Iz svog dugogodišnjeg iskustva kaže da ljudi sa prostora bivše Jugoslavije vole da se porede sa drugima jer im to budi dvije osobine.
„Jednu gdje uglavnom osjećamo da smo od drugih superiorniji i za to navodimo primjere poput, kod nas svi dođu da se opuste, da osjete svoju dušu, da se dobro provedu i da vide šta je pravi život; a drugu gdje smo negdje osujećeni ili željni nekog standarda ili uređenog života u mnogim drugim djelovima planete – naravno ne poredimo se s Afrikom ili čak Azijom već najčešće sa Evropom ili Amerikom“, smatra sagovornica Portala Analitika.
ANALITIKA: Uskoro ćete u Podgorici predstaviti metodu Ples sjenki. Šta je to Ples sjenki?
FEKOVIĆ:Ples sjenki je autorska metoda slobodnog pokreta koja se rodila iz mog terapeutskog rada, gdje sam osjetila da postoji potreba da se ljudi poslije rada s umom, emocijama i dušom svjesno pozabave i tijelom, jer inače ono nastavlja da stoji u vremenu i prostoru starih povreda, događaja i trauma. Tijelo je važan dio nas – ono je poštar naših unutrašnjih stanja, naše duše, i kroz tijelo možemo doseći najdublje nivoe podsvjesnog i nesvjesnog. Sjenke koje vladaju svakim dijelom našeg bića su inspiracija koja dolazi iz mog psihološkog obrazovanja i predstavljaju K.G.Jungovski kocept senki tojeste odbačene djelove našeg bića, koje ne prihvatamo i koje još uvijek nismo svarili – te baš one najviše vladaju nama. Kada ih prepoznamo i pustimo da budu takve kakve jesu, one postaju naša podrška i snaga. Kroz spoznaju onog mudrog u nama, kako je to Rumi vrlo istinito opisao, svaka rana je mjesto ulaska svjetlosti. Ples sjenki je zapravo ples sjećanja na to ko smo mi zaista – i to u svim starim tradicijama dolazi kroz neku vrstu transa, tojeste tjelesnog i emotivnog prepuštanja da istina izađe na vidjelo.
ANALITIKA: Kako to plešu sjenke?
FEKOVIĆ:Ples sjenki je svjesni pokret i osjećanje onoga što izađe na površinu kada smo na takav način prepušteni – bez koreografije, zabrana, kritike, osuda ili prosuđivanja. Kada ostanemo sami sa sobom u slobodnom pokretu gdje je sve dozvoljeno uglavnom se odmah pojave naše sjenke –zabranjeni i zaboravljeni djelovi nas koji su tu da nas podsjete da ne smijemo biti ono što jesmo. Pa npr. moji kukovi neće da se puste onoliko koliko bih ja voljela da slobodno zamahnem ili moje ruke se osjećaju rigidno i sputano a voljela bih da mekano, kreativno i znatiželjno vajam po vazduhu oko sebe. I to su samo tjelesni doživljaji ... a ima toliko puno mentalnih ili emotivnih programa koji se uključe u trenutcima kada imamo namjeru da budemo spontani. I stoje tako ispred nas kao neprevaziđeni kineski zidovi. Spoznaja koliko smo time limitirani zna biti vrlo bolna, ljutita ili puna straha da nećemo doći do izražaja – zato je bitno da smo u stalnom ritmičnom pokretu jer kada nastavljamo da koračamo kroz ta stanja koja iskoče iz sjenki našeg bića mi ih prevazilazimo i puštamo se dublje ka našoj suštini, ka našim punim kapacitetima time što pratimo talas ritma života. Takođe je važno napomenuti jednu cjelinu egzistencije koja se dešava tokom Plesa sjenki. Desna i lijeva hemisfera mozga se spajaju kada se krećemo, slušamo riječi (ulazimo u meditativni ples ili prepuštanje) i slušamo muziku (određene ritmove koje pokreću određene pokrete, emocije i eventualno događaje u nama). To je važno jer smo u toj polarnosti desnog i lijevog, ženskog i muškog, emotivnog i logičnog, unutrašnjeg i spoljašnjeg pokreta često odvojeni – i tako nastaje tiha patnja. Često osjećamo da imamo toliko puno želja a toliko malo mogućnosti. Nekada se plesači samim tim što su pustili sebe da na radionici budu razigrani osjete kao da su sebi dali ogromnu dozvolu da smiju da budu slobodni i svoji. A na radionici se često desi i mnogo više od toga – i svaki plesač ima neku svoju priču koja ga za toliko više ispriča samom sebi.
ANALITIKA: Akreditovana ste terapeutkinja za metodu Porodični raspored. Šta je to što najviše „muči“ ljude sa ovih prostora da bi mogli da nastave dalje?
FEKOVIĆ:Ljudi sa ovih prostora već decenijama, da ne kažem vijekovima unazad, i pored svih dostignuća, razvoja i globalizacije i dalje pate od egzistencijalnih strahova – to su strahovi koji su svakako duboko ukorijenjeni u našoj istoriji koja kao da jednako boli danas, koliko je boljela u vrijeme traumatičnih dešavanja, tojeste raznovrsnih konflikata. Ono što je za nas postala tradicija jeste konfliktno ponašanje iz generacije u generaciju koje se jedino može zaustaviti takozvanim “spiritualnim zaobravljanjem” onoga što je bilo. To nije isto što i preći preko nečega, ili biti veći/bolji čovjek i oprostiti, već je to prije jedno prihvatanje prošlosti onakve kakva već jeste – a ona je prije svega završena, i mi smo pred događajima prošlosti nemoćni. Nikako da to kolektivno svarimo, ta pozicija nam se nikako ne dopada. I onda pokušavamo da promijenimo nepromjenjivo, zato mnogo patimo, jer pokušavamo da budemo previše moćni, kao kontrateža nemoćnim situacijama koje su nam izazvale toliko puno boli. Zbog toga imamo razne strahove od života poput: anksioznosti, paničnih strahova, depresije, raznih strahova od gubljenja kontrole, a naravno i probleme s novcem, uspjehom, ostvarenjem u ljubavi i seksualnosti i tako redom. Ali takođe kolektivno obolijevamo od raznih ozbiljnih bolesti kojih se plašimo jer ih ne razumijemo – npr. autoimune bolesti su svakako vrsta autodestruktivnog programa, znači da smo sve u svom životu uložili da bi smo igrali protiv svoje suštine. Da bi se takvi unutrašnji programi zaustavili prije nego nas zaista dokrajče, treba pogledati koji dio sebe mi pokušavamo tako precizno da uništimo. To može biti neki događaj iz prošlosti ili neki predak sa teškom sudbinom ili neka dinamika uništenja koja je u nama življa od želje za životom. Primjera ima puno – koliko god smo slični mi smo takođe i vrlo šaroliko područje.
ANALITIKA: Više od 15 godina ste proveli u inostranstvu. Koliko se razlikuju „muke“ ljudi sa prostora bivše Jugoslavije i ljudi iz zemalja u kojima ste boravili?
FEKOVIĆ:Mi volimo da se poredimo sa drugim područjima prije svega zato što nam to budi dvije osobine: jednu gdje uglavnom osjećamo da smo od drugih superiorniji i za to navodimo primjere poput, kod nas svi dođu da se opuste, da osjete svoju dušu, da se dobro provedu i da vide šta je pravi život; a drugu gdje smo negdje osujećeni ili željni nekog standarda ili uređenog života u mnogim drugim djelovima planete – naravno ne poredimo se s Afrikom ili čak Azijom već najčešće sa Evropom ili Amerikom. Međutim istina je, iz nekog mog iskustva negdje u sredini. Naravno da su svi ljudi na svetu isti kada pogledamo da svi poznajemo osnovna emotivna stanja, samo su vezana za različite događaje. Ono što razlikuje ljude sa prostora bivše Jugoslavije od ljudi koji žive na manje konfliktnim područjima je s jedne strane jedna ogromna snaga koja dolazi iz preživljavanja najgorih događaja i trauma – ali tu je naravno i naša najveća ranjivost. Tek kada do kraja osetimo koliko smo ranjivi, možemo doći do svoje snage. I to je zapravo pravi razlog zašto ljudi vole da dođu kod nas i da osjete svoju dubinu! Ta dubinska snaga života koja je preživjela razne pokušaje uništenja – u tom smislu mi smo poput biljke aloe vera – koja preživljava u teškim pustinjskim uslovima i onda služi kao lijek ljudima jer ih podsjeća informacijom u sebi na snagu preživljavanja. Pošto sam živjela u Aziji, Africi i Evropi imala sam prilike da vidim različite tradicije i sudbine. Kako ljudski rod raste kroz padove i uspone, oni sistemi koji su previše kontrolisani i uređeni ne nude ljudima prostor da se iskažu u svojoj autentičnosti i različitosti, niti da naprave greške i rastu iz njih svojim prirodnim tokom već ih već u startu kažnjavaju ili isključuju ukoliko nisu ukalupljeni. Ali s druge strane, kada su sudbine naroda vezane skoro isključivo za bol,patnju, konflikt i traume i tako u krug vijekovima izgubi se osjećaj za neka osnovna ljudska prava, i počinjemo da se navikavamo na nešto što nije zaista normalno za ljude – a to je budemo debelokožci, da prestanemo da osjećamo suptilno da bi smo se zaštitili. I tako se odvajamo od svoje suštine. Svaki sistem koji vodi u neki ekstrem, a malo ih je na svetu koji nisu u toj kategoriji, nudi ljudima jednu nekvalitetnu podlogu za razvoj i život. Jedan od primjera iz Kine gde sam provela šest godina je osjećaj da je pojedinac zanemarljiv u odnosu na masu. U moru ogromne populacije jasno je vidljivo da se sve postiže tako što je većina usmjerena na zajednički cilj, što je s jedne strane zaista lijepo, a s druge strane kad je ekstremno podržana, pojedinac postaje nevidljiv. No ipak za nas na ovom području je ta lekcija o kolektivnoj slozi i podršci ipak važna i korisna, da ne kažem ljekovita.
ANALITIKA: Psihološkinja ste po profesiji a već nekoliko godina se usavršavate za Rosen metodu. O kakvoj je metodi riječ?
FEKOVIĆ:Riječ je o metodi koja koristi čulo dodira, i to svjesnog dodira, bez kojeg kako nam mnoga istraživanja ukazuju ni jedna beba ne može preživjeti, koliko god vazduha, hrane i vode dobila. Dodir je put do duše jer budi u nama ljudskost duboke empatije, zato je danas dodir toliko ozloglašen ili čak zloupotrijebljen. Edukacija za praktičara terapeuta Rosen metode traje nekoliko godina kako bi se dala šansa da se iz svakog učenika probudi sve ono usnulo što mu stoji na putu empatije – da može u potpunosti osjetiti i izdržati istinu drugog bića u svom buđenju. Kada i sami prođemo kroz svoje najtananije djelove, najvažnije blokade, uz prisustvo dobronamjernog svjedoka koji nam je tjelesna i emotivna podrška u trenutku rađanja autentičnosti koja izvire ispod bolnih mjesta, trauma i zabrana, mi smo na poseban način slobodni. To iskustvo je vrsta olakšanja da više ni mi, ni naše tijelo ne moraju nositi teret nečeg što nismo zaista mi, iako jeste u pitanju istinit događaj. Mi često nosimo odgovornosti i stisnutosti potisnutih reakcija kada nismo imali prilike, mogućnosti ili znanja da se istinski iskažemo – tijelo sve to zapamti i nosi sve do prilike kada ga neko podsjeti da je sada siguran trenutak da sve to može da pusti. Kako sam se u svojoj terapeutskoj praksi specijalizovala za tjelesnost, Rosen metoda me je sasvim prirodno privukla na tom putu praćenja istine koje nam tijelo neprikosnoveno iskazuje.
ANALITIKA: Koliko je važno da um, tijelo i duša budu u balansu i kako to da postignemo?
FEKOVIĆ: To su nerazdvojivi djelovi puzle svačijeg bića. Ako samo radimo na jednom ili dva dijela puzli koji čine celinu moraćemo da kompenzujemo i osjećaćemo da smo zanemarili dio sebe. Jedan od razloga zašto ja u mojoj praksi kombinujem više terapeutskih metoda jeste zato što sam otkrila kroz rad sa ljudima koliko se do one ljudske suštine gdje smo svi isti dolazi kroz različite puteve. Kako svi imamo različite kapacitete, nečiji put je kroz dubok terapeutski rad na nivou duše, nekome je blizak rad sa tijelom, neko se liječi kroz ishranu, neko kroz holističku medicinu i tako redom. Koji god da je put pojedinca, bitno je da oslušne šta ga poziva, koja od metoda je baš za njega/nju ključ za prevazilaženje prepreka. U današnje vrijeme brzine i preopterećenosti spoljnih informacija koje zatrpavaju suptilnost koja je neophodna za balans i buđenje kontakta sa našom dušom, rad na sebi je svakako neophodan – kao što redovno peremo zube, tako redovno trebamo održavati i psihofizičko-duševnu higijenu.
ANALITIKA: Koliko su ljudi sa prostora bivše Jugoslavije spremni da rade na sebi, s obzirom da održavate radionice u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori?
FEKOVIĆ: S obzirom da se sve te radionice ipak održavaju ja sa srećom i radošću mogu reći da su sve spremniji i da je moja misija (a svakako nisam jedina) da se vratim na ove prostore i budem u službi upravo našem području nešto što ne samo da ima smisla, već ima i fantastičnih pomaka. U radu sa ljudima se svakako suočavam sa onim najtežim djelovima koji se ponekad čine toliko strašnim da im nema lijeka, ili da niko sem nas samih to ne bi razumio ili trebao da čuje i vidi, ali upravo je suprotno. Svi smo mi ljudi, i ljudski je podijeliti sve ono što pripada ljudima jer se tako više ne osjećamo toliko izolovani i usamljeni u svojoj sudbini. Ima još puno prostora za otvranje svakako, ali prvi korak jeste da se osjeti sigurnost i hrabrost da se možemo nekome obratiti za pomoć jer nam je potrebno da se ponovo povežemo – sa sobom i drugima. Kada sami u glavi preživljavamo svoje muke, one postaju jako specijalne, drugačije od svih drugih, mnogo veće ili manje u proporcijama, i tako postajemo sasvim logično subjektivni, i ne tako dobri pomoćnici sami sebi. Ja uvijek počnem sa tim da i ja imam svoje terapeute, i ispričam neku svoju slabost koja je istovremeno i izvor moje duboke snage, jer sam uspela da je podijelim sa drugima, i da ostanem živa!
ANALITIKA: Šta bi iz svog dugogodišnjeg rada mogli preporučiti kao recept za srećan život?
FEKOVIĆ: Srećan život je za razne ljude različit koncept, i često lista različitih želja. Međutim sreća ne pripada ni na kakvim listama jer je veća od svega opipljivog što možemo da smislimo i poželimo. Ona je sama sebi svrha, jer je zapravo naša osnovna svrha postojanja – i nevezana je za naše potrebe i zadatke. Postoji životni put za svaku osobu i ako nismo na njemu ne osjećamo da smo srećni – ne suštinski. Možemo biti zaštićeni i ušuškani raznim kompenzacijama ali duboko u sebi ćemo osjećati crv sumnje dal je to zaista sreća. Da bi smo bili zaista srećni neophodno je da sve svoje snage usmerimo u pravcu traženja svog suštinskog puta, poziva i otkrivanje svoje unutrašnje istine – ko sam ja i šta ja radim ovde, šta je moj doprinos, i koje sam sposobnosti, potencijale i talente za to dobila/o, koji su moji izazovi na tom putu? Možda za početak da se svaki dan skoncentrišemo u tišini u sebe i zapitamo se ova pitanja... vjerovatno treba vremena dok dobijemo bilo kakav odgovor, osjećaj, ali ćemo za početak dobiti odgovor patnje što nismo u kontaktu sa sobom. To će nam otvoriti želju da nešto kod sebe promijenimo – i onda će se svačiji pojedinačan put otvoriti – ako svaki dan pitamo sebe suštinska pitanja dobijaćemo odgovore puzlu po puzlu. To je put sreće vjerovali ili ne – otkriće sebe. Budimo strpljivi – imamo čitav život pred sobom. A alatke koje pronađemo na putu nam svakako taj proces mogu ubrzati i olakšati.
PsihološkinjaSanela Feković će, u petak 22. aprila sa početkom u 17 sati održati uvodno predavanje o Plesu sjenki, individualnim seansama Porodičnog rasporeda i Rosen metodi, u prostorijama PR centra.Predavanje o Rosen metodi počinje u 17 sati, dok će predavanja o Plesu sjenki i individualnim seansama Porodičnog rasporeda početi u 19 sati.
Kristina ĆETKOVIĆ
