Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Ovih dana smo svjedoci kako neki blate Velikog vojvodu Mirka Petrovića, brata knjaza Danila i oca kralja Nikole. Kad čitamo njihova ostrašćena saopštenja, a vidimo da sa crnogorske strane niko sa činjenicama ne ustaje u odbranu vojvode Mirka, stiče se utisak da Mirko Petrović Njegoš ništa dobro u životu nije uradio, samo zlo.
Istorijska fakta, međutim, govore sasvim drugačije.
Nepoznato u javnosti o Prvoj pohari Kuča: Bilo je nekoliko tako nazvanih - pohara Kuča. Jednu je izvršio skadarski paša 1774. godine. Tada su Drekalovići (glavnina Kuča), morali da bježe sa teritorije svog plemena i nekoliko godina je (prema pričanju Marka Miljanova) veći dio Drekalovića bio u Rovcima, u izbjeglištvu. Ono što je danas skoro nepoznato u Crnoj Gori i krije se, je da je dobar dio Drekalovića tada izbjegao u Staru Crnu Goru. Evo što kažu istoričari Jovan Milićević i Novica Rakočević: "Prema podacima oko 300 Kuča sklonilo se u Crnu Goru u vreme koje je bilo veoma nepovoljno za nju, kad je zemljom vladala strahovita suša, a Mlečani zabranili Crnogorcima pristup u Kotor da nabave hranu. Crnogorci su nastojali da se reši pitanje izbeglica iz Kuča, pa su se obratili ruskom predstavniku knezu Alekseju Orlovu; on je u ime ruskog dvora dodelio izbeglim Kučima 1000 cekina, a bilo je govora i o njihovoj seobi u Rusiju. Napokon su Turci dozvolili Kučima da se vrate u svoje razorene domove, što su učinili samo zato da bi prekinuli njihova četovanja, odnosno pljačkaše pohode." (Istorija srpskog naroda, Srbi u XVIII veku, Beograd 1986, strana 519)
Veliki zločin Mirka Petrovića u Kučima 1856. godine, koji je Marko Miljanov dodatno preuveličao: Petar II Petrović Njegoš ostavio je svom nasljedniku Danilu zemlju u kojoj je carevala krvna osveta, gladne godine su bile česte, pa su se neka plemena okretala skadarskom paši tražeći pomoć. Knjaza Danila je kad je došao na vlast, čekao težak posao da uvede red u zemlji u kojoj je vladala anarhija. Crna Gora je bila zemlja u kojoj je svako pleme bilo država u državi. Jedno od plemena u kojem je bila jaka turkofilna struja bili su i Kuči. Skadarski paša je neprestano podmićivao Kuče želeći da se oni odbiju od Cetinja. Njegoš je još 1842. pisao Kučima “Što se odbijate od svoje vjere i od svoje braće? Ja ću vama svaki lijepi način od svake stvari učiniti. Ne hćeste li vi k mene sada doći, a vi ćete jopet akobogda i po ružnom.” (Živko Andijašević, Nacija s greškom,Cetinje, 2004, strana 120)
Postoji još mnogo dokaza o jakoj turkofilnoj, a ja bih dodao i - albanofilnoj struji u Kučima. Dr Andrijašević još piše o tome: "...postoje i pouzdani austrijski izvori koji svjedoče o turkofilskoj partiji u Kučima. Prema saznanjima austrijske diplomatije, koja je pratila prilike u crnogorskom okruženju, u Kučima su bile brojnije pristalice skadarskog paše nego crnogorskog vladike Njegoša. Sredinom 1845. godine u jednom izvještaju se navodi da je na Cetinje došlo oko 60 Kuča da bi izrazilo pokornost Njegošu, dok je u Skadar na poklonjenje pošlo 113 Kuča. U depeši zadarskog namjesnika iz 1845. decidno se tvrdi: „Postoje dvije partije u Kučima. Jedni Kuči žele da priznaju Njegoševu vlast, dok drugi hoće da ostanu pod turskom vlašću.“ Ova depeša nastala je na osnovu preciznih informacija koje je zadarski namjesnik dobio od austrijskog diplomate iz Skadra. Na desetine dokumenata ovakvog sadržaja objavio je akademik Jevto Milović (1986)." (ista knjiga, strane 120 i 121)
I "Srbske novine" iz Beograda, br. 25, od 29. marta 1846. izvještavale su o sukobu u samim Kučima između dvije struje - jedne naklonjene Skadru a druge privržene Cetinju: “Ovde nedavno bio je boj među Kučima, tj. pobiše se prva dva plemena između sebe, Čejovići i Ivanovići. Ostalo je 8 mrtvi i do 15 ranjeni. Ovo su dve protivne strane, od koi jedna poteže na stranu vladičinu, a druga paše skadarskoga. Paša je svojoj strani opremio do 100 oka rakije i na svakoga ranjenika po 5 talira, i suviše ljekara. Paša strašno svoju stranu podpomaže: daje odelo, oružije, novce i obećava svagdašnju zaštitu.”
Sve se isto nastavilo i u vrijeme knjaza Danila i o tome Živko Andrijašević pruža dokaze u istoj knjizi.
Kao odgovor na dugogodišnje rovaranje unutar Kuča protiv Crne Gore, knjaz Danilo je poslao svog brata Mirka da sa vojskom, kazni i strijelja kolovođe-izdajnike, što je tada bio uobičajeni način zavođenja reda. Mirko Petrović je dva puta s vojskom intervenisao u Kučima, 1855. i 1856. Javnost je mnogo više upoznata sa Mirkovim pohodom na Kuče iz 1856. Tada je vojvoda Mirko, nakon što mu se dio Kuča oružjem suprotstavio, upao sa crnogorskom vojskom u kučko pleme i izvršio žestoki zločin, a taj zločin je 40 godina kasnije preuveličao vojvoda Marko Miljanov, koji je u vrijeme dok je Mirkova vojska harala po Kučima śedio na Cetinju kao perjanik knjaza Danila. Evo što piše Živko Andrijašević:
"Inače o samoj pohari Kuča (1856) prvenstveno se sudi na osnovu zapisa vojvode Marka Miljanova, koji je nastao krajem 19. vijeka, i u kojem se tvrdi da je izginulo preko 250 Kuča, od čega su preko dvije stotine bile žene i djeca. Naravno, današnjim plemenskim patriotama, koji bezrezervno vjeruju ovoj vojvodinoj bezočnoj izmišljotini, ne pada na pamet da potraže i neko drugo svjedočenje. Mogli bi da pročitaju spisak ljudskih gubitaka koji su sami Kuči napravili avgusta 1856. U tom spisku koji je objavljen još 1937. godine navodi se da je u Kučima ubijen 131 vojnosposobni muškarac, tri trudnice, pet žena i desetoro djece u kolijevci. Neka su ovi ljudi ponekoga i pridodali, to je ipak sitnica u odnosu na ono što je pridodao vojvoda Marko. Kao što se može zaključiti vojvoda Marko je ovom spisku pridodao preko dvije stotine žena i djece!" (Živko Andrijašević, Nacija s greškom, strana 42)
Malo je lično, ali moram reći, i ja sam (prema jedinom i mnogo puta ponovljenom malocuckom predanju), dalekim porijeklom Drekalović.
Zbog čega je Mirko Petrović bio tako okrutan prema Kučima: Ne postoji nikakav dokaz da je knjaz Danilo naredio da se crnogorska vojska obračuna sa Kučima na način na koji je to uradio vojvoda Mirko i ovolika svirepost i nečovječnost isključivo je Mirkovo djelo. Da je knjaz Danilo na Cetinju naredio Mirku Petroviću da ubija žene i đecu, to može da pomisli samo neki ostrašćeni mrzitelj knjaza Danila.
Razlog zbog kojeg je vojvoda Mirko bio tako okrutan je jedna žestoka uvreda koju je jedan Kuč uputio porodici Petrović i ta uvreda je izbezumila Mirka Petrovića. O tome imamo svjedočanstvo Srbina Jovana Erdeljanovića koji je u Kučima boravio 1904. godine, te poslije toga objavio knjigu "Kuči - pleme u Crnoj Gori". Dakle, bio je u Kučima 48 godina poslije pohoda Mirka Petrovića i zapisao je ono što su mu starci u Kučima ispričali o događaju kojem su bili svjedoci:"Tek za vlade kneza Danila obnove se pokušaji za sjedinjenje sa Crnom Gorom. Ali se i toga puta naiđe na plemensku samoživost i tvrdoglavi otpor nekih glavara koji se čak ne ustezahu tražiti tursku pomoć protiv ovih težnja. Ovu je poharu opširno ali na žalost i dosta pristrasno opisao vojvoda Marko i time se ogrešio o vrednost svoje knjige. . . Glavna je stvar u ovome. Knez Danilo je bio poslao vojsku sa svojim bratom Mirkom, da milom ili silom prisajedini Kuče sa Crnom Gorom i da kazni neke neposlušne glavare. Kad je vojvoda Mirko došao sa vojskom na Bioče na Morači, prema njemu se namesti onaj deo Kuča, koji je ostao uza svoje glavare a među njima i 40 podgoričkih Turaka (pl. Kuči, 308). Međutim, većina Kuča pređe na stranu vojvode Mirka, a treći deo Kuča ostane po selima ne držeći stranu ni jednima ni drugima. Pričalo mi je više ljudi da je vojvoda Mirko pokušavao skloniti one Kuče više Bioča, da se izmire sa njim i da ga puste u Kuče. Ali oni nisu hteli za to ni čuti i šta više jedan od njih, Benja Novakov Petrović s Kosora, vikne s vrh Reta (brda nad Biočem): „Ako mi dovedete knjeginju crnogorsku, da joj načinim jednog Drekalovića, pustićemo vas u Kuče!“ Ovaka uvreda ujela je za srce i vojvodu Mirka i vojsku, koja je bila s njim. Zato je crnogorska vojska, kad je s medunske strane ušla u Kuče, i sama mnogo preterala u postupanju s porodicama neposlušnih Kuča." (Jovan Erdeljanović, Kuči Bratonožići Piperi, Podgorica 1997, str. 59 i 60 link:http://i62.tinypic.com/i4g1tv.jpg)
Moramo imati na umu da je ovo odličan izvor, obratimo pažnju, Erdeljanović kaže: "Pričalo mi je više ljudi..."
Kako i Erdeljanović - zapravo sami Kuči zaključuju prije 100-tinak godina, ova žestoka provokacija i uvreda od strane Benja Petrovića, bila je razlog zašto je čoek "kratkog fitilja" Mirko Petrović tako zločinački reagovao i pokazao svoju najgoru stranu. I, obratimo pažnju, Kuči su rekli Erdeljanoviću da je većina Kuča bila na Mirkovoj strani, što je takođe logično, jer da su Kuči bili jedinstveni ne bi Mirkova vojska tako lako i sa neznatnim gubicima ušla u Kuče. Mnogo puta su velike turske vojske napadale Kuče, ali su Kuči bili jedinstveni i nanosili Turcima žestoke gubitke.
Mirko Petrović je jedan od najvećih junaka u istoriji Crne Gore: Crnogorci su se vjekovima takmičili u junaštvu, a vojvoda Mirko Petrović je, bez dileme, jedan od najvećih junaka u istoriji Crnogoraca. Bio je glavnokomandujući crnogorske vojske u Prvom pohodu Omer-paše Latasa na Crnu Goru 1852/53. Bio je glavnokomandujući kad je Omer paša Latas drugi put napao Crnu Goru 1862. godine, i bio je glavnokomandujući u velikoj crnogorskoj pobjedi na Grahovcu 1858. godine.
Crna Gora je 1862. primorana da sklopi nepovoljan mir sa Osmanskom imperijom, a u jednoj od odredbi mirovnog ugovora je stojalo da Mirko Petrović mora da napušti Crnu Goru. Turci su dobro znali ko im je najveći neprijatelj i ko im najviše smeta u Crnoj Gori. Osim Turaka i Srbi su ga smatrali za svog najvećeg neprijatelja u Crnoj Gori. Garašaninov špijun Milan Piroćanac izvještavao je 1867. svoju vladu sa Cetinja, sa mržnjom je o Mirku pisao. Sa velikom pažnjom valja pročitati naredni pasus:
"Mirko je bez spora danas najvažnija ličnost u Crnoj Gori: osrednjeg je stasa, jakog sklopa i dobrog zdravlja... Njegova perfidija i surovost strašilo su za Crnogorce... Lak je no banalan u govoru, ali brze i jake svatljivosti... Vrlo surov, kao što rekoh, no i odveć učtiv i laskav u prilikama... Ovaj je čovek najviše protivan našim političkim namerama, i ja držim da on neće nikad prestati sebične cjeli sljedovati. Mirko ne zna ni čitati ni pisati, ne poznaje ni Srbiju a kamo li ostali svet evropski i njegovu obštu politiku... Ovaj je upravo čovek jedina prepreka interesima ukupnoga srbstva. Kad njega ne bi bilo, Knjaz bi Nikola iz straha ili napustio Crnu Goru ili konačno u naše ruke pao." (Dragan B. Perović, Izvještaj agenta Milana Piroćanca,www.montenegrina.net)
Kao što vidimo, Mirko je i tusrkim i srpskim pretenzijama bio najveća prepreka u ondašnjoj Crnoj Gori.
Mirko Petrović, pobjednik na Grahovcu 1858. godine: Crnogorci su u maju 1858. izvojevali veliku pobjedu protiv Osmanske vojske na Grahovcu. Turci su imali nekoliko hiljada poginulih vojnika, među kojima je bio i Kadri-paša, a Crnogorci su takođe imali velike gubitke, 1.000 - 2.000 što mrtvih, što ranjenih. Marijan Mašo Miljić piše: "Ukazom od 29. jula 1859. godine knjaz Danilo je za junačko i mudro komandovanje dodijelio vojvodi Mirku Petroviću titulu 'vojvoda od Grahovca'. Jedan od savremenika ovih događaja, arhimandrit Nićifor Dučić, izjavio je da je ova pobjeda "vijenac svijeh dotadašnjijeh crnogorskijeh pobjeda". U isto vrijeme francuski naučnik i publicista, savremenik Grahovačke bitke Gijom Ležen, rekao je: „Grahovac je više učinio za rješavanje crnogorskog pitanja nego svi svjetski diplomati“. Crnogorskom pobjedom bila je oduševljena ne samo južnoslovenska omladina nego i brojni krugovi i centri političke moći u evropskim zemljama. Njen odjek je dopirao ne samo do Carigrada, Pariza i Petrograda već i do Berlina i Londona, do Beča i Pijemonta. Doista, značaj bitke na Grahovcu je bio sudbonosan za Crnu Goru, naročito za proces međunarodnog priznanja njene državne nezavisnosti. Neposredna velika politička posljedica crnogorske pobjede a turskog poraza na Grahovcu 1./13. maja 1858. godine jeste formiranje Komisije velikih evropskih sila koja je izvršila i sprovela, uz učešće zaraćenih strana, razgraničenje između Osmanske imperije i Knjaževine Crne Gore... Ona je Crnu Goru predstavila Evropi, tako da se crnogorski fenomen u evropskom poretku nije više mogao ignorisati." (Marijan Mašo Miljić, Simbol nezavisnosti i slobode, Vijesti, 9. avgust 2008)
Živko Andrijašević piše: "Za većinu savremenika, pobjeda na Grahovcu bila je neviđeni vojnički trijumf male zemlje u sukobu s jednom globalnom silom, ali i bljesak silovite nacionalne ideje iza koje stoji Crna Gora. Za same Crnogorce Grahovac je bio prvi veliki uspjeh nakon 62 godine, koji im je vratio samoupouzdanje i pokazao što sve mogu učiniti, ako djeluju kao organizovana sila." (Živko Andrijašević, Knjaz Danilo Petrović Njegoš - politički spisi, Podgorica 2013, str 79).
Jedan od razloga zbog kojih je vojvoda Mirko imao velike vojničke uspjehe je i to što su ga se njegovi vojnici Crnogorci plašili, vrlo su disciplinovano izvršavali njegove naredbe. Pogledajmo kakvim je mjerama Mirko zavodio disciplinu. Čedo Baćović piše: "U bici na Grahovcu 1858. godine, jedan Bjelica, s posječenim prstima na lijevoj ruci, išao je s ostalim ranjenicima natrag. Kad ga je vidio vojvoda Mirko, izdere se na nj: „Kurvo ženska i s jednom rukom mogao si se biti i zamijeniti.“ I naredi perjanicima da ga mušketaju. I niko ni za kim nije smio ni zasuzit ni zakukat!" (Čedo Baćović, Prva crnogorska policija, Podgorica, 2006, str 51)
Nikada nijedna bitka Crnogorcima nije donijela više političke koristi od bitke na Grahovcu 1858. Ono što je Mirko Petrović zadobio na bojnom polju, naplatio je knjaz Danilo na političkom. Crna Gora je ubrzo, odlukom velikih sila na Carigradskoj konferenciji, dobila: Grahovski kraj, Rudine, Uskoke, Župu Nikšićku, Gornje Lipovo, Gornje Vasojeviće, i dio Drobnjaka i Kuča. Istorijska je činjenica: dok je Njegoš gubio teritorije, zemlja mu se smanjivala, knjaz Danilo (sa bratom Mirkom) objedinjavao je plemena.
Devet krvavih ostroških dana, ogromno Mirkovo junaštvo i podvig: No, ima još jedno veliko i herojsko djelo Vojvode Mirka Petrovića o kojem se manje zna a koje je učinjeno nepune tri godine prije pohare Kuča.Omer-paša Latas je krajem 1852. napao Crnu Goru sa velikom vojskom sa svih strana. Istoričar Đuro Batrićević piše:
"...Poslije duže borbe, jedan odred crnogorske vojske, pod komandom vojvode Mirka Petrovića, povlačio se pred mnogobrojnim turskim snagama i zatvorio se u manastiru Ostrogu. Turski komandanti su vjerovali da će lako osvojiti Ostrog i pohvatati njegove branioce... Našavši se tako pred očiglednom smrtnom opasnošću, branioci Ostroga su donijeli jednoglasnu i i neopozivu odluku - ili da Manastir odbrane, ili da svi izginu. Pored velikog vojvode Mirka Petrovića, koji je komandovao odbranom manastira Ostroga, bili su: senator Krco Petrović, Mašo Vrbica, kapetan Pero Petrović, Đuro Matanović i Mićun Gvozdenović... Vojvoda Mirko je, sa svojim snagama, teška srca ustuknuo i napustio dalju odbranu Župskog manastira, pa se povlačio i utvrdio u Ostrogu, gdje se 11. januara 1853. godine zatvorio u Gornjem manastiru, sa grupom odabranih boraca, riješenih da poginu ili da odbrane Manastir. Zahvaljujući takvoj odlučnosti ova odbrana je data sa takvim požrtvovanjem kakvo se rijetko srijeće u istoriji ratovanja. Što su Turci, u talasima, jače navaljivali, u toliko je kod branilaca stepen otpora i hrabrosti sve više rastao. Jedino tako mogli su se neustrašivi branioci Ostroga održati za onih "devet krvavih ostroških dana", dok im, najzad, 21. januara iste godine nije stigla toliko željena pomoć, pod komandom Petra Toma Petrovića, brata Njegoševog.
Prilikom deblokade manastira Ostroga dignute su mošti Svetog Vasilija, kako ih Turci, nakon zauzimanja Manastira, ne bi oskrnavili i pobacali niz ostroške grede. Kaluđeri su se za tu priliku angažovali. Oni su, u pratnji nekoliko crnogorskih ratnika, sa moštima sv. Vasilija krenuli uz Pješivce, u pravcu Markovine i Čeva, na putu za Cetinje. Kasno u noć, 26. januara 1853. godine, kaluđeri su, sa moštima Sv. Vasilija, stigli u ćeklićko selo Vuči Do, gdje su prekonačili u kući Mićuna Gvozdenovića i njegove braće. U osvit dana kaluđeri su, u pratnji nekoliko naoružanih Crnogoraca, nastavili put za Cetinje, gdje su istoga dana, na zalazak sunca, stigli i mošti sv. Vasilija pohranili u Cetinjskom manastiru.
Poslije napuštanja Manastira i Crne Gore od strane Turaka, Crnogorci su na svečan način mošti Sv. Vasilija ponovo vratili u manastirsku kriptu. Bilo je to na Đurđevdan iste godine...Arhimandrit ostroški, Nikodin Raičević, za svo vrijeme opsade nalazio se u Gornjem manastiru sa ostalim zatočenicima, hrabro se držeći i hrabreći ove junake.
U vezi s tim izuzetnim istorijskim događajem najimpresivnije djeluje takozvana 'ostroška granata'. Evo, o čemu se radi. Kad su Turci, za vrijeme duže opsade, tukli topovima Gornji manastir, jedna granata uletjela je kroz prozor u malu vavedensku crkvicu, u kojoj su se, prije prijenosa, nalazile mošti Sv. Vasilija. Ovu granatu, koja srećom nije odmah eksplodirala, golim rukama zgrabio je Krco Petrović i kroz isti otvor "vratio" je Turcima. Tako je ona, kotrljajući se niz ostroške strane, eksplodirala na opšte zaprepašćenje Turaka. Drugim dvijema granatama, koje su takođe doletjele i kroz onaj isti prozor pale među Crnogorce u Gornjem manastiru, vojvoda Mirko je uspio ugasiti fitilje prije nego što su eksplodirale... Odbrana manastira Ostrog u toku Omer-pašine vojne na Crnu Goru spada u red najslavnijih ratničkih podviga u istoriji Crne Gore." (Đuro Batrićević, Dr Anto Gvozdenović - general u tri vojske, www.montenegrina.net)
Tako je vojvoda Mirko Petrović izuzetnim junaštvom spasao mošti Sv. Vasilija Ostroškog!
Ako Crnogorci imaju zaštitnika Sv. Vasilija, onda Sv. Vasilije ima zaštitnika - Mirka Petrovića. Tako danas zahvaljujući Mirku Petroviću koji je spasao mošti Sv. Vasilija da ih Turci ne bestragaju, Srpska crkva u Ostrogu ubira godišnje od hodočasnika minimum 15 miliona eura. Da nije bilo Mirka Petrovića koji je spasio mošti Sv. Vasilija danas u Ostrog ne bi dolazio niko, a i malo ko bi uopšte znao za Ostrog. Srpska crkva sramno ćuti povodom nedavnih napada na vojvodu Mirka Petrovića i neće da stane u odbranu ovog Ostroškog heroja.
Mnoge značajne istorijske ličnosti imaju zloćine na duši: Jedini mogući zaključak jeste da je vojvoda Mirko Petrović izuzetno značajna ličnost u crnogorskoj istoriji, da niko ne spori počinjeni zločin u Kučima, ali da su njegove zasluge nemjerljive.
Uostalom, sa ove vremenske distance neophodno je napraviti objektivan pristup stvarima. Veliki je i dug spisak značajnih ličnosti u svjetskoj istoriji koji imaju i svoju mračnu stranu, oceubistva, bratoubistva, pokolje nevinih žrtava, nemilosrdne obračune sa političkim protivnicima....
Veliki vojvoda Mirko Petrović bio je surov u surovom i zlom vremenu, među surovim ljudima, ali njegove su zasluge za ovu državu mnogo, neuporedivo veće nego njegova nedjela.
Veliko je pitanje što bi sa Crnom Gorom i bilo, da nije bilo Mirka Petrovića na čelu njene vojske prilikom dva ratna pohoda Omer-paše Latasa na Crnu Goru. I veliko je pitanje da li bi Crnogorci dobili bitku na Grahovcu 1858. godine.
(Fotografije: Veliki Vojvoda Mirko Petrović, Srbske novine, 29. mart 1846, grad Medun, gravira pruskog kapetana hatora iz 1876, uvredljive riječi Benja Novakovog Petrovića upućene Vojvodi Mirku, Jovan Erdeljanović, Kuči Bratonožići Piperi, Podgorica 1997, Bitka na Grahovcu, gravira, manastir Ostrog 1925.)
