-Ipak, neophodno je sve osmotriti u širem kontekstu globalnih dešavanja i „nove normalnosti“ u globalnoj ekonomiji. Rast globalne ekonomije i dalje je skroman. Projektovan je na nivou od 3,3% u 2015. godini (MMF). Ostvarenje te prognoze je u kontinuitetu izloženo neizvjesnostima koje mogu usporiti projektovani ekonomski rast. Evropu, ili konkretnije eurozonu, karakteriše blagi oporavak ekonomije, ali i deflacioni pritisak. Zbog toga će ECB nastaviti sa mjerama kvantitativnog popuštanja do septembra 2016. godine. Istovremeno, u Eurozoni dominira neutralna fiskalna politika u 2015. godini, uz akcenat na sprovođenju strukturnih reformi. Ostvarenje projektovanog rasta od 1,5% u eurozoni zavisi od još uvijek otvorenog pitanja mogućeg „Grexit“-a (kako se često naziva eventualni izlazak Grčke iz Eurozone); od očekivanog povećanja referentne kamatne stope FED-a do kraja godine; daljih trendova u kineskoj ekonomiji; od geopolitičkih kretanja u širem okruženju, kao i odgovora na izazove migracione krize ili „nove seobe naroda“. Sve navedeno ukazuje na neophodnost dodatnog opreza, jer globalna ekonomska kriza koja je počela prije sedam godina još uvijek traje, i prema najavama nekih analitičara, ulazi u treću fazu, kazao je Đukanović.
Nakon ostvarenog rasta od 0,3% u 2014. godini, očekuje se nešto brži rast ekonomija ZB od 1,6% u 2015, uz prognozu trogodišnjeg prosjeka na nivou od 2,3%. Deflacija u nekoliko ekonomija regiona (konkretno na Kosovu, Makedoniji i BiH), projekciju anemičnog ekonomskog rasta i u ovoj godini čini prilično realnom. Dakle, neophodne su više stope rasta da bi naš region, koji čini svega 32% evropskog prosjeka razvijenosti, smanjivao nezaposlenost, (koja je preko 20%) i brže sustizao evropski kvalitet života.
-Naš region je u zamci dvostrukog deficita – deficita tekućeg računa (u prosjeku 7%) i budžetskog deficita (u prosjeku preko 4%). Uz rastuće spoljne i javne dugove i nefleksibilne monetarne politike, region nema makroekonomskih instrumenata ni snage da značajnije ubrza ekonomski rast i smanji siromaštvo kroz velike razvojne projekte. Sve to ZB čini ekonomski, politički i socijalno ranjivim, što slabi otpornost regiona na eksterne šokove i kretanja u svjetskoj ekonomiji. Osnovna uporišta njegove veće otpornosti na te šokove, kao i za dinamiziranje ekonomskog rasta su snaženje makroekonomske stabilnosti i jačanje konkurentnosti, dodao je premiejr.
Međutim, konkurentnost ekonomija Zapadnog Balkana se prema posljednjem izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) za 2015-2016. godinu slabo poboljšala. Prosječna pozicija država regiona, u indeksu globalne konkurentnosti 2005. godine je bila 87, a u posljednjem izvještaju 2015-te godine 86. U periodu 2005-2015, pojedinačno, najveći napredak su napravile Crna Gora i Makedonija (za 15 mjesta). U odnosu na prošlu godinujedino je Makedonija popravila svoju poziciju inalazi se na 60. mjestu od 140 rangiranih zemalja. Crna Gora je sada na 70. mjestu, Albanija na 93, a Srbija na 94. BiH je na 111.
-Zašto je to tako? Koje su prepreke povećanju konkurentnosti ekonomija regiona, i što treba učiniti da bi se one eliminisale? Kako današe ekonomije učinimo „spremnim da posluju pod konkurentskim pritiskom u okviru EU tržišta“, kao važnom Kopenhagenškom kriterijumu? Da bi se eliminisale prepreke rastu konkurentnosti kao „sposobnosti regiona da ponudi atraktivno i održivo okruženje za rezidente da žive i rade“, potrebno je intenzivnije povezivanje unutar samog regiona. Jedno od ključnih ograničenja je nedovoljno razvijena infrastruktura. Kvalitetna saobraćajna, energetska i telekomunikaciona infrastruktura je preduslov kako ravnomjernijeg razvoja unutar ekonomija regiona, tako i kvalitetnijeg ekonomskog povezivanja između ekonomija ZB. Evropske integracije i Berlinski proces mogli bi postati važan akcelerator realizacije zajedničkih infrastrukturnih projekata zemalja ZB u funkciji rasta konkurentnosti. Na samitu u Beču, 27. avgusta ove godine postignut je dogovor oko prioritetnih infrastrukturnih projekata koji će biti predmet mogućeg kofinansiranja EU za period do 2020. godine. Za Crnu Goru, a vjerujem i za region u cjelini, posebno su važni sljedeći projekti: dionica Jadransko-jonskog koridora od Debelog brijega do Sukobina; dionica autoputa Bar-Boljare od Mateševa do Andrijevice i obilaznica Podgorice; željeznička pruga Bar – Vrbnica. Izgradnja energetskog podmorskog kabla sa italijanskom kompanijom Terna, koji će povezati elektroenergetske sisteme EU i Balkana tehnološki najsavremnijom vezom, doprinijeće jačem energetskom povezivanju regiona i njegovom stabilnijem pristupu evropskom energetskom tržištu. Istakao bih i značaj realizacije projekta interkonekcije prenosnih sistema Crne Gore, Srbije i BiH. Takođe, i projekta izgradnje jadransko-jonskog gasovoda (IAP) koji treba da omogući Crnoj Gori snabdijevanje prirodnim gasom i poveže ZB i Evropu sa novim energetskim izvorima. Navedeni projekti su u skladu sa energetskom strategijom EU i energetskom politikom Crne Gore do 2030. Godine, istakao je Đukanović.
Intenzivnije sprovođenje strukturnih reformi takođe je od izuzetnog značaja za povećanje regionalne konkurentnosti regiona. One su uprocesu ekonomskih integracija dodatno dobile na značaju u ekonomskom dijalogu zemalja ZB i Turske sa EU kroz izradu „Programa ekonomskih reformi“ kao jednog od ključnih dokumenata ekonomske politike svake zemlje. Ovo posebno važi za oblasti: socijalne politike; tržišta rada; obrazovanja; zdravstva; državne administracije.
Dodatno, za podizanje nivoa konkurentnosti važno je unapređenje poslovnog ambijenta, apsorpcija tehnologija i inovacije i trgovinske integracije. Implementacija CEFTA sporazum je potvrda integracija, odnosno unutrašnjeg povezivanja regiona i funkcionisanja „gravitacionog modela“ iz teorije međunarodne ekonomije, ali ga treba više oživotvoriti. Trgovina Crne Gore sa ostalim zemljama CEFTE je na nivou od 37,5% ukupnog uvoza i 45,5% ukupnog izvoza robe u prvih sedam mjeseci 2015. U istom periodu, izvoz Republike Srbije u ostale članice CEFTE činio je 17,6% ukupnog izvoza robe i 4% uvoza. Uvoz BiH iz CEFTE je bio 11,5%, a izvoz 15,6% ukupnog izvoza itd. Dakle, iako postoji ekonomska saradnja između zemalja u regionu, ona ipak nije na približno mogućem nivou, a među razlozima za to su nerazvijena infrastruktura i necarinske trgovinske barijere.
-Crna Gora, kao zemlja u procesu evropskih i NATO integracija, svoj razvojni put trasira u sektorima prerađivačke industrije, energetike, turizma i poljoprivrede. Upravo su investicije u ovim oblastima doprinijele opravku ekonomije nakon dvostruke recesije u 2009. i 2012 godini, i njenom rastu po stopi od 3,5% u 2013. i 1,8% u 2014. godini. U prvoj polovini 2015. ostvaren je rast od 3,3%. Usljed pojačanog investicionog ciklusa u sektorima saobraćaja, energetike i turizma, Vlada Crne Gore je u septembru korigovala prvobitnu projekciju ekonomskog rasta u 2015. sa 3,5% na 4,3%. Ovome je, između ostalog doprinio oporavak realnog sektora, i to rast industrijske proizvodnje za 9,2% u prvih devet mjeseci 2015.u odnosu na uporedni period prethodne godine, kao i rast u turizmu i građevinarstvu, kazao je Đukanović.
Već četvrtu godinu se nastavlja povećanje broja malih i srednjih preduzeća, kojih je na kraju jula bilo 23.464. MSP su osnov daljeg rasta proizvodnje i zaposlenosti. Potvrda ubrzanja ekonomije je i to da je Crna Gora izašla iz zone deflacije (koja je karakterisala 2014. godinu), budući da je godišnja stopa inflacije na kraju septembra iznosila 1,7%.
-Ipak, nema mjesta zadovoljstvu. Posebno ako se ima u vidu da je jedan od najvećih izazova ekonomske politike Vlade Crne Gore smanjenje nezaposlenosti (koja je na nivou od 17,7%). Zato je unapređenje poslovnog ambijenta kroz adekvatniji pristup finansiranju, i stabilnu i predvidivu poresku politiku i efikasnu državnu administraciju, uz istovremeno spovođenje ostalih strukturnih reformi, važno za rast konkurentnosti Crne Gore i regiona i nove investicije, koje vode povećanju broja preduzeća i novih radnih mjesta u realnom sektoru. Prostora za to ima u daljem razvoju industrije, naročito prerađivačke industrije i energetike, što je osnova dugoročnog ekonomskog razvoja Crne Gore i regiona u cjelini. Podsjetiću, da i EU u svojim strateškim dokumentima predviđa da učešće industrije poraste na 20% BDP 2020. godine. Vlada Crne Gore će do kraja godine usvojiti Industrijsku politiku do 2020. godine, kao dokument čiji je cilj otklanjanje strukturnih disbalansa i sektorskih neravnoteža, i prevazilaženje problema uske proizvodne baze. Osnovna orjentacija je stvaranje veće dodate vrijednosti u proizvodnji, odnosno uvođenje novih tehnologija i inovacija kao važnih faktora povećanja konkurentnosti izvoza u cilju davanja odgovora na još jedan izazov u vođenju ekonomske politike, a to je smanjenje eksterne ekonomske neravnoteže, istakao je Đukanović.
On je naglasio važnost Berlinskog procesa, kao jedne od najboljih inicijativa EU za Zapadni Balkan, od usvajanja Solunske agende.
-U regionu smo svjesni realnih ograničenja u razvoju sa kojima se naše zemlje susreću decenijama, ili tačnije vjekovima. Znamo sa kojim se problemima susrećemo, i koji su izazovi pred nama. Kroz proces evropske integracije, koji je naš zajednički strateški cilj, postali smo svjesniji značaja bolje infrastrukturne povezanosti, i regionalnih integracija u cjelini. Berlinski proces je realna šansa da se stvore mogućnosti za brže prevazilaženje sadašnjih ograničenja realizacijom održivih projekata od zajedničkih interesa. Vjerujem da će i ova naša konferencija značiti podsticaj u tom pravcu, zaključio je Đukanović.
