Da se prisjetimo. Uvidjeviši dubine katastrofe kontinenta u dva navrata tokom prve polovine 20. vijeka, evropske države su, kao prvi korak u uspostavljanju održivog mira, pod nadnacionalnu kontrolu stavile dvije osnovne ratne sirovine, osnivajući Evropsku zajednicu za ugalj i čelik, kao jezgro iz kojeg se razvila današnja Evropska unija.
Paralelno sa izgradnjom evropskog jedinstva, tekao je proces evro-atlantskih integracija, osnivanjem Sjevernoatlantskog saveza 1949. godine. Balkan nije bio naučio tu istorijsku lekciju, o čemu svjedoči tragična rekonfiguracija bivše Jugoslavije. No, Crna Gora je i tada pokazala kako se održava unutrašnja stabilnosti, kako se odolijeva spoljašnjim i unutrašnjim izazovima i kako se najkrupnije političke odluke donose mudro, odmjereno i u pravom trenutku.
Jer, stabilnost, to je ključna riječ odgovorne politike. U posljednjih četvrt vijeka, borili smo se prvo da je postignemo, zatim da je održimo, a sada je vrijeme da je unaprijedimo.
Da parafraziram stihove s početka: novo vrijeme donosi nova iskušenja, a novi izazovi traže nove odgovore. Razumjeli smo značaj bezbjednosti kao kolektivne kategorije, u kojoj nema malih i velikih. Shvatili smo da se, u širem kontekstu, suočavamo sa zajedničkim prijetnjama, da dijelimo slične probleme i da zato treba da imamo zajednički odgovor.
Naš odgovor na te izazove je članstvo u NATO. To je ključni spoljno-politički cilj i nacionalni interes Crne Gore, organski povezan sa članstvom u Evropskoj uniji. Zato je neodrživa teza za EU a protiv NATO, imajući u vidu da je riječ o organizacijama zasnovanim na istom sistemu vrijednosti: vladavini prava, demokratiji, ljudskim pravima, miru, stabilnosti i ekonomskom napredku. Te vrijednosti želimo da razvijemo kao organizaciona načela crnogorske države i životne principe crnogorskog društva.
Zbog toga je i neprincipijelan stav onih koji podržavaju evropske, ali ne i evroatlantske integracije. Ne prvi put reći ću i zašto. Kada je riječ o politici odbrane, nije suvišno osvrnuti se na Zajedničku deklaraciju EU i NATO iz 2002. godine, u kojoj je naglašeno strateško partnerstvo ove dvije organizacije na planu “nedjeljive bezbjednosti”.
Mnogo ranije, 1996. godine, u Berlinu je zaključeno, a od strane Saveta EU pozdravljeno, da evropski bezbjednosni i odbrambeni identitet treba da bude građen u okviru NATO-a. Valja podsjetiti i na “Berlin plus” aranžmane, kojima je Evropskoj uniji obezbijeđen pristup NATO kapacitetima za planiranje i logistici za sopstvene vojne operacije. Konačno, zar u Ugovoru o Evropskoj uniji nije jasno definisano da zajednička spoljna i bezbjednosna politika poštuje obaveze država članica čija se zajednička obrana ostvaruje u Sjevernoatlantskom savezu i da ona ne može biti uperena protiv država koje su članice NATO-a?
Ovom prilikom ponoviću i to da o kompatibilnosti ovih ciljeva najbolje svjedoči kompatibilnost uslova za članstvo u EU i NATO. Aktuelni trenutak je najbolja potvrda ove korelacije. Još i više: određeni uslovi, ne samo da su kompatibilni, već su istovjetni. Naravno, govorimo o oblasti vladavine prava, gdje nemamo samo istovjetnost uslova, već i istovjetnost mjera i aktivnosti u strateškim dokumentima. Ovome u prilog najbolje govori činjenica da će NATO vrednovati učinak Crne Gore u oblasti vladavine prava na osnovu Izvještaja o napretku EK.
U toku je završnica procesa koji je trajao dugo i u koji smo uložili mnogo. Mnogo prije nego što smo u Deklaraciji o nezavisnosti 2006. godine evroatlantske integracije zapisali kao opredjeljenje naše države. I mnogo više od ispunjavanja formalnih uslova kroz Akcioni plan za članstvo u NATO. Pri tim godinama i decenijama, nisu toliko važni dani i mjeseci. Važno je da postanemo dio rješenja, da ne bi ostali dio problema. U smislu one poruke koja nam stiže sa svih relevantnih adresa: Crna Gora je sljedeća članica NATO.
Duško Marković - potpredsjednik Vlade za politički sistem, unutrašnju i vanjsku politiku
rtcg.me
