„Poredak ljubavi se praktikuje širom svijeta i već je u mnogim državama, pa i kod nas u regionu, i u Srbiji i u Crnoj Gori, priznati metod tradicionalne medicine, zasnovan na činjenici da u našim venama teče krv i energija naših predaka koja se sa koljena na koljeno prenosi ka nama. Ukoliko je došlo do energetskog zakrčenja uslijed traume ili uskraćene pripadnosti energije nekog od predaka u porodičnoj istoriji (uzrok tome može da bude, na primjer, ubistvo nekog člana porodice, nerođeno – pobačeno ili abortirano – ili rano umrlo dijete, uskraćena ljubav ili pažnja itd), danas se to nepovoljno odražava na naše zdravlje, partnerske ili porodične odnose, posao, novčane prilike...“, objašnjava šta je ustvari metoda čiji je učitelj.
Ilić je osnovno akademsko obrazovanje stekao na Filološkom fakultetu – smjer Germanistika – Univerziteta u Beogradu, postdiplomske studije pohađao u Njemačkoj. Znanje je sticao kod čuvenog Berta Helingera koji je utemeljivač porodičnog rasporeda. Preko seminara, radionica, edukativnih grupa i publikacija sagovornik Portala Analitika pronosi poruku ljubavi, pomirenja i iscjeljenja po cijelom regionu i u svijetu.
Sljedeći seminar i radionica Poretka ljubavi održaće se u Podgorici od 4. do 6. decembra 2015. i od 7. do 9. decembra u Baru. Uvodno predavanje počinje u petak 4. decembra u 17h u Podgorici, tj. u ponedeljak, 7. decembra u 17h u Baru.
ANALITIKA: Šta je to porodični raspored?
ILIĆ: Poredak ljubavi, tj. porodični raspored, kako se kod nas zvanično zove, jeste fenomenološki metod koji svojim efikasnim iscjeliteljskim dejstvom prevazilazi okvire klasičnog terapeutskog rada. To je način iscjeljivanja koji uključuje kako ono transpersonalno koje nam je poznato, tako i unutrašnje duševno područje i odnose unutar porodice i socijalne sredine. Ovaj postupak istovremeno prevazilazi granice ličnog i omogućava uvid u transgeneracijske dinamike i njihovo dejstvo na pojedinca. Spoznaja tih dinamika – na primjer, u toku seminara putem takozvanog kolektivnog pamćenja, omogućavajući nam uvid u povezanost i smisao tih odnosa – dovodi do nevjerovantnog napretka i konačnog rješenja i iscjeljenja tako što narušene odnose i strukture vraća u prirodnu ravnotežu.
ANALITIKA: Kažete da je to škola života?
ILIĆ: Poredak ljubavi za mene je više od metode. To je svojevrsna škola života, kroz koju mogu da se spoznaju mnoge prirodne i jednostavne životne zakonitosti, zapravo univerzalne kosmičke zakonitosti koje se u savremenom načinu života ispunjenom žurbom sve više zaboravljaju i postaju nam strane.
Preko porodičnog nesvjesnog, a iza njega kolektivnog nesvjesnog ili, drugim riječima – Polja univerzalnog znanja – povezani smo sa čitavim živim svijetom. Ako smo svjesni te povezanosti, jasno nam je da mi nismo samonikli, da nismo na planetu pali sa Marsa ili Venere, nego smo tu kao dio jedne velike cjeline, povezani s iskonskim drevnim znanjem, što često zaboravljamo posmatrajući način na koji se odnosimo prema vazduhu, vodi, zemlji, drugim ljudima i, uopšte, svim bićima. To je često odnos bez zahvalnosti i ljubavi, potkrijepljen ne samo sveprisutnom medijskom manipulacijom, nego i manipulacijom od strane naših najbližih, koji nam često u „najboljoj namjeri“ nameću takozvana opšteprihvaćena uvjerenja koja su daleko i od istine i od realnosti, a mi ih prihvatamo zdravo-za-gotovo i čak branimo kao da su naša sopstvena.
ANALITIKA: Kako porodični poredak može da pomogne?ILIĆ: Porodični raspored pomaže nam da ponovo uspostavimo izgubljenu ravnotežu. U nama je prisutno svekoliko iskonsko drevno znanje naše porodice. Ali mi često nešto zamjeramo svojim roditeljima, preuzimajući istovremeno iz ljubavi i u najboljoj namjeri na sebe njihovu sudbinu; nekad smo ljuti na njih zbog načina kako su nas odgajali ili zbog povreda koje su nam nanijeli... Ali ti roditeji, htjeli mi to priznati ili ne, borave u nama, oni su dio nas . I svaki put kad osjetimo otpor prema njima, mi smo zapravo u otporu prema sebi. Poredak ljubavi omogućava nam da uočimo sve zablude, bolesti, uvjerenja naših roditelja (i drugih predaka) i prihvatimo ih kao njihove, a ne naše sopstvene. Poredak nas uči da zavolimo oca, ma kakav da je bio ili da jeste, da zavolimo majku, sa svim njenim vrlinama i manama. Tek tada možemo zavoljeti sebe takve kakvi jesmo. Tek tada iz nas može da nikne svjež pupoljak novog života. Tek tada mi napuštamo sudbinu našeg oca i njegove porodice, naše majke i njene porodice i počinjemo da živimo svoju sopstvenu svrhu.
Poredak se zalaže da u okviru svake porodice bude ostvaren optimalan raspored. Optimalan je onaj poredak u kojem članovi porodice troše najmanju potrebnu količinu energije da bi porodica funkcionisala kao cjelina, a oni kao pojedinci se razvijali.
ANALITIKA: Šta sve liječi porodični raspored?
ILIĆ: Prije svega, postoji velika razlika između liječenja i iscjeljenja. Iscjeljenje je za mene prava stvar. Ako se neko razbolio, nije adekvatno pričati o liječenju ili ozdravljenju, nego o iscjeljenju. Ozdravljenje je kratkog vijeka, a iscjeljenje znači da se nešto integrisalo, da tema koja je prouzrokovala bolest više nema moć nad nama, ona se zaokružila. Ta bolest više se ne pojavljuje, ni taj simptom, ni ta tegoba. To je ono pravo, to je ono kroz šta nas vodi poredak ljubavi. Dakle, pruža nam mogućnost da na jedan vrlo jak energetski način pomognemo sebi da ponovo budemo jedno, da budemo iscijeljeni u tom širem i dubljem kontekstu.
Simptomi bolesti javljaju se kao svojevrsni putokazi koji nam kao i svaka krizna situacija u životu pružaju šansu da se suočimo sa nekim nedostatkom na koji ukazuju i da osvijestimo njegove uzroke. Porodični raspored daje nam široki spektar mogućnosti za to, pa je prema tome i dijapazon mogućnosti vrlo širok: gotovo da nema one tegobe ili bolesti, tj. simptoma, čiji se uzroci ne bi mogli pogledati ovom metodom.
Metod je prikladan kako za rad s pojedincima, tako i sa porodicama koje se suočavaju i s najtežim životnim problemima: teška bolest, smrt, samoubistvo, nevjerstvo, odvojeni život, razvod, incest, pobačaj, sterilnost tj. neplodnost... – jer pronalazi uzroke i rješenja, kao i mogućnosti koje ponovo pokreću emociju ljubavi. To pomaže klijentu da spozna izvor problema – takozvana energetska ,,čvorišta’’, koja često generacijama unazad otežavaju protok životne energije i ljubavi – i da se tako ponovo pokrene životni projekat, bilo od početka, bilo od one tačke gdje je nekada davno stao.
Uključivanje u rad predstavnika za pretke i mrtve članove porodice, kao i za one koji su se, na primjer, u ratnim stradanjima energetski vezali za porodicu, dovodi do pomirenja na jednom dubljem nivou i živi tada dobijaju novu snagu. Kod pojedinaca uključenih u taj proces dolazi do velikog napretka ka konačnom rješenju konflikata i poboljšanju zdravlja – na svim njegovim nivoima: fizičkom, mentalnom, emocionalnom i duhovnom. Promjena kod jednog člana porodice utiče na ostale članove, a samim tim dolazi do promjene u cijelom porodičnom sistemu.
ANALITIKA: U svojim radovima dobijate minimum informacija o klijentu, ali svi uključeni u proces sami zauzimaju svoje uloge kao da imaju sve potrebne informacije. Na koji to način stranci dobijaju informacije o nama?ILIĆ: Predstavnici ulaze u ulogu određene osobe iz porodice klijenta. Ali oni u toj ulozi isto tako nisu pukim slučajem, ili, bolje rečeno, u toj ulozi su zato što i sami „sasvim slučajno” imaju u svojoj dubinskoj strukturi sličnosti s osobom koju predstavljaju, ali toga nisu svjesni, pa tako dobijaju mogućnost da praktično „s lučom” osvijetle ono mjesto koje je, potisnuto, ponekad i više generacija boravilo u tami nesvjesnog. U jednoj takvoj rezonanci oni iz polja univerzalnog znanja, odnosno iz porodičnog nesvjesnog, dobijaju sve neophodne informacije, počinju da se ponašaju kao osoba koju predstavljaju, nekad čak izgovaraju i istovjetne rečenice kao ta osoba. I tako, dok poneseni Poljem univerzalnog znanja pomažu klijentu, istovremeno rade na svojim temama kojih u tom trenutku najčešće nisu ni svjesni.
ANALITIKA: Često govorite o odnosu muškarca i žene i kako on nije u ravnoteži. Kako treba da izgleda idealan odnos muškarca i žene i koje uloge oni treba da zauzmu?
ILIĆ: U proteklom vijeku došlo je do munjevite promjene u odnosima muškarca i žene, što je sa sobom donijelo i poremećaj prirodnog poretka. Savremena žena dobila je ubrzanom emancipacijom nove obaveze, posao, karijeru itd, ali istovremeno je zadržala i one stare – dakle, brigu o djeci i porodici. Praktično ima dvostruku ulogu – i oca i majke.
Iz velike ljubavi žene prema voljenom muškarcu i majke prema djeci, ona na sebe preuzima sve, sve obaveze u porodici, u nastojanju da bude savršena domaćica, a zbog toga ne biva pošteđena na poslu. Naprotiv, vrlo često mora mnogo više da pruži da bi opstala u svijetu biznisa, kojim uglavnom dominiraju muškarci. I tako sve više preuzima osobine muškarca, u vrtlogu obaveza sve više se udaljava od svoje vlastite suštine, gubi sebe, sve više se ljuti na muškarca, a – „kada bolje razmisli“ – on joj „zapravo i ne treba“!
Muškarac se istovremeno osjeća sve nepotrebnijim, kao da iz dana u dan sve više gubi svoje dostojanstvo; što mu žena više čini i prašta, on se sve više ljuti na nju. To često dovodi do konflikata i razilaženja, umjesto ljubavi javljaju se ljutnja i prezir…
Kada žena energetski preuzme mjesto muškarca a muškarac mjesto žene, oboje ubrzo počnu da se osjećaju loše i čak počnu da preziru jedno drugo – što dovodi do težnje da ili muškarac ili žena, a sve češće i oboje, žele da izađu iz porodice pa muškarac napušta ženu, odnosno ona njega.
Ako prilikom postavljanja porodičnog rasporeda muškarca postavimo na pravo mjesto desno pored žene, on se osjeća odgovornim, a žena se osjeća rasterećeno i podržano; već takva mala promjena može da dovede do novog kvaliteta u njihovom odnosu.
Žena po pravilu ima prednost unutar porodice. Ona ima važnije zadatke vezane za unutrašnji život porodice. Da bi se ponovo uspostavila ravnoteža i optimalni poredak, zaposlena žena i muškarac moraju isto tako zajednički da vode brigu o djeci i poslovima u kući. Muškarac joj pritom pomaže, ali to ne znači da uloge mogu da se zamijene ili da postoji jednakost i onda kada oba roditelja zarađuju. Nejednakost se umanjuje, ali se ne ukida.
ANALITIKA: Na Vašim seminarima može se čuti da kažete kako traćimo život? Na šta mislite?ILIĆ: Iracionalni strahovi od života i preuzimanje energije žrtve često su posljedica potisnutih transgeneracijskih trauma. Iako pokušavamo da ih potisnemo, sjećanje na pretrpljena ratna stradanja, koja se stalno ponavljaju u našem podneblju, ipak je ostalo duboko utisnuto u duše preživjelih i prenosi se s generacije na generaciju. Strah od ugrožavanja vlastite egzistencije i ponovnog krvoprolića, ali i sveopšti konformizam i lagodnost, odlučujuće su doprinijeli da iskonstruisana crno-bijela slika istorije uvijek nailazi na široki odjek u čitavom narodu. Ali i drugi vidovi trauma – poput ubistva ili gubitka roditelja, braće i sestara u ranom djetinjstvu, gubitka voljene osobe, djeteta, ili abortus, da nabrojim samo neke – uzrok su traumatičnih događaja koji dovode do blokade energije života i njihovog potiskivanja da bi se preživo veliki bol koji su ostavili za sobom. Ali upravo tu i nastaju problemi. Još je K. G. Jung uvidio da sve ono što je potisnuto prelazi u senku i postaje sudbinsko, izlazeći na površinu kada to najmanje očekujemo.
To utiče na stvaranje obrazaca ponašanja i strategije preživljavanja, to jest strategije življenja. U kontekstu transgeneracijskog naslijeđa, određena količina energije zgušnjava se u čvrstu strukturu koja je kao obrazac urezana duboko u nesvjesno. Međutim, do očiju dopire samo aspekt forme, takoreći kao vrh ledenog brega.
Osim toga, bili toga svjesni ili ne, iako u prividnom miru – nalazimo se usred rata na mnogim poljima. Ne samo što je materijalno blagostanje zasnovano na ratu i ratnoj industriji, bojno polje rata u kojem smo svi mi glavni akteri nalazi se duboko u nama, kod kuće, u našim porodicama, za stolom i na stolu, u našoj hrani, u poljoprivredi, u preparatima i ljekovima čije nam korišćenje u cilju tobožnjeg poboljšanja zdravlja sugerišu hemijska i farmaceutska industrija. Došlo je do poremećaja osnovnih zakona života.
Ne začuđuje onda što se često osjećamo kao žrtve, žrtve državnog ili korporacijskog sistema, medijskih manipulacija, naftne ili farmaceutske industrije, žrtve porodičnih odnosa ili voljene osobe, ali, svakako, u prvom redu žrtve sopstvene nemoći, projekcije ili straha da se odvojimo od ustaljenih navika i struktura koje nas sputavaju i da se prepustimo snazi života – žrtve sopstvene, preuzete, nametnute ili umišljene nemoći.
Zamislite da ste odrastali u porodici u kojoj ste se svakodnevno suočavali s nesrećom, patnjom i nezadovoljstvom svojih roditelja. Obrasci ponašanja stečeni u porodici prenose se dalje, na naredne generacije. Ako vam je već u detinjstvu to dojadilo, možete sebi dati obećanje da nikada nećete biti kao vaš otac ili vaša majka. Možete cio život da protraćite na dokazivanje da ste drugačiji i prije svega bolji. Ali kako vrijeme odmiče, bićete sve svjesniji toga da u sebi ili kod svog partnera prepoznajete upravo one osobine koje ste najviše mrzjeli kod svoga oca ili majke, može vam se desiti da u ogledalu prepoznate oca ili majku iako ste od njih pobjegli na drugi kraj grada, države ili svijeta.
ANALITIKA: Kako možemo da živimo „idealnim” životom?ILIĆ: Jedna mogućnost, svakako je, jačanje porodice, tog osnovnog izvora naše energije i snage. Kada na takav način ponovo steknemo povjerenje u sebe, pouzdanje i sigurnost u ljubav koja od naših predaka preko naših roditelja teče ka nama, nećemo morati grčevito da tražimo kompenzacije spolja, u trenutnom blještavilu vještačkog svijetla. Kada se okrenemo ka sebi i tu ponovo otkrijemo sva bogatstva koja su u nama i povezanost sa svime što nas okružuje, nećemo više biti tako lak plijen PR-kampanja konzumentskog društva u kojem živimo...
Ratna industrija, Monsanto, Nestle, Unilever, Mekdonalds... nisu nastali tek tako. Svi smo mi na svoju sopstvenu štetu doprinijeli njihovom strijelovitom uspjehu i napretku. Da nisu oni možda svojevrsni prosvjetitelji novog doba? Možda ćemo upravo uz njihovu pomoć uspjeti da se otrgnemo iz učmalosti, probudimo iz dugogodišnjeg sna i konačno smognemo hrabrosti da više ne iščekujemo spas i spasitelja spolja, nego ga najzad nađemo tamo gdje on zapravo jeste – u nama samima. Onda ćemo konačno – umjesto sugerisane ideje o slobodi kao mogućoj odluci koju vrstu proizvoda ćemo sebi priuštiti – moći samoodgovorno da donesemo odluku o pravom izboru koji je za nas adekvatan.
Porodični raspored svakako nam nudi široki spektar mogućnosti na putu upoznavanja sebe i ljubavi prema sebi.
Bitno je da se pozabavimo i mogućim uzrocima bolesti u našem životu ovdje i sada i zapitamo se šta je to što u svakodnevnom životu možemo da promijenimo u svom ophođenju prema sebi, prema svojim najbližima, prema okolini, prema načinu kako hodamo, kako i šta mislimo, kako se hranimo i šta pijemo, jedemo li zdravu hranu ili se trujemo namirnicama iz velikih sistema…
Sve to neposredno utiče na stanje svijeta u kojem se nalazimo, a konkretno u ovom slučaju i na to da li ćemo svojim ignorantskim ponašanjem i dalje rasipati vlastite resurse, kao i resurse naše okoline, rasipati energiju, pa tako neposredno uticati na uništenje naše prirodne životne sredine, s već pripremljenim izgovorom i suludom idejom da ionako ništa ne možemo da promijenimo! A ko to može – ako ne mi?!
Kristina ĆETKOVIĆ
