igra Vlašić uz Turkinje." (str 246)
Nije jasno da li je Vlašić ovđe etničko ime, ili se misli na vlaško kolo, ali, na kraju mu dođe na isto.
Znamo da je Njegoševu srpsku svijest formirao njegov učitelj Sima Sarajlija, pa Njegoš u Gorskom vijencu pjeva: "Mićunović i zbori i tvori! / Srpkinja ga jošt rađala nije / od Kosova, a ni prijed njega." i još "Srpskoj kapi svud ime pogibe. / Postadoše lafi ratarima, / isturči se plahi i lakomi - / mlijeko ih srpsko razgubalo!" A u Bogišićevoj pjesmarici etnonim je drugi, a stihovi slični - "Vlahinja me nije porodila, ni vlaškijem ml'jekom podojila." (str 304) Etnonim ženskog roda Srpkinja, kad je u pitanju teritorija današnje Crne Gore, nikada prije Njegoša nijesam sreo. Njegoš je prvi čoek u istoriji Crne Gore koji je Crnogorke proglasio Srpkinjama. Možda je prije Njegoša neko napisao za Crnogorke da su Srpkinje, ali ja to nijesam pročitao. Ovi uporedni stihovi su izvanredan primjer kako se mijenjalo etničko ime na ovim prostorima. Od Vlahinja i Crnogorki - do Srpkinja. Od vlaškog - do srpskog mlijeka. A vidimo i uticaj narodne poezije na Njegoša.
Pjesma o pobjedama Crnogoraca na Martinićima i Krusima: Dr Božidar Šekularac je u knjizi „Dukljansko-crnogorski istorijski obzori” (Cetinje, 2000), objavio pjesmu iz 1803. godine, o pobjedama Crnogoraca u bitkama protiv Mahmut-paše Bušatlije na Martinićima i Krusima 1796. godine. Pjesma je sastavljena u Trstu, a štampana u Budimu. Kompletnu pjesmu imate na sajtu www.montenegrina.net pod naslovom "Pjesn C(e)rnogorska", o pobjedama u bojevima 1796. godine" - i u ovoj velikoj pjesmi riječi Srbin i Srbi ne postoje, a znamo da su koju deceniju kasnije sve crnogorske pjesme napunjene Srbima. Pjesmu su 1803. godine sastavili hercegovački mitropolit Gagović i iguman Vićentije Rakić. Dva velikodostojnika pravoslavne crkve početkom 19. vijeka ne znaju za srpsku narodnost, u pjesmi nema pomena o Srbima! Prvi srpski ustanak nije bio ni počeo, srpska ideologija nije bila formirana (iako su neke ideje već postojale). Zato u pjesmi i nema „srbskih vitezova” junaka „srbskoga roda i poroda” i slično.
Morlaci/Vlasi "prekrečeni": U ponekoj narodnoj pjesmi nastaloj prije 19. vijeka i ima tragova srpskog etničkog imena, ali, pokazao sam koje je etničko ime preovladavalo u narodnim pjesmama do 19. vijeka: u Crnoj Gori - crnogorsko, u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i šire - vlaško.
Ono što je do 19. vijeka bilo - vlaško, tokom 19. vijeka je 'naučnom' metodomabrakadabra pretvoreno u - srpsko. Istoričar Živko Andrijašević jednom je rekao, misleći na istoričare iz regiona, parafraziram: „Mi kada falsifikujemo ne radimo to po malo, mi krečimo sve”.
Prosto, elita pravoslavaca (i elita rimokatolika takođe) odlučila je da "prekreči" vlaško etničko ime. Tako su izmišljeni Srbi u Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni, Dalmaciji, Hrvatskoj.
Mišljenja sam, da su krajem srednjeg vijeka postojali Srbi u ovom obimu i sa ovom narodnom sviješću koju danas imaju ljudi koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi, da bi se ti i takvi Srbi od Turaka oslobodili još u 17. vijeku. Ali dugo je vremena trebalo da se pravoslavci objedine pod jednim, istina vještačkim i izmišljenim - srpskim imenom.
Postoji poslovica koju uglavnom Srbi izgovaraju, dosta puta je izrečena poslije uvođenja višepartizma u ex-Yu: „Ne daj Bože da se Srbi slože!”, a druga varijanta ove poslovice glasi: „Daj Bože da se Srbi slože”. Radi se o novokomponovanim poslovicama, a u originalu ova poslovica se odnosi na jedan drugi narod. Vuk Karadžić je knjigu „Narodne srpske poslovice i druge različne, kao one u običaj uzete riječi” štampao na Cetinju 1836. godine. Prije 180 godina zabilježio je poslovicu koja je glasila: "Ne ujedini Bože vlaha! (kažu, da se tako Turci mole Bogu)." Molba bogu nije uslišena, dinarski Vlasi (kao glavna etnička komponenta naroda na zapadnom Balkanu), izmislili su zajedničko - srpsko nacionalno ime (po nekim Slovenima iz srednjeg vijeka) ujedinili se oko istog cilja - i izbačili Osmanlije sa Balkana.
