„Omnipotentnost Mila Đukanovića kao partijskog lidera najveća je prednost, ali i najveća slabost DPS-a u odnosu na konkurenciju. Njegova harizma na duži rok postaje problem, jer njegovim povlačenjem nastaje veliki vakuum. Ne njeguje se delegiranje odgovornosti niti delegiranje nadležnosti unutar partije, a to je uvijek pogubno za svaki sistem u kojem je neophodna neka doza hijerarhijskog odlučivanja“, smatra politikolog Ivan Vuković.
On podsjeća da je i u DPS-u ’90-tih godina postojala disperziju moći. „Niste imali ovako omnipotentnog pojedinca koji zamjenjuje partiju, već podjelu odgovornosti na vrhu i otvorene kanale za iznošenje kritike“, kaže sagovornik Portala Analitika koji precizira da ni kod ostalih, izgleda, nije drugačije.
„Što je rekao Bečić kada je napuštao partiju? Da je partija zatvorena za nove inicijative“, kaže Vuković, čiji je stav ipak da je sudbina „raskolničkih“ partija politička margina.
„To je borba za preživljavanje i pokušaji da se dostigne cenzus na izborima. Ograničeni su im materijalni resursi i kadrovska baza, a bez toga nema uspjeha,“ smatra sagovornik Portala Analitika.
Vuković je, inače, prva generacija studenata na podgoričkom Fakultetu političkih nauka. Doktorirao je na uporednoj analizi djelovanja vladajućih partija u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, HDZ-a, SPS-a i DPS-a ’90-tih godina u, kako kaže, turbulentnom periodu hibridnih i autoritarnih režima.
„Rascjep DPS-a 1997. godine jeste fokalna tačka što se tiče DPS-a. Ja sam poredio načine na koje je DPS funkcionisao, a kako SPS i HDZ, jer su sve tri stranke bile dominantne u odnosu na opoziciju. Intrigantno je bilo to što je u Srbiji i u Hrvatskoj postojala ogromna diskrepancija između popularnosti lidera, Tuđmana i HDZ-a i Miloševića i SPS-a. Istovremeno, popularnost Bulatovića i partije bila je na istom nivou“, ističe Vuković da bi se kasnije ona pomjerila u korist Đukanovića
Govoreći o DF-u sa Lekićem ili bez njega, on smatra da takav savez ima šansu samo ako objedinjue opoziciju, te da lično ima problem da razumije suštinu te koalicije.
Za Portal Analitika govori o partijskom liderstvu i partijskom funkcionisanju u Crnoj Gori, o razlozima iz kojih se partije cijepaju...
ANALITIKA: Kasnije se taj odnos promijenio u korist Mila Đukanovića.
VUKOVIĆ: To je tačno. Taj fenomen se zove institucionalizacija političkih partija. Smatram da je jako loše za partije da imaju tako moćne lidere, jer to na neki način parališe rad partijskih organa. Sve se svodi na nečiju harizmu i unutar partije i što se tiče odnosa sa lektoratom. Onda vam ne trebaju ni program, ni ideologija, niti partijski organi. Postoji apsolutna koncentracija moći.
Razgovarao sam sa mnogim sudionicima političkog života iz tog perioda – Đukanovićem, Marovićem, Bulatovićem, ali i sa Markom Orlandićem, Ljubišom Stankovićem, Radovanom Radonjićem... Pričali smo i o karakteru političkog sistema.
Đukanović mi je čak kazao, govoreći o devedesetim godinama: Kazati da je u to vrijeme u Crnoj Gori vladala demokratija bilo bi karikaturalno tumačenje istorije.
ANALITIKA: Ima li zajedničkih tačaka kada je riječ o načinu na koji su se partije cijepale?
VUKOVIĆ: Postkomunistiki sistemi su demokratije koje postoje tek po četvrt vijeka, što je samo nekoliko izbornih ciklusa. Ne postoji nikakva prethodna ideološka osnova na kojoj bi gradili svoje programe, za razliku od partija zemalja na zapadu.
Zašto je tako teško izgraditi partiju u ideološkom smislu? Nekada nije bilo ovih sredstava komunikacije i morali ste da se trudite da izgradite partijsku mrežu – partijska organizacija je zaista mnogo značila. Kako su se razvijala sredstva komunikacije, partija vam sve manje treba, osim kao vrsta institucuionalne pomoći i mehanizam koji će vam pomoći da što bolje prođete na izborima. Partije ne idu više u ideološki proces, nema ideološke profilacije, nema partijskog programa, niko ih ne čita i niko ih ne zna. Imate samo neke ideje vodilje. Kod HDZ-a je to bilo nacionalno pitanje oko kojeg su se svi okupili, u Srbiji je to takođe bila neka vrsta nacionalnog pitanja, mada drugačije definisana, a u Crnoj Gori, pitanje je što je to uopšte bilo.
ANALITIKA: Koja je glavna nit koja veže DPS?
VUKOVIĆ: Partije su i interesne grupe. Ali, u DPS-u uvijek postoji neka politika koja se slijedi. Sad je to NATO, prije 10 godina je bila nezavisna Crna Gora. Sad se opozicija dogovara oko politike koju treba ponuditi, sve je samo forma. Ne možete funkcionisati tako što ćete na svako pitanje odgovoriti – narod će to odlučiti. Druga stvar je da su u DPS-u u ogromnoj većini saglasni oko tih strateških transferzala uprkos unutrašnjim mimoilaženjima.
ANALITIKA: Kako su se i zašto tako lako odvajali neki dijelovi stranaka?
VUKOVIĆ: Cijepaju se zato što ih malo toga vezuje. Nema kohezionog elementa i pripadnosti nekoj ideji, sve zavisi od neke trenutne situacije, od uspjeha ili neuspjeha na izborima, ili od ličnih relacija, na kraju krajeva. Mislim da ni rascjep DPS-a iz 1997. godine nije bio ideološki, dvije frakcije nisu se razlikovale ideološki, već je to bio odnos prema statusu Crne Gore.
ANALITIKA: Ali, to je jak rascjep. Možete li se složiti sa tumačenjima da je taj raskol zapravo opredijelio budući državni put Crne Gore?
VUKOVIĆ: Jeste, bio je to partijski zemljotres. Ali, ne slažem se ni sa tim da je DPS bio ekspozitura Miloševićeva u Crnoj Gori. Imali ste situacija kada se vrh DPS-a i SPS-a uopšte ne slažu po nekim pitanjima. Ako se sjećate predsjedničkih izbora 1992. Miloševićev favorit nije bio Bulatović nego Branko Kostić koji je imao manjinu u partijskoj bazi. Na nagovor Miloševića se kandidovao. Beograd je uveo trgovinski embargo Crnoj Gori 1994. godine, kada je krenuo proces normalizacije odnosa sa Hrvatskom i Slovenijom. Jasni su bili signali da tu nije sve išlo kako treba, bilo je dosta disonantnih tonova.
ANALITIKA: U Crnoj Gori je cijepanje počelo nekoliko godina nakon uvođenja višestranačja. Ima li indikativnih detalja manje poznatih javnosti?
VUKOVIĆ: Način na koji se raspao DPS govori da je to partija koja je funkcionisala u punom kapacitetu. Od februara ’97. kada je Đukanović dao intervju Vremenu i kazao da je Milošević čovjek prevaziđenih političkih ideja, otvara se front i unutar partije i postaje jasno da je partija podijeljena po tom pitanju. Znači, od februara do jula mjeseca, kada je održan Glavni odbor DPS-a, organizovana je serija sučeljavanja Bulatovića i Đukanovića u okviru lokalnih odbora. Znači, sve se dešavalo unutar partije. To je nešto što ljudi ne pamte. Članstvu se predočavala situacija, što govori koliko se ozbiljno računalo na podršku partije. Kad je Bulatović izgubio, on je nastavio da se predstavlja kao legitimni predsjednik DPS-a, čak je u avgustu ’97. godine organizovao kongres iako je pravi Treći kongres održan tek u oktobru 98. Tada je novinaru Naše borbe rekao: „U Crnoj Gori se sve svodi na to ko vlada imenom DPS-a“. To je bila apsolutna prednost u političkom smislu. A danas se sve iznosi u javnost - dojučerašnji prijatelji i partijski drugovi se prepucavaju preko medija. Tada se nije moglo komunicirati preko medija sa svojom partijskom bazom.
ANALITIKA: Ali, kohezija stranaka nije bila ugrožena.
VUKOVIĆ: Tako je. Ja čak mislim da DPS tada funkcioniše bolje i od HDZ-a i od SPS-a kao partijska organizacija, iako ove djeluju moćnije. Vidite, Đukanović je sticao partijsko iskustvo od mladosti. Đukanović je ’89. godine imao 27, kao danas Bečić, a Bulatović 32. To je bio nastavak onoga kako je funkcionisao Savez komunista Crne Gore. Poštovale su se partijske procedure, predsjednik partije ništa nije odlučivao sam, bile su konsultacije, otvoren prostor za različita mišljenja, pa čak i za frakcije unutar partije.
Bio je bogat unutarpartijski život. Zato je DPS tako dobro funkcionisala, naravno, uz sve mehanizme moći koji su im stajali na raspolaganju. Ali, kad pogledamo period nakon 97. godine, ako pogledate trenutnu situaciju, Đukanović kao partijski lider je najveća prednost te partije u odnosu na konkureciju ali i njena najveća slabost. Bulatović je bio više prvi među jednakima.
ANALITIKA: Bio je jedna populistička verzija lidera.
VUKOVIĆ: On nikada nije bio moćan koliko Đukanović. To je ogroman strukturalni problem DPS-a. Njegova harizma definitivno utiče na ljude, ali na neki duži rok to postaje problem, jer njegovim povlačenjem nastaje veliki vakuum. Lansiranjem Lukšića pokušao je da pripremi teren za smjenu generacija i to se pretvorilo u nešto potpuno suprotno. Sada imamo Lukšićevu najavu da se neće kandidovati ni za jednu partijsku funkciju na narednom kongresu. Ostala je stara ekipa i niko ko bi u perspektivi mogao da zamijeni Đukanovića.
Ne njeguje se delegiranje odgovornosti niti delegiranje nadležnosti unutar partije, a to je uvijek pogubno za svaki sistem u kojem je neophodna neka doza hijerarhisjkog odlučivanja. Nekad ste imali disperziju moći, niste imali ovako omnipotentnog pojedinca koji zamjenjuje partiju, već podjelu odgovornosti na vrhu i otvorene kanale za iznošenje kritike.
Tako je, izgleda, i kod drugih. Što je rekao Bečić kada je napuštao partiju? Da je partija zatvorena za nove inicijative.
Uostalom, sjetite se prvih izbora nakon referenduma, još tada je Đukanović htio da progura Lukšića za premijera i nije mu moglo biti, jer se vrh partije nije složio sa tim prijedlogom. Udovoljio je tada svojim potpredsjednicima i izabran je Željko Šturanović. Iskazao je poštovanje prema onome što je dominantna volja u stranci, iako je znao da može i sam da prelomi.
Ima primjera koji govore koliko je partija bitna i koliko je loše kada se pita samo jedna osoba. Uzmite primjer Liberalnog saveza, partiju koja je u svakom smislu bila vanredno perspektivna što se tiče crnogorskih političkih prilika, pa i ideološki ako hoćete. I, šta se dešava? Kako personalna moć Perovića jača, tako ljudi postepeno napuštaju partiju, ona kadrovski slabi, promovišu se neki mediokriteti na osnovu lojalnosti vama a ne ideji, do momenta kada je sami gasite jer vam može biti, što je situacija bez presedana.
Polako pobjeđuje ideja koju ste vi inaugurisali, ide se u referendum, sve ide na vašu vodenicu, niste bili u vlasti, čisti ste... U tom trenutku odlučujete da ugasite partiju!
ANALITIKA: Vratimo se DPS-u i Đukanoviću.
VUKOVIĆ: On je lansirao tu novu generaciju ljudi ali, dozvoliću sebi taj sud, mislim da je pogriješio u izboru. Jer, njihovo ideološko usmjerenje je blisko onome što se često naziva neoliberalizam. Lukšić, Katnić i ostali nisu ljudi koji politički razmišljaju, nije im bliska ideja politike kao takve, to su menadžeri. Oni smatraju da su institucije važne samo za razvoj njihovih ideja, ali ne može sve biti „lese fer“ situacija, jer se postavlja pitanje opstanka države. Primjer: u vrijeme velikih protesta, Katnić izjavljuje da se razmišlja o smanjenju plata i penzija, doliva ulje na vatru. On gleda makroeekonomske pokazatelje, i važno mu je samo to.
Pojavljuju se degenerativne i devijantne pojave, umjesto da „provjerite“ sve, vi ignorišete stvarnost. Potpuno ste mirni, znači, što se tiče vlasti, ali ste potpuno inertni. Pogledajte sastav poslaničkog kluba DPS-a, ko su ta lica? Pitajte ljude s kim povezuju DPS – pomenuće ljude koji su aktivni 20 i više godina.
ANALITIKA: Mislite li da je Lukšićeva odluka da se ne kandiduje za neku partijsku funkciju znak da su partijski odnosi još više zabetonirani? Ali, iz DPS-a se ne izlazi kao što je Bečić sa istomišljenicima iz SNP-a.
VUKOVIĆ: Teško je izaći iz partije koja je na vlasti. To je bitna razlika između DPS-a i svih ostalih stranaka. Vidite koliko je sada, kada je na vlasti, gradonačlanik Berana kooperativan. Ne znam, moguće je da je Lukšić razočaran. Meni je danas teško da zamislim situaciju da Đukanović predlaže nešto ili nekoga a da mu se neko suprotstavi. On se u međuvremenu veoma izdigao iznad partije u pogledu moći i autoriteta. DPS se sve više udaljava od matrice koja je bila na snazi devedesetih godina, koja je bila dobra za DPS. Da pojednostavimo - teže je igrati protiv ekipe sa više dobrih, solidnih igrača. Ako igrate protiv ekipe koja ima samo jednog vanserijskog igrača, uvijek možete da postavite taktiku tako da njega izolujete. Kada imate više istaknutih pojedinaca, vi možete da kritikujete partiju. A ako imate smo jednog isturenog čovjeka, to se pretvara samo u kritiku čovjeka, partija postaje lakša meta za protivnike, da ne govorimo koliko je loše za unutarpartijske odnose.
ANALITIKA: Nakon raskola, iz manjeg dijela DPS-a formirao se SNP. Zašto je taj dio tako podložan cjepkanju, a jezgro koje je ostalo kod Đukanovića uz sve slabosti, ostaje nedodirljivo?
VUKOVIĆ: DPS je na vlasti, tako da može koristiti sve te klijentelističke veze, mogu da nude funkcije. U opoziciji se to drugačije rješava, odborničkim mandatima, mandatima u Skupštini, vidite da se na kraju sve svede na to ko je voljan da vrati mandat a ko nije.
Drugo, ipak je SNP do kraja bio sudbinski vezan za Miloševića, tako da se padom Miloševića morala desiti neka vrsta reorganizacije u SNP-u. Druga smjena na vrhu SNP-a se dešava nakon referenduma, jer je izgubila opcija za državnu zajednicu. Ali, partija funkcioniše, nikada nisu bili ni blizu gubljenja parlamentarnog statusa. To je ipak partija sa dobrom infrastrukturom za crnogorske standarde.
ANALITIKA: Naslijeđenom od vremena zajedničkog DPS-a.
VUKOVIĆ: To je ista politička škola, oni znaju što je bitno, za razliku od nekih avanturista koji misle da je dovoljno da se pojave nekoliko puta na televiziji. Oni znaju da je rad na terenu ono što na kraju dobija izbore. SNP u tom smislu ipak ima budućnost uprkos prekomponovanju snaga.
ANALITIKA: Što je uzrokovalo da se SNP dijeli već četvrti put?
VUKOVIĆ: Nespremnost ljudi koji gube da pihvate poraz, sujeta, ambicija, nazovite to kako hoćete. Evo Damjanović je kazao da se takođe ne slaže sa vrhom, ali da će to rješavati u partiji. DPS bi se do sada podijelio 100 puta, jer sam ubijeđen da tamo postoje veći lični antagonizmi nego u SNP-u, ali to nije razlog da napuštaju partiju.
ANALITIKA: Mislim da nije tačna tvrdnja koja se može čuti da je u SNP-u na snazi kulminacija generacijskog jaza. Bečić je ipak poveo sa sobom i ljudi koji imaju i iskustva i godina.
VUKOVIĆ: Kada govorite o ideologiji, mislim da je za Bečićem krenuo najkonzervativniji i najretrogradniji dio SNP-a. Ja to mislim.
ANALITIKA: Kako to? U čemu to prepoznajete?
VUKOVIĆ: Milić im je djelovao pomirljivo, sklon kompromisima sa DPS-om. Bečić mi djeluje perspektivno, po nastupima po svemu mnogo bliži upravo Damjanoviću i Jonici, koji ipak čine da SNP djeluje kao ozbiljna i aktivna partija u parlamentu. Ali, ako je Bečić iskren, onda njegovi sljedbenici ne dijele sa njim iste vrijednosti, osim u dijelu nesaradnje sa DPS-om. To im je jedini zajednički imenitelj. To je apsurdno, ali to govori koliko je bitna baza. Pojedinac ne može ništa sam, neophodna je partijska infrastruktura.
ANALITIKA: Znači da je Milićeva benevolentnost u odnosu na DPS njegova prednost?
VUKOVIĆ: Moglo bi da bude, jer SDP očigledno ne transformiše taj sistem vladajuće koalicije iznutra. Politička scena je zamrznuta. Sve se dešava na jednom dijelu političke scene. Sve te priče oko pregovora, oko prelaznih vlada su gluposti, svi to rade u nedostatku boljih ideja. Đukanović je zvao prosrpske stranke prije godinu dana da uđu u vladu, oni neće. Matematika je jasna – ako ni u tim uslovima ne možete ući u vlast, vi ste krivi. Moguće su političke promjene, ali ne na način na koji vi zamišljate, da vas prati 400 hiljada ljudi a vi trijumfalno ulazite u zgradu vlade. Taj film nećemo gledati.
ANALITIKA: Koja je sudbina raskolničkih partija’
VUKOVIĆ: Mislim da je to politička margina. Ne vidim da je ijedan od tih eksperimenata uspio. To je borba za preživljavanje i pokušaji da se dostigne cenzus na izborima. To je po meni politički avanturizam. Ograničeni su im materijalni resursi i vrlo ograničena kadrovska baza, a bez toga nema uspjeha.
ANALITIKA: Koja je sudbina DF-a ukolio Lekić ode sa mjesta lidera?
VUKOVIĆ: Ja imam problem da razumijem suštinu tog političkog saveza. Takav savez ima šansu samo ako objedinjuje svu opoziciju ili njen najveći dio, kao što je to bio slučaj sa DOS-om koji je objedinjavao 18 partija, skoro sav opozicioni potencijal Srbije. Ovdje imate dvije partije i lidera koji ne pripada nijednoj od tih partija. Pored njih, još dvije jake partije koje paralelno nekako koegzistiraju sa tim DF-om. Ideja DF-a mi nije do kraja jasna. DF je jači nego što bi bili PzP in Nova pojedinačno. Lekićev je angažman u tom smislu dobra ideja ali, postoji ogromna razlika i u pogledu programskih principa. I sa Lekićem ne znam koja im je budućnost. Imao je odličan rezultat na predsjedničkim izborima, ali mislim da nema toliki uticaj koji mu se pripisuje. Mislim da bi opozicija trebalo da djeluje u potpuno drugom pravcu, da bi svaka partija trebalo da slijedi svoj put i, što da ne, da u nekom momentu uđe u vlast. Jer, upravo je to limitirajući faktor opozicije - potpuna nespremnost da podijeli odgovornost, a ne snaga DPS-a sama po sebi.
Gordana BOROVIĆ
