Darko Zgradić i Izet Šabotić su postali dobitnici knjiga "Djeca drveta žakaranda", odnosno „Deklaracija“, koje se mogu naći i u nekoj od Gradskih knjižara.
Nova knjiga je izdavačko preduzeće osnovano prije desetak godina u Podgorici, a do danas je objavila više stotina izdanja u deset različitih biblioteka i postala najveći distributer i izdavač knjiga u Crnoj Gori. U sklopu Nove knjige posluje lanac Gradskih knjižara, koje su ujedno najsnadbjevenije u Crnoj Gori, sa više od 30.000 naslova, kako domaćih izdavača, tako i izdavača iz regiona i šire. Knjižare se nalaze u Podgorici, Nikšiću, Budvi, Igalu, Tivtu i Petrovcu, a najveća se nalazi na Trgu Republike u Podgorici.
Sahar Delijani: Djeca drveta žakaranda
"Djeca drveta žakaranda" je roman prvijenac mlade iranske autorke Sahar Delijani, koji je je utemeljen na mučnom ličnom iskustvu autorke, njene porodice i prijatelja. Ona nas ovim romanom vodi u postrevolucionarni Iran, u period između 1983. i 2011. godine.
Ova potresna priča o iranskoj istoriji ispričana je iz različitih perspektiva i majstorski je isprepletana brojnim pričama o nasilju, zatvorima i likvidacijama. Njeni likovi su majke, očevi, djeca i ljubavnici, koji su spojeni rodbinskim vezama ili su vezani zajedničkim plimama istorije koje su ih nosile istom cilju.
Neda, Omid i Šeida su troje djece drveta žakaranda. Njihovu sudbinu vidimo prvo kroz oči njihovih staratelja koji se žrtvuju i rizikuju puno brinući o djeci njihovih voljenih koji su zatočeni. Onda slijedi skok u moderno doba, pa vidimo kako Omid, Neda i Šeida kao mladi, odrasli ljudi učestvuju u novom krugu političkih demonstracija i utamničenja.
Pravi vrhunac predstavlja sami kraj djela, u kojem Delijani na izvanredan način dočarava ljubavnu priču Nede i Reza, kćerke zatočenice u zatvorima Revolucionarne garde i mladića čiji je otac bio gardista koji je mladu ženu, Nedinu majku, odveo na mučilište.
Antonio Negri, Majkl Hard: Deklaracija
Hard i Negri ne vjeruju da "Anđeo istorije" nosi tek katastrofu za katastrofom i ma koliko situacija bila crna, oni upravo u zbivanjima 2011. godine vide mogućnost da se zaustavi dalja destrukcija i pustošnje u ime kapitala.
Na tragu jedne druge Benjaminove izreke, i oni su bliski ideji da "revolucije možda nisu vozovi istorije već trenutak u kojem čovječanstvo povlači kočnicu". Kočnica koja je povučena 2011. godine od "Arapskog proljeća" preko evropskog kontinekta, pa do okupacije Vol strita, nije uspjela zaustaviti voz koji juri kao da se ne obazire na upozorenje putnika, a nakon "pilule sreće" koja je donijela kratkotrajnu ekstazu širom svijeta, sad smo, nakon proljeća, u zimi koja slogan "Drugačiji svijet je moguć", ponovo pretvara u ono što Englezi zovu wishful thinking (zamišlajnje koje je u raskoraku sa društvenom realnošću).
Pa, ipak "Deklaracija" Harda i Negrija ne daje samo obris pokreta i promjena izazvanih 2011. godine, već gleda u budućnost, služi kao putokaz koji umjesto odgovora - što ipak narav manifestuje, postavlja pitanja. Pitanja čiji će odgovori doći tek na terenu.
