Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Meni, koji o današnjem premijeru Crne Gore nikada nijesam razmišljao emocijama i koji o političarima uopšte razmišljam isključivo u kategorijama pragmatičnosti, ta količina patologije i spremnosti na najpodlije podmetačine i prljavštine užasava i na, određeni način, deprimira. Deprimira jer u takvim uslovima nema šanse za racionalno biranje najoptimalnijih političkih rješenja za Crnu Goru. Takva količina kriminalizovanja političkih protivnika i korišćenja naprljavijih propagandnih arsenala viđena je još prema jednom političaru sa ovih prostora, sada pokojnom bivšem srpskom premijeru, Zoranu Đinđiću. Ne mogu baš reći da sam se oduševljavao u tolikoj mjeri pokojnim srpskim premijerom kao većina onih koji mu danas daju značenja preporoditelja svega i svačega, ali ga jesam smatrao, među srpskim političarima, kao čovjeka koji je ulivao najviše povjerenja da je njegova ličnost sazdana, u velikoj mjeri, od istih vrijednosti kojima sam i sam težio. Za razliku od skoro svih ostalih koji su od početka bili zadojeni velikosrpskom ideologijom, sa nijansama u načinu ostvarenja, od čega nije bio imun ni sam Đinđić u pojedinim fazama političkog odrastanja. No, nije to cilj mog pominjanja Đinđića, već medijska i politička hajka vođena protiv njega, koja se jedino mogla zaustaviti onako kako je zaustavljena. Odnosno, jedino je njegovo ubistvo moglo poništiti kod velikog broja ljudi posljedice besomučne prljave kampanje vođene protiv njega. Danas mnogi u Srbiji, koji su i sami učestvovali u tim kampanjama, suze rone za njim, ispisuju stranice i stranice bajki koje bi nastale da je ostao živ, izigravajući ljude kojima je on beskrajno vjerovao i do čijeg je prijateljstva, stvarnog ili izmaštanog, jako držao.
Kako je izgubljena pozitivna energija: Mnogi, takođe, imaju svoje verzije kako je izgubljena pozitivna energija u Crnoj Gori od 2000. godine pa naprijed. Za mene, to je raskol koji je nastao u independističkom bloku i sukob koji je zasnovan na isključivo ličnim interesima. Nakon ostvarene nezavisnosti 2006. godine, sve maske i svi obziri su pali. I ono malo ośećaja za opšti interes nakon tog datuma se potpuno izgubio. Krenulo se u bespoštedni sukob u kojem se nijesu birala sredstva i u kojima je bilo veoma malo ljudskosti. I to su radili ljudi koji su bar u nekom trenutku novije istorije bili u vezi sa današnjim premijerom Crne Gore i koji, bez obzira na kuknjavu o lošem životu i ekonomskom propadanju i njihovo nespavanje zbog brige o narodu Crne Gore, ne brinu što će đeci dati za večeru. Iako su oni svi ubjeđeni da je to posljedica njihove izuzetne pameti i vanserijske sposobnosti. Najčešće korišćena taktika je kriminalizovanje crnogorskih državnika, pripadnika vlasti i uopšte kompletne ekonomske scene, bez obzira na to što je time i njihova država dobijala te atribute. Ne misle valjda da su time bili konstruktivni u putu Crne Gore ka evroatlanskim integracijama? Pod uslovom da dijele moje stavove da je to jedini opstanak „normalne“ Crne Gore? Oni koji znaju što pišem, znaju što je za mene „normalna“ Crna Gora. Nije na odmet napomenuti da živim u drugoj državi (Srbiji) i da je daleko od istine da Crna Gora u bilo kojoj vrsti kriminala prednjači u odnosu na Srbiju. Vjerujem da je tako i drugim državama, bivšim republikama SFRJ. Čak mogu reći da većina kriminalaca iz Crne Gore svoje područje „rada“ nalazi u Srbiji, očigledno zbog većih mogućnosti. Možda to stvara sliku brojnosti kriminalaca u Crnoj Gori, ali je to, ipak , kriminal koji se odvija u Srbiji! Zanimljivo je da u nijednoj od tih novostvorenih zemalja opozicija nije od svoje države načinila „kriminalnu državu“ iz vlastoljubivih interesa. Mislim da to dovoljno govori o nama kakvi smo i zašto nam se desila i 1918-ta, i zašto ne možemo da izgradimo državu zajedničkim snagama svih, i zašto dobar dio građana Crne Gore sa ponosom ističe da se bori protiv Crne Gore.
Nesumnjivi doprinos DPS-a: Ne, neću zaboraviti nesumnjivi doprinos najjače vladajuće partije i davanje argumentacije za naduvavanje činjenica iz realnog života. Svojim ponašanjem vladajuća partija je odgurnula od sebe veliki broj korisnih mladih ljudi, koji su svoje nezadovoljstvo, nažalost, ostvarivali u protivničkoj opciji i time sebe napravili oružjem u borbi, usudiću se reći, i protiv svoje države. Uvriježio se stav da je najveći prioritet kazniti vlast za sve ono učinjeno i neučinjeno, bez obzira što se time kažnjava i država, konačno i oni sami. Nikada nijesam o tim ljudima mislio kao o neprijateljima Crne Gore, Crnogoraca, budućnosti Crne Gore ili, slučajno, ličnim, ali vjerujem da su pristali da budu instrument u jednoj nečasnoj politici iz nezadovoljstva društvenim položajem i situacijom u Crnoj Gori, koje je, vremenom, preraslo u iracionalni antagonizam. I tu i leži uzrok njihovog neuspjeha da objasne građanima Crne Gore ono što žele. U tom iracionalnom antagonizmu! Jeste li ikada od njih čuli bilo što da je dobro u Crnoj Gori, bilo što da je dobro urađeno u bilo kojoj oblasti života? Ima li išta na ovom bijelom svijetu da nije dočekano od tih ljudi sa nevjerovatnom dozom cinizma, nihilizma, omalovažavanja? Kako misle da im bilo ko vjeruje ako neće čak da priznaju notornu činjenicu da je Crna Gora, nekada najsiromašnija republika SFRJ, danas po svim pokazateljima odmah iza Slovenije i Hrvatske?! Kao ekonomista sa nemalim ekonomskim iskustvom u privredi strahovao sam oba puta, znajući strukturu i mogućnosti crnogorske privrede, i prilikom uvođenja DEM kao domaće valute i prilikom osamostaljenja Crne Gore. Uvođenje strane čvrste valute kao sredstva domaćeg prometa je kao magnetna rezonanca: sve bolesti se pokažu crno na bijelo. Samo treba viđeti kakve je posljedice uvođenje eura imalo na takve ekonomije kakva je italijanska, španska, da ne pominjemo grčku, i uskraćivanje mogućnosti za vođenje nezavisne monetarne politike (naročito pokrivanje deficita emisijom i korišćenje inflacije). Privatizacija, rusko kupovanje nekretnina, veliki priliv novca, stvorio je iluziju da se u Crnoj Gori može živjeti bez rada. Danas, kada Crna Gora živi u skladu sa svojim mogućnostima, kada nema kupaca za đedovinu i kada se ne mogu njenom prodajom kupovati skupa kola, lokali, śeđeti po kafanama, stvara se nezadovoljstvo standardom i svjesno odbija prihvatanje činjenice da je, recimo, u državi u kojoj živim i koja je u SFRJ bila kudikamo bogatija od Crne Gore, živi prilično lošije. Priče o nekadašnjem boljem životu u Crnoj Gori za vrijeme socijalizma je šarena laža nedorasle pameti i manjka adekvatnog obrazovanja. Jedino je istina da su prohtjevi bili kudikamo manji, socijalna zaštita bolje organizovana po građanina i nešto bolji odnos prema kulturi. Svako ko se bavio tada crnogorskom ekonomijom zna da su deficiti Crne Gore u to vrijeme bili čak do 40% na godišnjem nivou.
Crna Gora više trošila nego što je stvarala: Drugim riječima, Crna Gora je, iako sa najmanjim platama i standardom u SFRJ, 40% više trošila nego što je stvarala. I to se pokrivalo iz više saveznih fondova namjenjenih u tu svrhu. Pričati o Željezari, Obodu, Dakiću, ... u uslovima zatvorenog tržišta, kontigenata i zabrana, zaštitnih carina koje su išle do 50%, uz činjenicu da je to tržište imalo preko 24 miliona potrošača, i upoređivati sa današnjim uslovima u kojima posluje crnogorska privreda - maloumno je neukusno. Ništa nije ljekovito kao činjenice. Ne znam zašto ćuti ekonomska struka u Crnoj Gori i ne objasni narodu da su nerealni zahtjevi i neralna obećanja čisto zamajavanje ljudi. Ili bar da objasne koji su to potencijali koje bi oni pokrenuli i donijeli ekonomski prosperitet Crnoj Gori? Uvijek sam se grozio ljudi koji su na papiru sve mogli i za koje je na riječima sve moguće. Takvih sam se nagledao previše u životu.
Sukob u suverenističkom bloku: Sa jedne strane imamo dio independističkog bloka koji ušao u otvoren sukob sa Đukanovićem ne vodeći ni zeru računa o interesima države, a sa druge strane najjaču političku partiju koja sebe nije doživjela kao nosioca projekta stvaranja nezavisne, moderne, demokratske države, već samodovoljnu partiju vlasti i svih onih pogodnosti koje vlast donosi. Državna amnistracija se obnavljala ne iz redova onih koji imaju nešto da daju društvu, već partiokratskim kriterijumima. Kratkovido, mnogo perpektivnih mladih ljudi je gurnuto u stranu i antagonizovano, dovođeni su ljudi koji su postavljenja doživljavali kao sinekure, što je sa postojećim kadrom iz devedesetih godina prošlog stoljeća načinilo jednu inertnu, konzervativnu, nereformsku administraciju, bez namjere da sebe reformiše ili bilo što mijenja. Veliki dio te administracije, pravosuđa, službi, nije raskrstio sa devedesetim prošlog stoljeća niti se saživio sa idejom nezavisne, moderne, prozapadne Crne Gore. Malo su se zakamuflirali, malčice promjenili retoriku, ali u duši je to ista ona bjelaška pamet. U velikoj mjeri je to i jedan od razloga što su subverzivno diskretitovani svi pokušaji stvaranja nacionalnih institucija, ulaska crnogorskih intelektualaca u postojeće, otklon od kolonijalne svijesti u kulturi i obrazovanju, ... Tome je doprinjela i pragmatična, oportuna logika vladajuće partije i njenog vođstva, nedovoljno angažovanje patriotskih snaga, djelom i zbog već pomenutog razdora koji je, poput kukavičjeg jajeta, podmetnut onima koji su devedesetih godina sanjali svoju nezavisnu državu i svoje crnogorske institucije.
Šta dalje: I danas smo đe smo. Ponovo da biramo između postojećeg i onih koji Crnu Goru drže zakovanu evo skoro tri deseljeća za balkanski glib i koji nam stalno vraćaju istorijske nedoumice i katarze sa istim posljedicama. Među onima koji pretenduju da smijene postojeću vlast, takozvane građanske partije koje ne pripadaju toj ideologiji, - ne čine ni petinu. Konačno sam dobio odgovor prije nekoliko dana od portparola URA-e, Neđeljka Rudovića, da će se praviti postizborni blok URA, SDP, SNP, Demos, Demokratska partija i DF!!! Iskreno se nadam da Darko Pajović neće biti sa tim društvom, usput mu čestitajući na državotvornoj svijesti pri donošenju političkih odluka, iako nijesam pristalica lex specialisa i kršenja Ustava i zakona, što njihov sporazum sa DPS-om jeste. No vanredne situacije prave vanredne okolnosti koji donose tu vrstu kompromisa. Bez obzira što sam ubijeđen da su ti kompromisi uvijek mač sa dvije oštrice. Vjerujem da je idelogija zapada da su bolji i loši zakoni koji se striktno poštuju nego nepoštovanje najboljih zakona. Elem, saznali smo da će partije iz DF-a biti dio vlasti, bez obzira, kako kaže Rudović, što ne dijele iste vrijednosti!? Izgleda da u crnogorskoj politici vrijednosti nemaju neku cijenu! Ja ne dijelem, daleko bilo, nikakve vrijednosti ni sa Demosom, ni sa Milićem i njegovim SNP-om, ni sa onim Bečićem, još manje sa DF-om, pa ni u najgorem košmaru ne mogu podržati jednu takvu političku papazjaniju, koja ne može biti ni crnogorska, ni evropska, ni atlanska, ni moderna, ni građanska, a ni u opštevrijednosnom mi ne stoji najbolje. Da ne budem prekonkretan. Zato se pridružujem pozivu Cdu i njihovog čelnika, Mića Vlahovića, i pozivam sve crnogorske, patriotske subjekte, PEN, Maticu, DANU, Crnogorski državotvorni forum, pomenutog Pajovića, liberale, SD, PVP i sve one koje nijesam pomenuo a sebe doživljavaju na ovakav način, da se udruže i snažno pozovu sve one građane Crne Gore kojima je Crna Gora i jedina otadžbina, i duhovno i materijalno ishodište, koji Crnu Goru vide kao modernu, evropsku, građansku, demokratsku državu, da se svojim glasovima priključe! I Crnogorski pokret je tu da bude u prvim redovima. Prevelike su čeljuste otvorene nad Crnom Gorom i iznutra i spolja. Čeljusti koje Crnoj Gori nikada u odsudnim trenucima nijesu donijele dobra. Probali smo sa njima, prošli smo kao bos po trnju. Vrijeme je da mijenjamo društvo. Mnogo uspješnijim društvom u kojem ćemo biti poštovani i dugoročno obezbjeđeni od asimilacija, aneksija i sličnih akanja. Iako se nema takav ośećaj, nadam se se i da Premijer shvata ozbiljnost trenutka, te da je krajnje vrijeme da od svoje partije naporavi mnogo efikasniju, čestitiju organizaciju, organizaciju koja će dovršiti projekat koji je započela sa ostalim patriotskim snagama Crne Gore 21. maja 2006. godine. Jer ja ne želim da se ponašam prevarno: za mene je još uvijek neophodan DPS za opstanak Crne Gore na putu kojim je krenula. Nadam se mnogo bolji DPS! I to građani Crne Gore moraju da znaju!
Sve za Crnu Goru – Crnu Goru nizašto!
