„Kafana se zove Počinak. I ne znam zašto baš oni ali, Pljevljaci mi često kažu: ne bih kafu popio na tom mjestu ne znam što da mi daš“, priča tridesettrogodišnji konobar Vojo Bjelić. Kafana je na svega nekoliko minuta vožnje od manastira Morača, pored kojeg Vojo živi.
Na današnji dan, 31. decembra Počinak je zatvoren i ne kuvaju se jaja za putnike namjernike. Svim ostalim danima u godini otvorena je 24 sata i u njoj se, zapravo, nimalo ne počiva. U kafanama uz put ovih dana mogu se naći uglavnom konobari koji liče na njihove čuvare u zimskom periodu. Gosti uđu i još brze izađu.
“Gazda je imao sasvim osmišljenu namjeru kada je prije 30 godina, otvarao kafanu i nadio joj ime. To potiče od one stare crnogorske – e, sad malo da se počine”, objašnjava Vojo, noseći kafu u starim fildžanima, tradicije koje se ne sjećaju nove generacije navikle na dojč, kapućino ili kafu za ponijeti.
Nije da baš sve u kafani odolijeva vremenu. Na malom zidu okačen je veliki plazma televizor, na kojem se uredno gleda program Televizije Crne Gore. Zidovi su okrečeni u jarko plavo, slike na njima sa pejzažima lokalne prirode, a drvene stolice savršeno su mjesto okupljanja pretežno vozača koji svraćaju da se osvježe tokom dugih putovanja.
„Počinak“ radi 24 časa. I kada je prije dvije godine, zbog velikog snijega i leda, u čitavoj zemlji bilo vanredno stanje, u ovoj kafanici mogao se popiti vrući čaj, ili neki alkohol, tek da se duša zagrije dok stignu čistači puteva.
Prvi pružaju pomoć: Nije Vojo svjedok samo putnih tranzicija. Mještani ovog kraja, i Vojo sa njima, prvi su pritekli u pomoć kada se prošle godine sa mosta Grlo, u kanjonu Morače, prevrnuo autobus sa rumunskim državljanima.
„Prvi smo mi došli na mjesto nesreće i pomagali im da se izvuku. Svako od nastradalih je preko mojih ruku prešao“, kaže sagovornik Portala Analitika.
U početku ima straha i panike ali, kako se krene u pomoć, misli se samo na jedno – da se izvuku vozači i putnici.
„Nije nam bilo svejedno. U prvom trenutku ste zabrinuti, kako ćemo, što ćemo. Ali, poslije se sve odvija samo od sebe. Što ćeš, i to je život“, komentariše Vojo prizore koji su česti u Platijama.
Kaže, nikada nije sam. Uvijek je neko u kafani, pa se prozbori pokoja riječ.
No, Počinak ima još jednu osobenost. U toj kafani nikada nijesu radile žene, a i mnogo su rjeđi gosti od muškaraca.
„To je zbog bezbjednosti. Kafana radi i treću smjenu, bolje je da su muškarci tu“, smatra sagovornik Portala Analitika. No, nastavlja, tuča i neprijatnih momenata nije ni bilo.
„Nije se dešavalo da bude neprijatno, a i rijetko ko se napije. To su ljudi koji moraju da voze, tako da se ne zadržavaju previše“.
Nekada prepoznatljiva i po dobroj hrani, kafana „Počinak“ sada služi samo pića. Gosti najradije naručuju običnu vodu i tursku kafu od 50 centi, dovoljno da se osvježe i nastave dalje.
Uostalom, na stolu će se uvijek naći korpa sa svježim jajima, tradicija koju njeguju godinama.
„Ujutru se rano skuvaju i čekaju goste. Po tome smo prepoznatljivi. Znate đe smo, pa svratite“, završava priču Vojo.
Dobro je dok imamo struju: Nadomak Kolašina, putnike čekaju neke drugačije slike. Pred kafanom “Raj” ne stoje ni Adam ni Eva, pa ni neka preparirana zmija. Crvene oči prepariranog pantera uplaše goste još iz daljine. Tu je i orao, za kojeg se čini da samo što nije poletio. Vidi se odmah - gazda je pasionari ljubitelj prepariranih životinja.
„Jedan gost je u knjigu utisaka napisao da je zbog pantera morao da naruči zašećerenu vodu i bensedin“, priča ljubazna dvadesetogodišnja Željka Drljević Željka.
“Raj“ je, inače, veći i raskošniji od „Počinka“.
„Zimi gosti ređe svraćaju. Plaše se da putuju kroz kanjon Morače. U sniježnim danima osjećamo se odsječeni od svega. Dođu gosti i pitaju imamo li internet. Kakav crni internet, dobro je dok imamo struju. Zimi se često penjemo na krov da bi podesili signal na TV”, priča Željka.
Ali, pogotovo stranci komentarišu da u ovoj kafani i oko nje – jeste kao u raju. Zelenilo, čist vazduh, Tara koja mami na kupanje, iako je hladna ...
„Dolazili su prošle godine neki Englezi i biciklima se spuštali pravo u Taru“, priča sagovornica Portala Analitika. Ljeti imaju pune ruke posla, zbog čega im, veli, Raj postaje „pakao“.
Muzika se čuje od ranog jutra. Sluša se “Pink” i “umilni” zvuci turbo folka. Gosti, komentariše Željka, “na gomilu dolaze i odlaze”.
“Ima ih raznih, od kamiondžija, pjevača, naših političara...Svraćali su prošle godine Who See, Marinko Rokvić... Poneko ostavi bakšiš. A političari – dešavalo se da izađu iz kafane i vozača pošalju da plati a on, naravno ne ostavi bakšiš“.
Ranije je imala predrasude o kafani. Međutim, uspijeva da izađe na kraj sa gostima koji znaju da budu i nervozni i raspoloženi.
„Volim vesele ljude, tako mi dan brzo prođe. Ovo vam je kao život u prolazu“, kaže mlada konobarica. Trenutno ne može naći drugi posao, ali radije sama zarađuje novac, a ne da traži od roditelja.
Zna Željka da je kafanski život težak ali, mlada je i neki drugi život čeka na nju.
„Ne planiram sve vrijeme u Raju da ostanem, hoću da prošetam malo i sa druge strane“, kaže kroz osmijeh sagovornica Portala Analitika. A ako je putevi negdje drugo nanesu, bolje da to ne bude na sjever, dodaje.
Što sjevernije, to čemernije: Kako se baš u tom smjeru udaljavamo od Kolašina i Mojkovca, predjeli svjedoče o mukotrpnom životu. Prizori kao iz neke nerazvijene zemlje trećeg svijeta, na samo nekoliko kilometara od Bijelog Polja.
Kafana „Merak“ u naselju Podbišće iz daljine se čini napuštena. Tek kada priđete bliže primijetićete plavokosu Željku Lozo, kako stoji za šankom i ćaska sa gostom.
Ima 36 godina, a u kafani radi da bi prehranila četvoro djece. Zimi, kaže, kao da su napušteni. Ovdje topli čaj u „Meraku“ košta svega trideset centi.
Kafana ima tradiciju, otvorena je prije još 40 godina i zvala se Perper. Poslije se gazda, inače kamenorezac, predomislio, jer je to jedino mjesto u okolini gdje se pušta muzika. Tako je nastao Merak, u koji mještani rado dolaze petkom i subotom da se malo provedu.
Gazda inače nije bez ideja. Tako je bio zamislio da mu zaposleni nose majice na kojima će na grudima pisati “merak”, a otpozadi “počinak”, tek da znaju da će mu iz kafane kad-tad doći u kamenorezačku radnju.
„Vikendom je puno – svira lokalni bend iz Mojkovca, a imamo i pjevačicu iz Podgorice. Dolaze sve mladi ljudi, vjerujte, od 15 do 30 godina“, opisuje Željka. Incidenata nema, a ona je, kao jedina žena u kafani zaštićena je kao “bijeli međed”.
Gostima je bitno da na stolu ima pića, a hoće li se i popiti - nije važno. Od skoro, u kafani ima i tombola. Dešava se da gosti svrate na kafu i usput odigraju nekoliko tiketa. Bude i da dobiju, ali i da izgube novac, ne tako sitan za današnje vrijeme.
Ljudi dolaze, jadaju se, malo izmišljaju priče….„Zasjednu i pričaju kako pišu pjesme za poznate narodne pjevače“, priča Željka kroz smijeh.
I na poslu, razmišlja o djeci i njihovoj budućnosti. Njen stariji sin zna da usisa kuću, širi veš, kuva... Kaže, naučeni su za” kad se ima i kad se nema”. Plaši se što su neki trendovi zahvatili sjever, alkohol se pije u neumjerenim količinama, a ima i droge koja se, kaže, može naći “na svakom ćošku”. Bez dana odmora, kroz priču u kafani dani brže prođu. Nada se da će se stvari jednom promijeniti nabolje.
„Nadam da hoće, barem kad mi djeca porastu“.
Aleksandra STANKOVIĆ
