Piše: Akica BEČEK
Razveselila me vijest kako se razmišlja o tome, pa makar to i malobrojni čine, da bi svima trebalo dozvoliti izravan upis u srednje škole, a ne samo nekima, bez obzira na okolnosti i uvjete. O tome pišem, govorim i u neku ruku se za to borim već godinama. Budimo iskreni i priznajmo sami sebi, kako ovakav način ocjenjivanja učenika i evaluacija ishoda njihova učenja ne zadovoljavaju i nisu ekvivalentni postignutom znanju, stečenim sposobnostima i vještinama. Samo se zavaramo, obostrano i dugoročno. Ocjene lete u nebo, a operativnog znanja i adekvatnih sposobnosti koje bi se trebale stvarati i razvijati iz nastavnih programskih sadržaja, kao i potrebnih vještina ima tek nešto u tragovima, ovisno o učitelju, profesoru, školi, kriterijima i učeniku, koji uči zbog potrebe i želje za znanjem ili pak gomila petice, koje mu osiguravaju siguran upis u željenu školu ili fakultet.
Već u prvom razredu ili na prvoj godini se vidi velik nerazmjer donesenih ocjena i osnovnih (elementarnih) znanja koja bi trebalo nadograđivati. Ne može se nadograđivati zgrada, odnosno graditi etaže, čak niti prva, kad nešto ima slabe temelje ili ih uopće nema. Kad učenik ili student donese visoke ocjene, pretpostavlja se da ipak iza toga stoji solidno znanje i dovoljno razvijene sposobnosti, mišljenja, logičkog zaključivanja, mogućnost stvaranja asocijacija novih sadržaja s poznatim sadržajima, stvaranje „jednadžbe“ od danih podataka, uočavanje veza među varijablama, uz konstante, ovisnost funkcije o parametrima … (ne mislim, samo u matematici). Zapravo misli se da je učenik naučio učiti, što je trebao biti primarni cilj prethodnog obrazovanja. Činjenice govore, a mnoga istraživanja, naročito PISA pokazuju da naši učenici nisu naučili učiti.
Ne bih se ponavljala. Bitno je da ocjenu ne prati adekvatno znanje i da su visokim ocjenama, često puta prikriveni neznanje i nesposobnosti, kao i razne nemogućnosti. Kako se do takvih visokih ocjena došlo to je druga priča i netko bi se ozbiljno u ovoj državi, odnosno resornom ministarstvu trebao to zapitati. Opće je poznato da je davanje visokih ocjena linija manjeg otpora, kao i to da se ocjene prodaju, odnosno kupuju.
U svemu tome važno je, štetno i opasno za pojedinca i cijelo društvo kada učenik s visokom ocjenom zauzme mjesto onome tko stvarno uvijek svoju ocjenu brani svojim obrazovanjem, sposobnošću i spremnošću da i dalje bude takav i sve se više razvija. Upisivanjem nesposobnih oduzimamo prostor sposobnima, talentiranima i izvrsnima. To je veliki propust, pa i grijeh, prema toj djeci i dugoročna višestruka šteta cijelome društvu. Veliki, pogotovo preveliki zalogaj se ne može progutati, niti sažvakati, a kamoli probaviti i da ti pri tom bude ugodno. Od tuda i tolika potreba za instrukcijama, naročito pred kraj školske godine i pred maturu.
Bilo bi dobro svima, ali baš svima dozvoliti izravan upis u škole koje žele i prvu godinu učiniti maksimalno selektivnom. Bolje izgubiti godinu dana, nego mučiti sebe i druge i živjeti u laži kako nešto možeš, a ne možeš. Prirodna selekcija je najbolja selekcija. Ne može 70-80 posto učenika u završnim razredima biti odlično. To nije prirodno i nije normalno. U našem društvu treba raznih i različitih zvanja i zanimanja. Svatko može naći za sebe, ono što mu najbolje odgovara.
Tu je zakazalo i profesionalno informiranje, na svim razinama. Dijete je trebalo, od vrtića do mature, dobro upoznati, usmjeravati i njegovo znanje i interese prilagođavati tamo, gdje može dati najviše i najbolje, kako bi se bez većeg stresa moglo uključiti u svijet rada i život, uz usvojene vrijednosti i svjesnost kako cijeli život treba učiti i obrazovati se općenito i stručno. Nijedno zanimanje, niti zvanje nije sramotno, manje vrijedno i neprimjereno, ako ga radi pošten čovjek. Nema elitnih zvanja, ali postoje elitni ljudi.
Možda to izgleda nemoguće i liči na nekakvu utopiju. Kad se bolje i dulje razmisli, to uopće nije tako. Možda bi u početku nastao kaos i nesnalaženje. Neki bi ostali i bez učenika ili studenata, ali nakon jedne do dvije godine došlo bi do ravnoteže. Kad bi još bila usklađena potražnja i ponuda u zvanjima i zanimanjima, od najniže do najviše razine, to bi doprinijelo da se manje luta, da se nakon diplome ne bude na burzi i da nesposobni, ali podobni ne otmu radno mjesto sposobnima i izvrsnima.
Bilo bi dobro i poželjno da se od malih nogu djeca tako odgajaju, a ne da misle kako će njima sve srediti netko drugi i da će uvijek dobiti najbolje, bez učenja, zalaganja i sposobnosti. Svima bi trebale biti otvorene sve mogućnost, bez obzira čiji je, odakle je i kakav je, ali bi svi trebali dobiti približno jednake uvjete i mogućnosti u tijeku svojeg rasta i razvoja. Kad to postignemo, onda se neće trebati razmišljati o upisnoj strategiji, kao i o strategiji zapošljavanja. Najbolji će isplivati i „odletjeti“ na sam vrh, a ostali će se po poznatoj krivulji rasporediti tamo gdje im najbolje odgovara, prema postignutom uspjehu i osobnim mogućnostima.
U vrhu krivulje bi trebali biti prosječni (kojih uopće nema, ako ćemo pedagoški), a slabiji, uspješni, izvrsni i ne baš sposobni u jednakom omjeru pri dnu krivulje. Uglavnom, su tako raspršene i društvene i gospodarske potrebe i mogućnosti. Znajući nas, naš mentalitet i poznatu krilaticu „snađi se druže“, koju mnogi bez obzira na stranačku ideologiju koriste, svi postavljeni uvjeti za bilo kakve olakšice će se zloporabiti i neće pomoći onima kojima to treba, već će pogurati i progurati nekog tatinog sina ili kćer, kako je to uvijek bilo od vrtića do doktorata.
To svi znaju, ali se još uvijek svi čudom čudimo i okrivljujemo državu i vladu, zašto smo tu gdje jesmo, zašto se ne mičemo iz provalije u koju su nas nesposobni gurnuli i strpali. Pitanje zašto nam ne ide, dok drugima ide, nameće se samo od sebe. Neznanje, nesposobnost i bezidejnost smo spremni opravdavati svime i svačime, pa i vraćanjem u prošlost, zazivanjem lustracije, prekrajanjem povijesti, nemogućim obećanjima, samo da ne bismo priznali u čemu je problem. Trebali bismo „lustrirati“ sami sebe i između ostaloga, omogućiti da pravi ljudi dođu na prava mjesta, počevši s tim procesom od osnovne škole, kako bi najbolji došli na vrh u svim područjima života i rada.
Znam da je floskula kako su djeca naše najveće bogatstvo. To je zaista, prava istina. Na toj istini se gradi i stvara vizija bolje budućnosti, ukoliko svakome djetetu osiguramo njegov optimalan razvoj i punu realizaciju u svijetu rada i njegovoj obitelji. Uspješan pojedinac i zdrava obitelj, zasigurno jamče uspješnu, sretnu i ljepšu budućnost za sve nas.
(lupiga.com, Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica, a za Lupigu piše o školskom sustavu
