Ova ispovijest predstavlja uspješan spoj autentičnog dokumentarnog i književnog teksta. Već više od dvadeset godina ima status bestselera bez tendencije opadanja interesovanja.
Ideja za nastanak knjige „Mi djeca sa stanice Zoo“ potekla je od Kaja Hermana i Rika Horsta, novinara magazina Štern, koji su 1978. upoznali petnaestogodišnju Kristijanu F., heroinsku zavisnicu na liječenju. Planirani intervju sa Kristijanom pretvorio se u dvomjesečnu ispovijest o problemu narkomanije među adolescentima. Snimljeni materijal dvojica novinara godinu dana nakon toga objavljuju u vidu knjige.
Ovaj roman prati život trinaestogodišnje Kristijane koja je sa svojim roditeljima iz sela prešla da živi u grad. Kao i svaka pridošlica, pokušava da se uklopi u novo društvo i nađe sebi zabavu. Otežavajuća okolnost je i to što otac zlostavlja nju i njenu mlađu sestru i u stalnoj je svađi sa majkom. Roditelji se poslije kraćeg vremena razvode. Tražeći spas i bijeg od porodične drame, trinaestogodišnja Kristijana ulazi u svijet droge i prostitucije. Od društva saznaje za mjesto Saund, najmoderniju diskoteku Evrope. Majka ni ne sluti kakvo je to mjesto i dopušta trinaestogodišnjoj Kristijani da pođe na zabavu. Kristijana već poslije prvog odlaska proba heroin i postaje zavisnik. Ova potresna priča prikazuje surovu istinu…
Ova iskrena i potresna ispovijest razotkriva istinski problem dječije narkomanije i dječije prostitucije, ali i čitav društveni kontekst koji omogućava da se ovi problemi nesmetano razvijaju: nezainteresovanost odraslih za probleme djece i mladih, hipokrizija društva, konformizam, nepostojanje odgovarajućih institucija i nezainteresovanost postojećih, dehumanizovana kompetitivnost u školi i u društvu.
Po ovoj knjizi je snimljen i film u režiji Eli Edel.
