Piše: Željko VUKMIROVIĆ
Ako osjećate mučninu i malo vam se gadi od svih medijskih priča o aktuelnom trenutku, pri čemu je riječ „fašizam“ ona koja se najviše puta pomene, ne brinite, sa vašim zdravljem je sve u redu. Mučnina je prolazna. Sa gađenjem je već sasvim druga stvar.
Rasprodaja fašizma oduvijek podsjeća na sezonsko sniženje, povlasticu za raju, dostupnu i prilagodljivu svim uzrastima. Nego, bilo mnogo lijepo kada za ovu priču nigdje ne bi bilo mjesta, te kada ona ne bi silno podsjećala na otvaranje glave i ispiranje mozga. Naravno, kada bi bilo dovoljno reći da smo svi mi dovoljno pametni, ozbiljni i odgovorni ljudi koji neće valjda da se prime na taj fašizam, kakve su to gluposti, ko još može da nam proda tu priču, to ne dolazi u obzir i tome slično.
Fašizam uredno ordinira svakodnevnicom: Ipak, istina je sasvim drugačija. Fašizam uredno ordinira svakodnevicom.
Uostalom, prva stvar u obradi bazičnih podataka predstavlja uvid u ovovremensku potrošnju njegovanja mitova koja odgovara nastabilnijoj rasprodaji, ikada.
Zapravo, svakodnevne revizije istorije i rasprostranjeni podsmjeh prema faktografskim elementima, te pretvaranje činjenica u ideološko ruglo koje nam je jednom servirano, samo je uobičajeni domaći zadatak svakog fašiste početnika, prvobitno iskušavanje njegove nametljivosti i uzlet ka konačnom nasilju nad zdravim razumom.
Nešto kasnije, nacionalni egoizam, kao suština fašizma, samo će zauzeti mjesto na svim rafovima i biti prihvatljiv u širokoj potrošnji, prodat kao egzistencijalna stvar, neizostavni dnevni element.
Uspjeh desničara u Njemačkoj i sukobi u Čikagu: U prilog kontinuitetu rasprodaje, bar za ove martovske dane, valja spomenuti izborni uspjeh ekstremne desničarske stranke AfD u Njemačkoj, te jedan sukob između desničara i socijalista u Čikagu. Eventualni pokušaj pretvaranja ovih pojava u nevažno mogla bi da bude prečica do sasvim izvjesne arogancije. Jer, zauzimanje mjesta u parlamentu ili osvajanjem uticaja u glasačkom tijelu, predstavljaće samo i isključivo zauzeta mjesta. Samim tim, slabo da i dalje tada nešto može biti nevažno. Zato, ne treba zaboraviti Čikago.
Tek, svjedoci smo kako se jedna rasprodaja može smatrati uspješnom, te da uopšte nije bilo teško stići do tog, kako se zove, fašizma.
A onda, kako je taj fašizam suprostavljen liberalizmu, individualizmu, pacifizmu i političkom pluralizmu, postoji realna mogućnost da će ga u skorijoj budućnosti biti baš toliko da neće moći ni ulicom da se sumine.
Uz pretpostavku da sa čitanjem ovog teksta već sada imate prilično mučnine, slijedi dodatno razočarenje. Balkanska verzija raspolaže elementima putešestvije. Zato, a kao što je to svojstveno putnicima sa zadnjeg sjedišta, možete slobodno da zatražite kesu za povraćanje. Tek slijedi truckanje, a nailaze i krivine.
U stvari, na tom putu se nalazi ono kamenje spoticanja, a zapravo samo vojne formacije iz vremena Drugog svjetskog rata.
Sramno prekrajanje istorije: Prema sadašnjim upornim isporukama prekrajača istorije četnički i ustaški pokreti na Balkanu su, zapravo, bili narodni i oslobodilački, a saradnja sa fašističkim okupatorom tek nužan slijed okolnosti u borbi protiv partizana i komunjara koji su svašta nešto zamutili. Iako je sve trebalo da bude samo prosta priča „telefon, krevet, malo pića i lagana muzika“.
Tome u prilog idu i izbori vlasti u Srbiji i Hrvatskoj, inače predstava jednog naročitog seksa, podjednako u obje države, gdje se ne zna ni ko s kim ni kako, ali koje se redovno unovčava i brižno održava. Doduše, uz ovu konstantu ide i veoma komforna upotreba elemenata iz četničko – ustaškog nasljeđa koje sa nešto malo prekida, u stvari, ne patišu na ovom podneblju. Uz napomenu o rehabilitacijama fašističkih saradnika koje su dovedene do hiperprodukcije prema kojoj ništa i apsolutno ništa ne može da se mjeri.
Crna Gora je za svojih deset godina nezavisnosti, dok joj se mnogo toga po prvi put dešava, u ovoj priči uobičajeno istretirana kao poligon nipodaštavanja. I osporavana praktično i istorijski, u najboljoj tradiciji fašizma, podvrgnuta stalnim sumnjama i prozivkama. Ovaj tendencija nije baš poznata u ostatku svijeta i zasigurno predstavlja naročitu gnjavažu u ponudi gubitnika.
Kako je govorila Hana Arent: Tek, tako se stiže do kraja puta i samo jednog mogućeg objašnjenja aktuelnog trenutka u društvu fašizma. A stiže se i do podsjećanja na onih par riječi koje je svijetu ponudila Hana Arent, objašnjavajući – banalnost zla, te da biti fašista uopšte ne zahtjeva nikakvu posebnu zlobu ni pokvarenost, već samo dubok nedostatak mišljenja i suđenja, a smatra se i oslobođenim bilo kakve odgovornosti za svoje postupke.
Eto, uopšte nije bilo komplikovano. Samo malo mučno.
Sa gađenjem je već sasvim druga stvar.
