Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
I prije Njegoša ima pomalo srpske nacionalne (pri)misli kod cetinjskih vladika. To je razumljivo, cetinjski mitropoliti su bili u stalnom kontaktu sa srpskim klerom, putovali su u Srbiju, čitali su stare crkvene knjige koje su slavile Nemanjiće, čitali su stare srpske crkvene ljetopise u kojima su se susrijetali sa srpskim narodnim imenom, kaluđeri iz Srbije su nastanjivali crnogorske manastire. Gligor Stanojević piše:
"Tako je tradicija o Crnojevićima bila narodna tradicija. Ali pored ove tradicije postojala je, tačnije razvijala se, i kosovska tradicija. Nosilac ove tradicije bila je cetinjska mitropolija." (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje 1955, str 183)
Sve u svemu, srpska nacionalna ideja u Crnoj Gori prije dolaska Sarajlije bila je beznačajna, nije imala nikakvog uticaja na crnogorski narod. S tim u vezi, u tekstu"Istorijski izvori kažu - prije 19. vijeka nema Srba u Boki" pokazao sam 25 knjiga/spisa sa izvornim dokumentima iz kojih se vidi da prije 19. vijeka u Boki Kotorskoj nema pomena o Srbima. Niko se nije usprotivio ovoj tvrdnji, iako u Crnoj Gori imamo na stotine istoričara koji su Srbi po nacionalnosti, prema tome "ćutanje je odobravanje".
Tako je Sarajlija došao na Cetinje i postao učitelj mladom Njegošu te na Njegoša prenio ideje srpstva, pojačao ideju slavjanstva, usadio u Njegoševu svijest Kosovski mit, bajku o Obiliću, mit o Dušanu, mit o Karađorđu, etnofantaziju kako su svi na zapadnom Balkanu Srbi... I još, malo je poznato (a izgleda da je prvi Radoslav Rotković to primijetio), da osim što je na Njegoša presudno uticao da ovaj stekne srpsku nacionalnu svijest, Sima Milutinović Sarajlija je i autor bajke (koju je takođe na Njegoša prenio), kako su Crnogorci zapravo neki Srbi koji su pobjegli u Crnu Goru. Još 1826. godine, prije nego je i došao u Crnu Goru, u svom spjevu "Srbijanka" Sima je pjevao: "Crna Goro naš Olimpe pravi, / Crna Goro, ubježište Srba!... / I malo vas, al' možete mnogo... / Crnogorci! Otci Serbov pravi..."
Jednostavno, srpsku ideologiju Njegoš je dobio od Sime Sarajlije. U vrijeme kad je Sarajlija stigao na Cetinje srpska elita još nije odlučila da sv. Savu proglasi za najvećeg Srbina u istoriji, a da je Sima Sarajlija kazao Njegošu da je Sava najveći Srbin u istoriji, Njegoševo djelo bilo bi prepuno Savinog imena. Ovako, Njegoš nije ni znao za sv. Savu, bar ga nikada nije ni pomenuo.
Do Njegoša Crnogorci su o sebi mislili da su starośedioci: U mom prošlom tekstu "Biofizička antropologija je potvrdila: Crnogorci su starośedioci" pokazao sam tihi glas antropologa koji su na čvrstom stanovištu da smo starośedioci, iz čega proizilazi - nijesmo Sloveni. Ako se dobro sagledaju istorijski procesi možemo da vidimo da su Crnogorci do Petra II Petrovića Njegoša smatrali da su na svojoj zemlji (Ivanbegovini) starośedioci, nema nikakvih dokaza da su Crnogorci o sebi mislili da su takozvani pokosovski zbijeg, i nema nikakvih dokaza da su smatrali da su doselili bilo kada sa nekog šireg područja. Izvori prije Njegoša nam govore da jedino doseljavanje u Crnu Goru za koje su Crnogorci znali - je doseljavanje iz Hercegovine, uglavnom iz takozvane Stare Hercegovine, dakle iz kraja koji je i danas u Crnoj Gori. Njegoš, pod uticajem Sime Sarajlije prvi je počeo da širi priču kako su, navodno, neki Srbi počeli da doseljavaju u Crnu Goru poslije propasti "našeg malenog no junačkog carstva" i ta priča je razrađena i dopunjena tokom 19. vijeka. Knjaz/kralj Nikola je njegovao tu priču, a eksplodirala je u 20. vijeku, čak je i pojačana poslije II svjetskog rata. Danas pola Crne Gore priča kako su im preci došli iz Metohije i sa Kosova poslije 28. juna 1389. godine, iako uistinu, u Crnoj Gori niko nema pretke koji su živjeli na Kosovu krajem 14. vijeka.
Paštrovići su tvrdili i dokazali da su starośedioci: U arhivu Venecije postoji dokument iz 1435. koji pokazuje da su na sadašnju teritoriju Paštrovići doselili iz Stare Crne Gore, dakle samo su prešli preko planine i naselili brdoviti kraj uz more - u 14. vijeku, možda i ranije. O tome sam već pisao u jednom tekstu.
Za Paštroviće akademik SANU Sima Ćirković u knjizi "Srbi u Srednjem Veku", (Beograd, 1995) na strani 89 kaže da su vlaškog porijekla. Ćirkovića njegove kolege smatraju za najvećeg srpskog medievistu.
Dok su bili pod okriljem Venecije Paštrovići su imali svoju knjigu privilegija koju im je Mletačka republika potvrdila. Jedan primjerak te knjige nalazi se u Arhivu Crne Gore i rad o toj knjizi paštrovskih privilegija 1959. je objavio akademik CANU Slavko Mijušković, koji predstavlja:
"Kao prvu u ovom pregledu Paštrovići navode privilegiju koju im je navodno dao car Dioklecijan. Ovako u prevodu glasi zapis o njoj: »Godine Isusa Hrista, spasitelja našeg tristote. Dioklecijan, Dalmatinac po narodnosti, rimski car, za vrijeme svoje trogodišnje residencije u Baru dade podići iznad Bara grad nazvan Dioklea, i tada oslobodi Paštroviće svih tereta u čitavom svom carstvu."
Zapisi iz knjige privilegija dalje kažu kako su Paštrovićima 350. godine car Konstantin i 530. godine car Justinijan potvrdili privilegiju koju im je dao Dioklecijan.
Iako je napisao da je Dioklecijan "navodno" dao Paštrovićima privilegiju, Mijušković odmah zatim daje za pravo starim Paštrovićima, komentariše:
"Bez svake je sumnje da su Paštrovići, i to kao organizovano upravno tijelo, prilikom sklapanja ugovora o stupanju u mletačko podanstvo 4. aprila 1423. godine nastupali sa dokazivanjem svojih starih povlastica. To potpuno jasno proističe iz samog ovog ugovora o kome će kasnije biti više govora, a u čiju autentičnost se ne može posumnjati. Za ta svoja dokazivanja Paštrovići su svakako morali imati neku dokumentaciju koja je potvrđivala njihove navode iz gornjeg pregleda, koji navodi nama uglavnom ostavljaju utisak fantastičnosti i izmišljenosti. Dokumentaciju za starije vrijeme sigurno nijesu sačinjavale neke falsifikovane isprave Dioklecijana, Konstantina itd. Ali dok su Paštrovići tvrdili da su takve isprave postojale morali su imati o tome i zvaničnu dokumentaciju. Tu zvaničnu dokumentaciju vjerovatno su pretstavljale isprave izdate od posljednjih vladara za koje se sa sigurnošću zna da su vladali i paštrovskim krajem, a u tim ispravama se sigurno, kao i u pregledu, govori o potvrđivanu ranijih, pa i najstarijih, paštrovskih povlastica. Jedino tako se može shvatiti uvjerenje mletačkih vlasti u tačnost navoda Paštrovića o njihovim starim povlasticama i njihovom starom plemstvu. Na osnovu samih priča, pa i falsifikovanih isprava, Paštrovići ne bi uspjeli da uvjere svoje nove gospodare u tačnost svojih navoda. A da su Mlečani povjerovali u ova tvrđenja Paštrovića, uz mletačko priznavanje njihovog starog plemstva i njihovog starog privilegovanog upravnog položaja, dokazuje i jedan pasus iz izvještaja iz 1533. godine Ivana Krstitelja Justinijanija, mletačkog sindika za Dalmaciju, iz koga se vidi da Justinijan govori o starim, pa i najstarijim paštrovskim povlasticama, bez ikakve sumnje u njihovu vjerodostojnost." (Slavko Mijušković: Knjiga Paštrovskih privilegija, "Istoriski zapisi", godina XII, knjiga XV, sveska 2, Titograd, 1959, str 472. 473 i 474)
Dakle, i Mijušković, koji je inače Crnogorce smatrao dijelom takozvanog srpskog korpusa, ozbiljno shvata tvrdnje samih Paštrovića. Da je Paštrovićima Dioklecijan dao privilegije priča i Stjepan Mitrov Ljubiša u pripovijetki Kanjoš Macedonović:
„Naš su starostavnik priznali devet careva rimskijeh i carigradskijeh, od Dukljana do Kostadina.” (Stjepan Mitrov Ljubiša, Pripovijesti crnogorske i primorske, Nolit, Beograd, 1968, str 24)
Dakle, Paštrovići su se pozivali na onog omrznutog progonitelja hrišćana, strašnoga cara Dioklecijana, kod nas poznatog kao Dukljanin, istog onog od kojeg se mitropolit Amfilohije zgražava i sa užasom ga pominje. I još - u Paštrovićima postoji lokalitet koji se zove Dukljan brijeg!
Nema nikakve sumnje da su Paštrovići sebe smatrali starośediocima sve dok (novo)srpska etnofantazija nije počela da se širi ovim prostorima, od druge četvrtine 19. vijeka.
Vladika Vasilije Petrović Njegoš: Jednom se (ako je izvor vjerodostojan), vladika Vasilije tražeći pare Dubrovčanima izjasnio kao Srbin, inače iz svih njegovih pisama i spisa jasno možemo viđeti da je u potpunosti razlikovao Crnogorce i Srbe. Svoju Istoriju o Crnoj Gori Vasilije počinje sa pričanjem o Duklji/Zeti, pominje cara Dioklecijana (Dukljanina), a u tom djelu Vasilije Srbe naziva saveznicima. Crnogorski narod u toj istoriji smatra dijelom nekakvog neetničkog slaveno-serbskog naroda, termin Slavenoserbi je bio prethodnica terminu Jugosloven.
Akademik SANU Ivan Božić je u ediciji Istorija Crne Gore (knjiga II, Tom drugi - Doba oblasnih gospodara", Titograd, 1970, str 136 i 137), pokazao odakle je počinjala zemlja Slovena/Schiavonia - Srbija:
"Dubrovčani su smatrali da Srbija počinje u Danju i da se proteže u pravcu Novog Brda, Prištine i Rudnika (»E Schiavonia se intenda el Dagno in ver Novomonte, Pristina, Rudnich e quelli confini do zornade«. Liber Viridis, c 199, prema jednoj odluci iz 1425. god). Tim su obilježavali pravac kojim su se kretali njihovi trgovci, kako to formuliše i Balša II u povelji koju je 24. aprila 1385. god. izdao Dubrovčanima: »i trgovci koji minuju u Srblje na Danju da ne plate ništa.«"
Isto što i Paštrovići, kazuje i vladika Vasilije Petrović, iz Trsta 27. juna 1757. piše mletačkom duždu:
„La veneta republica chiama Schiavoni li Montenegrini, ciocche noi non siamo, ma siamo figli di genitori prudenti e pieni di coraggio, che non mi arosisco dichiarare, stante che da grandi re ed imperatori con loro privilegi e attestati per tali chi dichiarano, come Alesandro Magno, Diocletiano, Constantino primo imperatore cristiano, Leopoldo imperatore da Roma e Pietro il Grande imperatore della Rusia.” (Starine, knjiga X, JAZU, Zagreb, 1878. strane 30 i 31, link za časopis)
A to će reći da je Venecijancima napisao:
"Venecijanska republika zove Crnogorce Slovenima (Šćavunima), što mi nijesmo, mi smo đeca roditelja razboritih i punih hrabrosti. . . što su potvrdili privilegijama i potvrdama veliki kraljevi i carevi kao: Aleksandar Veliki, Konstantin prvi car hrišćanski, Leopold car rimski, Petar Veliki car Rusije."
Prema opisu (koji je objavio Ivan Božić) odakle počinje Shiavonia (zemlja Slovena), to jest Srbija, Vasilije smatra da Crnogorci nijesu Srbi. Ovaj etnonim –Schiavoni koji je korišćen u Italiji ili djelovima Italije (uglavnom u Veneciji i okolini), na primorju Ilirika prevođen je kao – Šćavuni, to je iskvareni izraz za Slovene, može se prevesti i kao Slavorob, ali u svakom slučaju termin Schiavoni označava Slovene. Vasilije govori isto što i Paštrovići - da su preci Crnogoraca dobijali privilegije od antičkih careva kao što su Dioklecijan i Konstantin, a Paštrovići su, kako sam već napisao, na svoju sadašnju teritoriju doselili iz stare Crne Gore. Tako, nije nimalo iznenađujuće što Vasilije piše isto što i Paštrovići, jer Paštrovići i ostali Crnogorci imaju potpuno isto etničko porijeklo. Iz ovog iskaza Mlečanima jasno proističe da je vladika Vasilije Crnogorce smatrao starośediocima.
Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori: Godine 1774. u Crnoj Gori je nastao jedan spis koji je pisan rukom Katerine Radonjić, tetke guvernadura Jovana Radonjića. Spis je javnosti postao poznat tek poslije II svjetskog rata, do tada je neotkriven ležao u arhivima. Kod nas ga je priredio prof. dr Božidar Šekularac, a objavio CID iz Podgorice 1998. godine. Iako spis nije potpisan, po svemu sudeći nastao je u kući guvernadura Radonjića. Radonjići su ovako pisali što se desilo kada su Turci zavladali Zetskom ravnicom:
„Turci zavladaše desnom stranom rijeke Morače, a lijeva strana ove rijeke ostade pri Crnoj Gori pod upravom hercega. Tada se sve plemenite zetske porodice povukoše u Crnu Goru na lijevu stranu rijeke Morače i raseliše se po raznim mjestima ove kneževine, iz koje zatim u ovom vijeku, mnoge od ovih familija se s vremena na vrijeme nazad preseliše u Zetu na desnu stranu rijeke Morače.“
(Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori, preveo i priredio Božidar Šekularac, CID, Podgorica 1998, str. 65)
Tako su pričali i ostali Crnogorci tokom 19. i početkom 20. vijeka, do modernih novokomponovanih bajki - da smo pokosovski zbijeg. Velika većina Crnogoraca sebe je smatrala doseljenicima iz Zete - iz vremena Ivana Crnojevića.
Pop Marko Martinović početkom 19. vijeka: Napoleonov pukovnik Viala de Somier boravio je u Crnoj Gori nekoliko puta u periodu 1807.-1812. O svojim pośetama Crnoj Gori i impresijama o Crnogorcima 1820. je u Parizu objavio knjigu. Viala se jako interesovao o svemu u vezi Crnogoraca i pažljivo je zapisivao sve što bi mu se učinilo da je interesantno. Viala jezik Crnogoraca naziva ilirskim, a Crnogorce smatra za starośedioce, smatra da su Crnogorci jedan od starih grčkih naroda, i to zapisuje na osnovu onoga što su mu Crnogorci govorili. On citira riječi popa Marka Martinovića, koji je održao govor u vrijeme nekih nemira, pop se obraća Gospodu i između ostaloga kaže:
"Neka se tvoj univerzalni glas o tvom marljivom narodu pročuje od istočnih vrata pa sve do skrivene svjetlosti tvoga sunca. Tada ćemo, lojalni tvojim nebeskim zapovijestima, slični srećnim narodima stare Grčke, čiji smo potomci, biti dostojni tvoje božanske pažnje." (Viala de Somier, Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru, CID i Izdavački centar Cetinje, Cetinje, 1995, str 130, link)
Marko Martinović ništa nije pogriješio, preci Crnogoraca su na ovom istom prostoru još od antičkih vremena.
Jedan ljekar iz Perasta 1808. godine: Ljekar iz Perasta Simeon Mazarović početkom 19. vijeka više puta je boravio u Crnoj Gori, a 1808. g. na francuskom jeziku je sačinio spis, koji se čuva u arhivu Ministarstva spoljnih poslova u Moskvi. Spis je objavio list "Dan" u martu 2005. Između ostaloga Mazarović je o Crnogorcima zapisao:
„Izgleda da Tit Livije i Plinije nazivaju njene stare stanovnike imenom Labeati; narod koji ih je zamijenio ni sam ne zna svoje porijeklo...” („Dan”, 11. mart 2005.).
Crnogorci mu 1808. nijesu umjeli kazati o svom porijeklu, jer su već mnogo, mnogo vjekova živjeli na istoj teritoriji - Prevalis/Duklja/Zeta. Već krajem 19. vijeka i tokom 20. vijeka, mnogi Crnogorci su umjeli kazati naučenu bajku - da su pokosovski zbijeg.
Petar I Petrović Njegoš pokazuje đe je Crnogorcima i Brđanima starina: Sima Sarajlija, Njegoš i Milorad Medaković su izmisli političku bajku o Crnogorcima kao Srbima koji su odnekle dobjegli poslije Kosovskog boja, to su uradili planski – s ciljem da Crnogorace vežu za srpsku naciju. Međutim, Njegošev stric, Petar I Petrović Njegoš, nije imao takvu svijest, a ni oni Crnogorci kojima se on obraćao. U pismu od 1. maja 1826. godine Petar I piše, čitajmo sjajan istorijski izvor:
„Eto vidite, braćo Cernogorci i Berđani, što se učini u našu zemlju, koliko je zla i kervoprolića na svaku stranu bilo otkada sud i kuluk razmetnuste i otkada nastade samovoljstvo da svaki može činiti što je kome drago. Da ste se svake godine s Turcima bili za osvojit vašu starinu na koju biste mogli živjeti da ot gladi ne umirete, i ne biste toliko svoje braće izgubili koliko je ot vas istijeh i od vašega zloga junaštva i samovoljstva poginulo. I u to vi se ne čini štete ni grjehote nikakve. A to je najviša nesreća i pogibelj vaša duševna i tjelesna ot koje, ako se ne ostavite, teško vama. Vi ste vjeru do Mitrova dne među svom zemljom ot Mora do Javorja ufatili i obećali se sud i kuluk postaviti i zle ljudi kastigati koji bi preko vjere zlo učinili, no se ja bojim ot vaše nesloge i ot vašega (nepo)slu(š)anija, znajući vašu narav (i) (v)aš... običaj.” (Petar I Petrović, Djela, CID, Podgorica, 1999, strane 656 i 657)
Javorje je planina na śeveru Crne Gore, ispod Žabljaka. Iz pisma razumijemo đe je zemlja Crnogoraca i Brđana, nijesu to Kosovo, Metohija i slične besmislice. Kaže: „Da ste se svake godine s Turcima bili, za osvojit vašu starinu na koju biste mogli živjeti da ot gladi ne umirete...”
Đe je ta plodna starina, ako je zemlja od mora do Javorja? To je Zeta, zetsko-bjelopavlićka ravnica, zemlja oko Skadarskog jezera (koje je tada bilo više, jer je nivo jezera bio manji). Crnogorci i Brđani su srednjevjekovni Zećani, ko želi može opet da pročita tekst "Crnogorska plemena se prije 560 godina dobrovoljno stavila pod okrilje Venecije"
Tako nam ovo pismo Petra I lijepo pokazuje njegovo i poimanje Crnogoraca i Brđana - da su porijeklom iz Zete, da su Zećani. Godine 1826. zemlja naših predaka je ‘ot mora do Javorja’ a koju deceniju kasnije njegov sinovac plete bajku o zemlji ‘od Dunava do mora sinjega’.
Mladi Njegoš 1829. godine: Sima Milutinović Sarajlija je u časopisu "Golubica" br. V, za 1843/44 objavio istinitu anegdotu sa Cetinja iz 1829. godine. Njegov učenik Njegoš mu je govorio da u srpstvu (tu riječ je već naučio od Sarajlije), ni približno nema junaka kao što su Crnogorci. Sima Sarajlija se pobunio protiv tih Njegoševih riječi, rekao mu da ima i drugih Srba koji po junaštvu nijesu ništa gori od Crnogoraca. Na to mu je Njegoš rekao:
"A da čoče, božija ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju, nu kud su joj ti junaci sinovi bili, dok joj nije Bog dâ Karađorđa? Ta vi svi fastaste tamo jednoga njega junaštvom; a kad vi Bog njega uze između vas, a vi svi sunovrat u turski jaram opet! No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, pa ni za Bonaparte; svi oni biše pa i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade do vijeka i strašnoga Suda u svojoj volji i slobodi, a to ti je u slavi” (Dušan Vuksan, Dvoboj učenika i učitelja (istiniti događaj), Zapisi, knjiga XVII, sveska 10, oktobar 1937, str 250)
Kako je ovo ispričao, Njegoš bi danas automatski od strane crnogorskog srpstva bio smatran za Dukljanina, svrstao Nemanju u neprijatelje Crne Gore, u isti koš sa Turcima i Napoleonom! Kaže da su se svi oni (i Nemanja) śekli sa Crnogorcima, te prema tome, jasno je da je i on sa svojih 16 godina smatrao da su Crnogorci starośedioci, jer ga je tako naučio - ili njegov prvi učitelj Josif Tropović, ili njegov stric Petar I Petrović Njegoš. No, pod Sarajlijinim uticajem vrlo brzo je preumio, nikad više o Crnogorcima nije pisao kao o starośediocima, a srpsku etnofantaziju koju mu je u glavu usadio Sarajlija, sami Njegoš je prenio na stotine i stotine hiljada Crnogoraca.
Ima još izvora koji potvrđuju isto što sam pokazao u ovom tekstu, ali nemam prostora da to sve ovđe predstavim.
Sima Sarajlija, prije nego je došao u C. Goru 1826. pjevao je da je Crna Gora "ubježište Srba", ali vidimo da Crnogorci do tada nijesu smatrali da su bilo od kuda doselili (sem manjim dijelom iz Hercegovine).
Ko zna, možda će današnji stanovnici Crne Gore jednom shvatiti da etnoistorija Crnogoraca ne počinje u 19. vijeku, ne počinje od Njegoša i njegovog Gorskog vijenca.
