Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Očigledno je da pojedine ckve, u tome prednjači SPC, nemaju namjeru da se ozbiljno pozabave nacrtom Zakona o vjerskim slobodama koji je predložila Vlada Crne Gore. Umjesto suvislih primjedbi, dobijamo pregršt ideologizovanih kvalifikacija, čak do toga da se jedan zakon koji je par exellance izraz najbolje slobodarske i demokratske evropske tradicije proglašava – fašističkim.
I to od ljudi koji su duhovni nasljednici Nikolaja Velimirovića, Dimitrija Ljotića,Draže Mihailovića, Pavla Đurišića, Dragiše Vasića, Stevana Moljevića,.. ljudi koji slave Milorada Vukojičića Macú i Slobodana Šiljka. Ranih devedesetih prošlog stoljeća jedan SPO-vac, čini mi se da se prezivao Marković, poznat po tkz. „leptiruši“, odnosno leptir mašni, je u parlamentu Srbije poručio tadašnjoj srpskoj nacionalističkoj bulumenti da nije čudno da im svijet izgleda naopako kad dube na glavi. I ako je nešto konstantna svih ovih godina to je da ta bratija još uvijek dubi na glavi. Slobodno se možete pouzdati u njihove stavove i nikada nećete pogriješiti ako kao mjerodavno prihvatite sve suprotno od onoga što čujete od njih.Više je nego jasno da crkve, naročito SPC, ne žele da država Crna Gora uredi njihovo djelovanje, nedvosmisleno pokazujući da žele za sebe neograničenu slobodu. Nego da vidimo kakve su to reakcije na Nacrt, pošto ih je teško nazvati utemeljenim primjedbama.
Besmislene optužbe: Najčešća primjedba da država krši načelo sekularnosti i nemiješanja u crkvene stvari je više nego besmislena. U svim državama država stvara i propisuje okvir u kojem se kreću vjerske zajednice. Nacrt Zakona upravo vraća sekularnost državi Crnoj Gori i vraća crkve onome što je njihova osnovna djelatnost. Iznošenje vrlo diskutabilnog podatka da je 80% stanovnika Crne Gore vjerujuće nije i ne može biti argument za sakralizaciju crnogorskog društva i neograničeno djelovanje crkava. Savremena država je dužna da obezbjedi u svim svojim ustanovama neutralni stav prema vjeri i da u njima spriječi bilo kakvu promociju religije ili ateizma. To pokazuju mnogobrojne sudske presude evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. A to bi bio i odgovor na besmislicu da se zabranom vjeronauke u javnim školama „djeca neosnovano lišavaju prava na vjersku pouku u pravom i punom obimu“. Pitanje registracije crkava je čisto pravno pitanje jer ne postoji zemlja u kojoj je moguće vršiti funkciju pravnog lica a ne biti registrovan. Crna Gora je promjenila svoj državni satus 2006. godine, pa se samo možemo pitati što je država čekala do sada i nije zabranila djelatnost crkava koje su odbile da se registruju po zakonu koji je donijela?
Tvrdnja Amfilohija Radovića da država „traži registraciju crkava i vjerskih zajednica postojećih na prostoru Crne Gore 1.700 godina“, em što je lišena istinitosti, em što govori o kakvome se anahronom misaonom sklopu radi. To korespondira sa izjavom Radovića da „država Crna Gora treba da se registruje kod Crkve“, smatrajući da Crkva nadilazi značaj i snagu države. Nadajmo se da neće biti tako. Uređenje teritorijalnosti nije miješanje u organizaciju Crkve već poštovanje državnih granica.
Ne može se jedan pravni subjekt prostirati u više država i obavljati poslove kao da je jedinstveni pravni subjekt! Ili, da uprostimo, ne može jedan pravni subjekt biti registrovan u Crnoj Gori i obuhvatati teritoriju druge države i obratno. On se mora registrivati u obje države po važećim zakonima, poštujući državnu teritorijalnost. Kako će oni sebe zvati i tretirati unutar Crkve potpuno je nebitno. Crkve nijesu i ne smiju biti privilegovane u odnosu na druge pravne subjekte. Pozivanje na Zakon iz 1977. i registraciju po njegovim odredbama je pravna besmislica pa ne zaslužuje odgovor. Mogao je neki pravnik na skupovima koje su organizovali da mu objasni da jugoslovenski zakoni imaju istu težinu kao zakoni Austrougarske u Vojvodini.
Obmana vjernika: Tvrdnja SPC da se crkve „lišavaju zakonito stečenih svojinskih prava nad vjerskim objektima“, kojima se pridružila i Katolička crkva, ima za cilj da obmane vjernike tih crkava i prozvede nehrišćanske reakcije. Nacrt Zakona upravo uvodi pravni red u svojinske odnose nad sakralnim objektima. Do 1868.godine, kada su izvršene reforme, u ime države Crne Gore, kao i njegovi prethodnici do knjaza Danila, pravoslavnim vjerskim objekatima i imovinom „kao sa svojim vlastitim dobrom raspolagao (je) bez da ikome računa daje“, kako piše u Crnogorskom godišnjaku „Orlić“ za 1869.godinu, knjaz Nikola I Petrović.
Skupštinom glavara, održanom 1868. godine na Cetinju objekti i imovina se predaju „upravi preosvećenog G.Ilariona (Roganović)sadašnjeg Mitropolita crnogorskog“, s tim „da glava crkve pod bilo kakvim izgovorom, bez znanja vlasti, ne može ništa prodati, promijeniti ili darovati od onoga što crkvi prinadleži“ (Orlić“, 1869. str.62. i 63). Pravo upravljanja, ne i vlasništva, potvrđuje član 719. Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru od 1888.godine, u kome se kaže: „Nepokretna dobra pravoslavnih crkava i manastira ne mogu se prodavati ili inače istupati bez naročitog dopuštenja državne vlasti“. Status upravljanja državnom imovinom potvrđuju i crkveni akti - Ustav Svetog sinoda u Knjaževini Crnoj Gori, od 12.januara 1904. i Ustav pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori, od 14 januara 1904.godine. Proglašenjem oktroisane SPC 1920.godine moglo se na nju prenijeti samo pravo upravljanja nad sakralnom imovinom. To pravo je prenijeto na Kraljevinu SHS ili, kasnije, Kraljevinu Jugoslaviju.
Ne postoji nijedan pravni dokument kojim je vlasništvo nad sakralnom imovinom u Crnoj Gori prenijeto na SPC, mada bi i u tom slučaju valjanost tog akta bila upitna zbog načina na koji je srušena crnogorska država. Obnovom državnosti Crne Gore 1944. ona je povratila sva imovinska prava na njenoj teritoriji, samim tim i nad sakralnom imovinom koja joj je nasilno bila oteta 1918.godine. Do 1997.godine u katastarskim knjigama sakralna imovina u Crnoj Gori se vodila kao opštedruštveno dobro čiji su titulari bili država, opština ili mjesna zajednica. Eparhije SPC su bile samo zaštićeni korisnici pośeda. Nakon toga dolazi do nezakonitog upisivanja imovine SPC u državni katastar, što zahtijeva i krivičnu odgovornost onih koji su se tim nezakonitim poslovima bavili. Zakon o vjerskim slobodama, čiji je nacrt u proceduri, anulirao bi sve te nezakonite postupke i u redovnoj proceduri utvrdio pravo vlasništva za sve objekte za koje se utvrdi osnov. Tako da su i tvrdnje Katoličke crkve o svojevrsnoj nacionalizaciji neutemeljene, jer se ovim zakonom ne negira nesporno vlasništvo, već se uvodi u regularnu pravnu proceduru postupak dokazivanja.
Tobožnji autoriteti: Poznata crnogorska inferiornost i provincijaizam mnoge izvanjce je načinio tobožnjim autoritetima u Crnoj Gori. I ne samo njih. Imali smo nekakve skupove SPC na koje su pozivali, uz političare, neke izvikane „veličine“. Svašta se moglo čuti od tzv. eksperata. Ako je vjerovati novinama, prof. Đordjije Blažić je, na jednom od tih skupova, rekao da sloboda vjeroispovjesti nije državno već prirodno pravo koje se stiče rođenjem, dodajući da je uloga države da štiti to pravo. Čovjek se, profesore evropskih studija, rađa sa mnogim slobodama pa one nijesu neograničene, već se svaka od tih sloboda uređuje zakonima. Staro je pravilo u demokratiji da se svaka sloboda ograničava tuđom slobodom.
Ljudi se rađaju i sa pravom da budu ateisti. Ili je to za vas niža rasa? Savremeno društvo je ograničilo upotrebu duvanskog dima time što je propisalo prostor na kome možete uživati duvanski dim, ne trujući druge. Ljubičasti dim sa mirisom sumpora, koji širi SPC i mitropolit MCP, mnogo je opasniji od duvanskog dima. Izvinićete, profesore, ali ljudi imaju i pravo da ne udišu tu vrstu otrova. Onima kojima je do te vrste trovanja ima MCP i SPC više nego dovoljno mjesta za to. Brinem se ko prenosi u Crnoj Gori mladima evropske vrijednosti kad ne zna da se sve vrste sloboda u demokratskom svijetu uređuju zakonima, naročito sloboda (ne)vjerovanja jer se tu radi o najvećoj mogućnosti zloupotrebe.
Bilo kako bilo, ovaj nacrt Zakona podiže crnogorsko društvo i državu u red država i društava koja dijele moderne evropske vrijednosti. Sa time se slažu svi građanski opredjeljeni stanovnici Srbije sa kojima komuniciram, nadajući se da će i Srbija poći tim putem. To opet postavlja pitanje zašto ćute građanske partije i nevladine organizacije u Crnoj Gori? Nije valjda da ne prepoznaju važnost ograničenja djelovanja vjerskih zajednica na svoju osnovnu djelatnost, onemogućavanja zloupotrebe vjere u političke i nereligijske svrhe, sekularizacije društva i sakralizacije crkava kao preduslov uređenog građanskog društva, građanskog mira i evropskih vrijednosti? Ili ne znaju što je uređeno građansko društvo ili pitijski zloupotrebljavaju tu ideju iz čistog političkog oportunizma i ličnog avanzmana. Crnogorci bi morali vrijednovati takvo ponašanje na budućim izborima.
Da li je SPC vjerska zajednica: Jedinu primjedbu koju sam spreman da prihvatim jeste protest Amfilohija Radovića što se SPC svrstava među vjerske zajednice. Ja već poodavno tvrdim da oni to nijesu. O dosljednosti dotičnog gospodina i njegove Crkve najbolje govori delegacija koja je otišla u Brisel, centar njima mrske EU, da se požale kako su stavljeni u isti red sa ostalim crkvama i objasne kako su oni jedina kanonska pravoslavna crkva. Gospodo, evropske vrijednosti su da je svaka vjerska zajednica jednako legitimna i da je zabranjena diskriminacija bilo koje vjerske zajednice po bilo kom osnovu. Kao što se u zakonima Srbije privileguju tzv. „tradicionalne crkve“. Za evropske institucije i SPC i CPC imaju jednaku vrijednost, značaj i legitimitet.
Za nadati se da će novim Zakonom o vjerskim slobodama to postati i u Crnoj Gori. Bez monopola, bezakonja, kriminalnog upisa imovine, sa građanskom odgovornošću pred pravosuđem Crne Gore za širenje, vjerske, nacionalne, rodne, seksualne ili bilo koje druge mržnje u javnom prostoru. I bez izgradnje zgrada, hotela, prodaje i iznajmljivanja stanove, prodaje svijeća „svete“ vodice, đinđuva i drangulija bez plaćanja poreza. Na kraju jedna moja dilema: ne čini li vam se da episkop budimljansko-nikšićki Joanikije stoji iza mnogih događanja koja, u najmanju ruku, zaslužuju pozornost državnog tužilaštva Crne Gore. Uključujući i posljednja događanja u Bijelom Polju.
(Autor je jedan od osnivača Crnogorskog pokreta)
